Srijeda
29.10.2008.

Intervju: Dalibor Matanić

booksa



A+ A-

Na Zagreb Film Festival prošlog je tjedna doputovao publicist i autor Stephen Lowenstein i osobno predstavio svoju novu knjigu, nastavak uspješnice Moj prvi film, u kojoj poznati svjetski redatelji progovaraju o iskustvima snimanja svojih prvih filmova. Dok je u prvom dijelu popričao s redateljima poput Anga Leeja, Olivera Stonea i braće Coen, u Mom prvom filmu 2 prikazuje, između ostalih, iskustva Sama Mendesa, Shekhara Kapura, Alejandra Gonzáleza IñárrituaLukasa Moodyssona.

U Booksi je predstavljeno hrvatsko izdanje knjige u prijevodu Miljenke Buljević i izdanju ZFF-a. Lowenstein je uživo pokazao kako su izgledali razgovori koje je vodio s poznatim svjetskim redateljima razgovarajući o istim temama s Daliborom Matanićem - od njegovih prvih filmova odgledanih u kinu, studija režije, prvog režiranog filma Blagajnica želi ići na more, do najnovijeg Kina Like i planova za budućnost. Nekonvencionalni intervju završio je međusobnim propitkivanjem dvojice redatelja, s povremenim uplitanjem znatiželjne publike, koju su podjednako zanimala oba gosta. Dakle, pita Lowenstein Matanića:


Otkud tvoja ovisnost o filmu? Kakve filmove si gledao u mladosti?
Do svoje 10. godine želio sam biti novinar, a od 11. želim biti redatelj. Moja obitelj nije imala puno veze s filmom, no kad sam stigao na Akademiju, doznao sam da se čovjek koji je prvi donio film u Hrvatsku zvao Matanić. Puno smo se selili i na kraju dospjeli u najmanji grad na svijetu s međunarodnim aerodromom i čak dva kina, Veliku Goricu. Kako tamo nije bilo baš puno ljudi okrenuo sam se filmu. Zamislite samo kinematografski repertoar Velike Gorice! Pomalo geekovski gledao sam sve odreda… Bio je to najlakši način da dođem do nečeg drugačijeg od komercijalnog programa.

Jesi li tad već uzimao kameru u ruke?
Ne, ma kakva kamera! U to se vrijeme nije imalo novaca za takvo što. Ali radio sam u videoteci… U srednjoj sam školi eksperimentirao sa snimanjem filmova, a kad sam došao na Akademiju, jedva sam čekao da završimo s teorijom i počnemo s konkretnim stvarima.

Kako si napravio taj skok od dečka iz videoteke do Akademije? Podmićivanjem ili…?
To je jedna smiješna priča. Tri mjeseca prije prijemnog nisam znao ni gdje se nalazi zgrada Akademije. Začudo, prijemni je dobro prošao i upao sam iz prve. Napravio sam kratki film u stilu Johna Carpentera i Polanskog, neki horor, no ne baš žanrovski horor, već više baziran na ideji straha.


Kako ti je bilo na Akademiji? Bi li je preporučio mladima?
Akademija je bila važna za približavanje svijetu filma, no nije da mi je dala neko turbo znanje, mislim da se više može naučiti iz samog gledanja filmova. Sjećam se da su nam na početku rekli, kad smo tek upisali faks, da zaboravimo da ćemo ikad snimiti film! Ipak, ljudi su sjajni, npr. montažeri su najbolji ljudi koje možete sresti. Sjede sami u podrumu i rade na filmu. U 90-ima, kad sam studirao, sve se na Akademiji vrtjelo oko kazališta, a mi filmaši bili smo u podrumu. Tamo smo gledali svašta, filmove iz svih dijelova države. Imao sam sreću i što mi je mentor bio Zoran Tadić. Tamo je bio i Ante Peterlić… Obojica su imala kultni status u bivšoj Jugoslaviji. Nažalost, obojica su umrla prošlo ljeto.

Što je najvažnija stvar koju si naučio na Akademiji?
Možda ono što nam je rekao moj mentor Tadić: "Neću vas učiti kako snimati filmove, naučit ću vas filmskoj etici." Mislim da je to najbitnija stvar - poštivati cijelu ekipu na setu.

Istu stvar sam čuo i od nekih američkih redatelja.
Svatko se treba osjećati jednako, ravnopravno na setu, poštovanje je jako važno… Na primjer, Tadićev posljednji film nije bio baš najbolji, to su svi na setu osjećali i svima je bilo krivo zbog toga.

No, ne misliš li da iz dobre atmosfere na setu može proizaći loš film, a iz loše atmosfere dobar film…
To je istina, ja sam, na primjer, fašist na setu…

Misliš, dobar si svima dokle god rade ono što im kažeš?
Ha-ha, to je više stvar povjerenja. Kad ti glumci vjeruju možeš stvoriti određenu atmosferu. Na primjer, u Kino Lici smo snimali jednu tešku scenu u vrlo nezahvalnim uvjetima. No, glumica se opustila, pronašla inspiraciju i dala 400% sebe. Za to je nužno povjerenje. Glumci su jedino oružje koje imamo i nužno je da su opušteni.


