U vrijeme kad čitanje i pisanje poezije nije najpopularnija stvar na svijetu, indijska pjesnikinja s prebivalištem u New Yorku
Meena Alexander odlučila je napisati otvoreno pismo u obranu poezije. Potaknuta hrabrim i drskim pitanjem jedne studentice "Čemu služi poezija?", Alexander je napisala poetičan tekst o raznim povijesnim viđenjima poezije te o slučajevima u svakodnevnom svijetu u kojima joj je pisanje poezije pomoglo promisliti i suočiti se s teškim i nepojmljivim situacijama. Vrijedi pročitati cijeli tekst (i možete ga pronaći
ovdje), a ovdje prenosimo jedan kraći odlomak:
"Zašto imamo poeziju u ovakvo vrijeme? Za mene to pitanje prelazi u jedno drugo: Što znači pripadati nasilnom svijetu?
Zamišljam nevidljivu arhivu koju svatko od nas nosi u sebi, duboko osobnu zbirku slika, zvukova, mirisa i komadića nekad uništene materijalnosti koje memorija pohranjuje - i možda je ovo još jedan način razmišljanja o toku unutrašnjeg života koji daje smisao našem postojanju, o svemu onome što izlazi kad se usudimo reći 'Ja'. I to je sigurno prostor poezije."
