Razgovor s Ivanom Sajko

Povod ovog razgovora su dvije moćne knjige: Zadnji dan mira (Fraktura, 2025), Ivanin najnoviji roman, i novo izdanje kultnog romana Rio bar (Fraktura, 2024), prvi put objavljenog 2006. i nagrađenog Vjesnikovom nagradom Ivan Goran Kovačić.

Oba romana govore o ratovima, o mehanizmima konflikta i mržnje, o tome kako nastaju i kako još dugo nakon tobožnjeg završetka opstaju u nama i oko nas. Najnoviji roman prati supružnike koji se sklanjaju se pred nadolazećom opasnošću u kuću usred ničega, s par kofera i psom, željno iščekujući vijesti od sina koji je pobjegao pred mobilizacijom. U atmosferi straha, bez pravih vijesti, okruženi nepovjerenjem i prigušenim znacima netrpeljivosti, oni pokušavaju očuvati nadu, unatoč tome što vijesti postaju sve nedorečenije, znakovi nasilja sve jasniji, a paranoja sve veća tako da mi mi ni oni više ne možemo razlučiti što je umišljaj, a što stvarnost.   

Mima je prevela više Ivaninih drama, te romane Every time we say goodbye i Love novel, prijevod koji ih je doveo do užeg izbora za Dublin Literary Award.

Ivana Sajko (Zagreb, 1975.) spisateljica je i kazališna autorica. Njezina su dramska i prozna djela prevedena na više jezika te igrana na pozornicama diljem svijeta. Peterostruka je dobitnica nagrade za dramu Marin Držić i nagrade za prozno djelo Ivan Goran Kovačić. Nositeljica je Ordena viteza za književnost i umjetnost Republike Francuske, primila je prestižnu njemačku nagradu za književnost koju dodjeljuje Haus der Kulturen der Welt za njemački prijevod Ljubavnog romana, dok je engleski prijevod bio uvršten u uži krug Dublin Literary Award. Bila je na poziciji gradskog pisca grada Graza te stipendistica umjetničkog programa DAAD – Artist- in-Residence u Berlinu.

Do sada je objavila zbirke dramskih tekstova Smaknuta lica (2001.), Žena-bomba (2004.) i Trilogija o neposluhu (2012.), romane Rio bar (2005.), Povijest moje obitelji od 1941 do 1991, i nakon (2009.), Ljubavni roman (2015.), Male smrti (2021.), teorijsku knjigu Prema ludilu (i revoluciji): čitanje (2006.) te slikovnicu Dječak s gušterovim repom (2023.). U suradnji s kompozitorom Davidom Simonsom izdala je CD Misa za predizbornu šutnju (2004.).

Njezina posljednja dramska djela uključuju #jeanne u koprodukciji Dramaten/Riksteatern u Švedskoj, koja je u režiji Anje Suše osvojila Grandprix na kazališnom festivalu BITEF, kao i drame iz trilogije Grad dobre nade, čiji je posljednji dio izvela u kazalištu Maxim Gorki u Berlinu pod naslovom Ovo nije predstava o tvojoj ljepoti.

Sa sinom Yvesom i psom Puntinom živi u Berlinu.

Program udruge Kulturtreger podupiru Grad Zagreb, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Zaklada Kultura nova.