S kakvim si filmom diplomirao?
Bilo je to krajem 90-ih. Napravio sam neku verziju gay-reklame s ostalim studentima kojima je to isto bio diplomski. Sve su nas rušili. Nakon toga sam napustio faks vjerujući da nikad neću diplomirati. Kasnije su me zvali da se vratim, a ja nisam htio. Mislim da je na kraju presudio onaj roditeljski faktor: "Super za nagrade, ali gdje ti je diploma?" pa sam ga ipak završio.

Koliko je prošlo vremena od završetka (odnosno, prekida) studija do prvog filma?
Zapravo nije bilo nekog vremenskog razmaka. Put do prvog filma bio je dosta čudan. Sad više tako ne funkcioniram. Film se razvio iz ideje o blagajnici koja želi otići na more, pa se ta početna ideja pretvorila u cjelovečernji TV film.

Odakle ti ta ideja? Spomenuo si svoju majku…
Da, da, moja majka je blagajnica. Kad sam poslije ulazio u trgovine, sve bi blagajnice govorile: "Ah, idemo na more…!"

Budžet?
Vrlo skroman, oko 250.000 $. Amerikanci su se smijali, za njih je to novac koji troše na promociju filma, a ne na snimanje. Scenarij je nastao ’98., snimanje je počelo ’99. No, usprkos jeftinoj produkciji, film je obišao gotovo cijeli svijet i bio prikazan na više od 150 festivala. Tad su počeli i problemi. Film je bio zabranjen za prikazivanje na televiziji. Objašnjenje je bilo da se 'kamera previše miče'. Dok sam pokušavao shvatiti što se i zašto događa, uspjelo mi je po prvi i jedini put u životu okoristiti se politikom. Kako je te 2000. došlo do smjene vlasti, u dramsku su redakciju postavljeni novi ljudi. Film je nekako ušao na festivale i više ga se nije moglo zaustaviti. Slično mi je odbijen i drugi film, koji je imao lezbijsku temu, Fine mrtve djevojke.

No, nije sve nužno u budžetu, primjer su filmovi braće Coen ili Billyja Wildera. Na primjer, Magnolia i Fargo nisu imali tako velike budžete, a opet su savršeni filmovi. Mislim da ne bih nužno radio bolje filmove s više novaca, radije bih ih iskoristio za snimanje neke visokobudžetne pucačine… Ili horora…


Što je najteže kod snimanja prvog filma?
Najteža je početnička percepcija vremena. Nemaš osjećaj koliko će nešto trajati, nemaš iskustva kako nešto ugurati u vrijeme koje želiš. Tempo rada je bitan, iako obožavam npr. Fassbindera i Kubricka, ne radim po njihovom principu pristupa vremenu. Meni je osjećaj za tempo jako bitan.

Tommy Lee Jones mi je ispričao kako su na setu svi bili dragi i čavrljali, no odjednom su svi zastali i čekali da im on kaže što trebaju raditi. Kako je on zablokirao, jedan stariji i iskusniji glumac je to primijetio i preuzeo inicijativu, predložio što da naprave. Da li se to tebi dogodilo?
Ja dva mjeseca prije snimanja prolazim pravi pakao i paničarim. Prvi dan snimanja sam sam sebi najgori neprijatelj. No, onda to polako prođe… Kasnije ta panika nije produktivna, treba je se riješiti na prvom danu snimanja.

Nakon svojih 5-6 filmova, što možeš reći o tome koliko se promijenila situacija u Hrvatskoj?
Kad je Blagajnica izašla, nitko nije gledao hrvatske filmove u kinima, vlada je davala novce za filmove o ratu i politici… Situacija se u međuvremenu promijenila nabolje, iako još uvijek ima ljudi koji rade filmove zbog statusa, a ne zbog toga što žele nešto reći. Ovo je mali grad i mala zemlja, status je sve.

Znači, imati što za reći je najvažnija stvar? Samo uzeti kameru u ruke i snimati…
To sam ja, takav je moj pristup. Bitno je imati emocije prema nečemu, to se onda vidi na filmu. Na primjer, Tarantina volim gledati, ali to nije moj stil. Potrebno je okrenuti kameru prema sebi, to je onda prava stvar. Kino Lika se neće svima svidjeti, no ja se ne uzrujavam jer sam ga napravio upravo onako kako sam htio.


Tvoj film Kino Lika jedini je hrvatski film koji sam gledao. Djeluje mi jako intenzivno i iskreno pa me zaninteresiralo kako su ljudi iz Like reagirali na njega?
Damir Karakaš
, autor knjige prema kojoj je snimljen film, rekao je da nas iza kina u Lici gdje bude premijera čekaju osedlani konji da možemo prema potrebi pobjeći. Ipak, sve je dobro prošlo…

Kakvi su ti planovi za idući film?
Imam jednu ideju koju razvijam već duže vrijeme. Nadam se da ću dobiti neke novce za snimanje, ako ne, selim se u Sloveniju!

Radi se o jednoj vrsti hladnokrvne analize modernog života, s normalnim, običnim ljudima, nešto jezovito u stilu Hanekea. Toliko je okrutnosti koja ne dolazi do izražaja kad je prezentiraš kroz realizam. Zato se nadam da ću se sljedećim filmom žanrovski malo približiti hororu.

Petra Sapun
Fotke: Matea Jocić

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.