Page arrow

Vijesti iz regije: Knjige, ljudi i pljeskavice

Large 472
Četvrtak
08.11.2007.

Poslednje nedelje oktobra knjiga zaista dolazi na prvo mesto u Srbiji, ima je na naslovnim stranama medija, u svakodnevnim razgovorima, čak i moja majka tad pita za neke ljude koje je preko mene upoznala ili sam joj ih povremeno pominjao.

Da krenemo prvo sa ciframa: organizatori računaju da je Sajam ispratilo oko 200.000 ljudi s obzirom da se prodalo više od 150.000 karata, učestvovalo je više od 800 izlagača, održano je oko 200 promocija dok je bilo akreditovano šestotinak novinara. U tolikoj gužvi, medijskoj pažnji i, da se ne lažemo, zaradi svi pokušavaju da prođu što bolje.

Sajam donekle podseća na predbožićnu/novogodišnju euforiju. Iako se svi trude da se pripreme unapred, uvek se desi nešto nepredviđeno pa onda nastaje opšta panika. Izdavači vrše pritisak na autore da žure sa tekstovima, potom se pritiskaju prelamači, lektori i ostala menažerija, da bi sve otišlo do vraga kad se stigne do štampara. Potonji, pritisnuti odjednom neverovatnim zahtevima, uglavnom ukažu na svoje limite, ali onda kreću prikrivene pretnje, pozivanja na dugogodišnju saradnju i kafanska prijateljstva... Jadni štampari obično svima obećaju po nešto i nastaje cirkus. Knjiga ili nema do Sajma, ili se pak pojave nekompletno odštampane, a neki put se desi da se pojave i samo korice. Na svu sreću, nisam čuo za situaciju kakva je postojala ranijih godina da autoru pokažu korice preklopljene preko običnog kartona, daju mu obećanje da će se tekst pojaviti za dan dva, pa za mesec dva pa se na kraju ni ne pojavi.

Lukrativna strana Sajma smeštena je pod kupole ogromne Hale 1 gde je prostor izdeljen na centralni i najatraktivniji deo nazvan Arena, dok oko Arene postoje dva kružna prstena na dva sprata nakrcana štandovima. Odluku o dodeli prostora donosi Savet sajma i, gle čuda, oni izdavači koji se nalaze u Areni su, opet potpuna slučajnost, i članovi pomenutog Saveta. Zbog toga se ostali veliki izdavači ljute, pogotovo italijansko-srpska firma Evro Ðunti koja je po svim parametrima najveća izdavačka kuća trenutno a pri tom je potpuno skrajnuta negde 'levo od Albukerkija'. Srećom, ove godine prostor u Areni nisu dobile Policijska akademija, Vojno-izdavački zavod i Srpska pravoslavna crkva, kako je ranije bio red i običaj. Takođe sasvim slučajno su nagradu za najboljeg izdavača podelili Zavod za izdavanje udžbenika i Službeni glasnik gde su se ova dva preduzeća sa privilegovanim položajem na tržištu ipak osetile nedovoljno snažnim pa su se udružile, iz krajnje dobrih namera, i ušle u zajednički izdavački poduhvat te objavile delo Ljubomira Tadića, na čijoj se promociji, opet, verovatno, čista slučajnost, zadesio i njegov sin Boris, predsednik Srbije.

No, i pored ovih manjkavosti, generalni utisak je da se Sajam iz godine u godinu popravlja i da sve manje liči na vašar. Sad se otvara veliki problem, kome je on suštinski namenjen, čitaocima ili izdavačima. Jer ako je čitalac na prvom mestu onda se književni programi ne bi trebalo da održavaju po budžacima gde ih je jedva moguće naći već bi morali biti negde 'na ruku'. S druge strane, u pitanju su ogromne pare koje ti isti čitaoci nose u svojim džepovima te zaista možda i nije nužno propustiti priliku i preskupe kvadrate ustupiti tamo nekakvim piskaralima. Pare ili pisci, mislim da neće biti teško za odlučiti se.

Ovogodišnja zemlja-specijalni gost Sajma bila je Italija, te se na otvaranju pojavio i njen ministar spoljnih poslova Masimo D’Alema tako da ni ova prilika nije propuštena a da se malkice ne tupi o neophodnosti integracija, evropskoj perspektivi i svemu onom što ionako slušamo svakog dana. Meni je bio bliži uvodni pozdrav Dušana Kovačevića (scenarista kultnih filmova poput Balkanskog špijuna, Maratonaca...) koji se zabrinuo da ovaj poziv na otvaranje ne zanači da neko drugi zna nešto što on ne zna o svom zdravstvenom stanju, te da nekom možda izgleda loše pa da su ga pozvali da on otvori manifestaciju "dok još može".

