Kao uvod u njegovu najnoviju knjigu koju je 1. ožujka objavio Penguin pod nazivom Evanđelje po Daveu (The Book of Dave) donosimo vam otvoreno pismo Willa Selfa napisano posjetiteljima Penguinovog sitea netom prije izlaska same knjige. Uživajte, prvo u pismu a potom i u knjizi!
"Iznimno mi je zadovoljstvo predstaviti vam svoju novu knjigu, Evanđelje po Daveu. Često me pitaju: „Za koga pišeš?“, kao da pisci razmišljaju o marketinškim fokus grupama i prilagođavaju svoj 'proizvod' određenim socio-demografskim ciljnim skupinama. Kao da bih mogao odgovoriti: „Oh, socijalne kategorije ljudi B i C, od 22-53 godine starosti, koji žive u regiji Staffs i posjeduju automobil – za njih pišem.“ A istina je zapravo, što vjerujem da znate, da svaki pisac koji vrijedi 10% od £7.99 (koja zavodljiva cijena!) piše upravo i isključivo za onu osobu koja ga želi čitati.
Ovo je možda preočito, možda je čak i tautologija, ali činjenica je da između pisca i predanog čitatelja postoji nekakav poseban odnos koji se prenosi kroz tekst. Postaje nevažno tko sam ja i tko ste vi. Ovdje smo bez obzira na godine, spol, klasne razlike, seksualnu orijentaciju, etničku pripadnost. Mi smo dvije psihe – duše, čak – u književnom zajedništvu. S obzirom da znam da ste izrazili zanimanje za moju knjigu na Penguinovom siteu, obraćam vam se na ovaj način, u isto vrijeme prisno i krajnje bezlično.
Što se Evanđelja po Daveu tiče, upravo je takav pristup najprimjereniji. Ovaj je roman u isto vrijeme izrazito nametljiv, zakučast pogled u unutrašnjost poremećenog uma, i u isto vrijeme krajnje hladan, istražujući povijesno nasljeđe mračne strane tog običnog uma mnogo stoljeća nakon što je taj um izumro.
Dave Rudman, eponimni junak romana, londonski je taksist koji, udaljivši se od žene i sina, piše fanatičnu jeremijadu protiv suvremenog svijeta koju zakapa u vrtu elegantne kuće u Hampsteadu u kojoj njegova žena živi s novim ljubavnikom. Prolaze stotine godina, London i cijela nizinska Engleska zahvaćeni su poplavom (vjerojatno kao rezultat globalnog zatopljenja). Knjiga ispliva na vidjelo i postaje svetom knjigom društva budućnosti.
Do sad je sve jasno. Radi se o jednom od onih scenarija koji dijeli kritiku: s jedne strane su oni koji misle da je to još jedan nevjerojatan 'what if' scenarij koje sam usavršio pišući Great Apes, How the Dead Live itd. i jedino za što mi skidaju kapu je moja sposobnost da ta blebetanja učinim uvjerljivima, dok su s druge strane oni, kojima sam osobno skloniji, koji razumiju da 'what if' u ovom tekstu, baš kao i u nekim drugim mojim tekstovima ne predstavlja samo dio vica zasnovanog na apsurdu, već alat koji zasijeca u samu srž onoga što smatram životom, kao i formom romana.
Ako nam je istina manje znana od fikcije (a vjerujem da ćete se s ovime složiti), onda književni realizam predstavlja ozbiljni solecizam, pokušaj shematiziranja stvarnosti tako da njezina polimorfna perverznost postane nepodnošljivom. Moje 'what if' samo je prihvaćanje ovakvog stanja stvari. Što se mog osobnog čitanja tiče, živim za trenutak kad ću shvatiti (i tad će mi se podići svaka dlaka na leđima), ne nešto uznemiravajuće i nevjerojatno, već baš suprotno, nešto neshvatljivo, a u isto vrijeme beskrajno poznato.
To je ono što pokušavam napraviti s Evanđeljem po Daveu: ponovno upoznati čitatelje, bez obzira kako blazirani bili, s osnovnom neobičnošću ovoga svijeta u kojem se mnogi klanjaju jednom mladom čovjeku kojeg su mučili i prikovali na drvo do smrti s potpunim blagoslovom njegovog oca; neobičnošću svijeta u kojem mala sektaška grupa vjeruje da je baš njima, od svih drugih ljudi, nadzemaljsko biće obećalo bolji život; neobičnošću svijeta u kojem slijepo mnoštvo vjeruje da je isto to nadzemaljsko biće obećalo kreposnima među njima zagrobni život koji sliči križancu bordela i slastičarnice u viziji 13-godišnjeg dječaka.
Nije mi nikakva namjera klevetati sve te sjajne religije, već primijetiti kako su beskrajno blesave - dovoljno blesave da se moje fantazije u usporedbi s njima čine prozaičnima.
Nadam se da će vam se svidjeti Evanđelje po Daveu. Ne, to nije ono što sam mislio, glagol 'svidjeti' patetično je neprimjeren za bilo koju knjigu koja ima pretenzija biti ozbiljna. Nadam se da ćete je obožavati, mrziti, grditi, preporučivati. Ja za nju, sirotu, ne mogu učiniti ništa više. Knjige su kao djeca: odgajaš ih, bdiješ nad njima, školuješ ih, odvezeš ih na udaljeno sveučilište, uvjeriš se da su ušli u svoju sobu i da u njoj imaju električno kuhalo za čaj. Ako četiri godine kasnije saznaš da guraju boce piva u stražnjicu kako bi se domogli novca za kokain ili crack, to više nije vaša odgovornost. Čak ni ako postanu literarni ekvivalent agenta za prodaju nekretnina u Esheru.
Uživajte. Ili, zapravo, nemojte."
Ako se još uvijek ne usudite čitati na engleskom, Celeber vam nudi tri Selfove knjige u hrvatskom prijevodu. One su: Kako žive mrtvi (2000), Dorian (2002) i Dr Mukti i ostale priče čemera i jada (2004).
