Odmah nakon što je Pero Kvesić, prije kojih mjesec dana, izašao s idejom da ispred Bookse spali sve neprodane primjerke novog izdanja Uvoda u Peru K., krenuli su scenariji o tome kako će sve to završiti. Zanimljivo je da niti jedan od mnogobrojnih scenarija nije uzimao u obzir mogućnost da Kvesić zaista i ostvari ono što je najavio te spali svoje knjige. Pa ipak, zajednički nazivnik većine tih proročanstava bila je neka vrsta deus ex machina koncepta, a razlikovali su se samo detalji, odnosno ime Deusa/Zeusa koji će se pojaviti u pet do dvanaest i jednim veličanstvenim pokretom spasiti nedužne knjige od promjene agregatnog stanja. 
Deusi su u različitim interpretacijama ipak najčešće preuzimali identitete kandidata koji se natječu na lokalnim izborima; neki su bili sigurni da je ova farsa kao stvorena Bandića, drugi su tvrdili da će se pred Booksom pojaviti Kregar, neki su predlagali kandidata HDZ-a, no najbizarnije predviđanje je govorilo kako će se u isto vrijeme, upravo u trenu kada će pisac s upaljačem krenuti s potpaljivanjem lomače, ukazati dvije neobične prilike, dva muškaraca u najboljim godinama u finim odijelima, svaki sa svojim aparatom za gašenje požara te svatko iz drugog ugla bloka u kojem se nalazi Booksa krenuti prema plamenu u nastajanju. Zanimljivo je da jedan od njih, osim aparata za gašenje požara, u drugoj ruci preko ramena nosi golemu crnu vreću za smeće, očito prepunu nečega teškog.
Prvo će obojica hodati uspravno i dostojanstveno, kako i priliči, no otprilike u isto vrijeme će postati svjesni jedan drugoga te će, praveći se da je sve u najnormalnijem stanju i da ne vide ovog drugog, krenuti sve brže i brže hodati sa svojim aparatima za gašenje požara i sve tako dok se brzo hodanje ne pretvori u pravi galop. I tek kad se dvije čudnovate prilike približe začuđenim posjetiteljima postane jasno da s jedne strane nailazi zarumenjeli Boris Mikšić, dobar čovjek, i pošten, dok s druge strane nadire Dražen Budiša. I u trenutku kad konačno dosegnu lomaču pripreme aparate na gotovs, pogledaju lomaču, pogledaju jedan drugoga i – paf!!! 
Udari junak na junaka, dva muža- povratnika u politički život krenu gasiti jedan drugoga, mlazovi pjene se sudaraju u bijelom kaosu, i tako sve dok naši junaci ne počnu sličiti na dva neobična snjegovića pod statuom fra Grge Martića, u podne jednog vrućeg kasnoproljetnog dana u centru Zagreba. Za to vrijeme knjige gore, vatra se uznosi u nebo, netko je pozvao vatrogasce, dolazi i policija! Gle, stižu i kola hitne pomoći; policajci, uz pomoć bolničara, pokušavaju ugurati i kola dvije poludjele spodobe koje vrište i histerično se smiju dok im pjena izlazi na usta kao i iz aparata. Dok ga guraju u kola Mikšić se dere i pokazuje na vreću za smeće koja je u gužvi pala na pod i iz koje su poispadale knjige s naslovima Dečko s Trešnjevke i Moralni pobjednik. 'Čuo sam da je interes za moje uspješnice golem, a da ih iz nekog razloga nemate u prodaji pa sam odlučio da vam donesem…'. Vrata se zatvaraju i policija i hitna odlaze. Nakon što su svjedočili bizarnoj sceni, ljudi sliježu ramenima i polako odlaze, dok ih jadni Pero Kvesić vuče za rukave pokušavajući ih zaustaviti. Nakon što shvati da je sve uzaludno počinje preklinjati 'Ali zašto ljudi, nemojte! Ovo je trebao biti moj dan, ovi novinari su došli zbog mene! Zbog mene…'.
P.S. No, niti stvarnost nije previše drukčija, s tom razlikom da su se umjesto Budiše i Mikšića pojavila tri kombija, jedan Profilov, drugi Jutarnjeg lista i treći Tiska, i dakako, otkupili sve preostale primjerke, tako da su umjesto knjiga zapaljeni transparenti koji su najavljivali događaj. Inače bi knjige bile spaljene, jamačno.