Veliku pažnju i ogroman red čitalaca izazvala je pojave i ćerke Ernesta Če Gevare (Ernesto Che Guevara) za koju ne znam ni kako se zove, ni šta piše, kao što verovatno nisu znali ni oni koji su strpljivo čekali da je dodirnu; mislim da je tu ipak presudan oreol slobodarstva i pobune za koji se veruje da se prenosi preko dodira bucmaste tetkice. Inače, i Če Gevara (Che Guevara) je davnih pedesetih (valjda) posetio Sajam te se po novinama pojavila crno bela fotka Čea u čuvenoj zelenoj uniformi i vojničkim čizmama i nekoliko čikica sa kariranim kravatama i naočarima od crne i teške kornjačevine kako trčkaju uz njega.

Puno nade se polagalo i u gostovanje italijanskoj pisca Klaudia Magrisa (Claudio Magris), tačnije puno nade se polagalo da on dobije Nobelovu nagradu, ali su vražiji Norvežani pokvarili stvar sa nekom bakicom koja je bila feministkinja kad se to tako nije ni zvalo. Možda je interesantan podatak da je knjiga dotične Doris Lesing (Doris Lessing) prošlog Sajma bila prodata u svega dva komada dok je ove godine bila uzrokom još jednog neočekivanog pritiska na jadne štampare. Bili nam još i Ljudmila Ulicka (Ludmila Ulicka), pa Helen van Rojen (Heleen van Rooyen) čije su slike iz Plejboja takođe ulepšale novinske stranice posvećene kulturi, pa bila i Elizabet Abot (Elizabeth Abbot) a  bogami i neki Italijan genijalnog imena Dante Mafija. Uglavnom, svi su hvalili Sajam. Od 'vaših' bili Matvejević i Jergović, za g. Predraga ne znam, ali je Miljenka bilo teško ugrabiti i na pet minuta iako je po čitave dane provodio na Sajmu.

Što se mene lično tiče, ja pre svega na Sajmu imam osećaj duboke indisponiranosti: kad pogledam tolike knjige pomislim da je zaista uzalud pisati, sopstveni rad gledam kao kap bačenu u okean, zrno peska prosuto u pustinju, itd... pa ja onda na Sajam odlazim uglavnom zbog ljudi. Ovo je odlična prilika da se vidite sa onima sa kojima svakodnevno komunicirate mejlom, Sajam je period kada nema potrebe da pitate da li će neko 'iz branše' biti u Beogradu jer je sigurno prisutan, ma gde živeo, jedina je mana što se nema gde ljudski sesti i popiti, a i da se ima gde ne bi se imalo kad jer svi jure da sretnu još nekoga kog nisu odavno susreli.

I dok se o knjigama već prestalo pričati u medijima gde će takva slika prevladavati do narednog oktobra, i kada već polako zamire pažnja šire javnosti za knjigom, ostaje nešto što se sa Sajma uvek pamti i čemu se svi posetioci nezaobilazno vraćaju. I o zaista retkim vrednim knjigama čak i najverniji sladokusci pričaju još godinu ili dve da bi ta ista dela polako tonula u zaborav pod teretom hiljada novih naslova koji se iznova i iznova sreću u Hali 1. Jedna stvar uprkos svemu ostaje prisutna u razgovorima svih ovih godina. Imali novca za knjigu ili ne, za čuvenu pljeskavicu sa Sajma uvek će se naći. Legenda koja kruži već godinama je da su tu najlepše pljeskavice u Beogradu, sa čim se svakako ne slažem, ali nakon celodnevnog tabananja istina je da čuvene pljeske i više nego da prijaju. Ove godine su roštiljdžijski štandovi svedeni na pristojnu meru pa se čovek više po povratku kući ne oseća na ćumurkanu, no ukoliko se ovo upristojavanje ’praznika knjige’ nastavi, ostaćemo i bez jedine stvari koja se pokazala večnom, imunom na sve promene poetike ili politike.

Bez obzira na načela na koja nas je g. D’Alema još jednom podsetio, ne bi bilo lepo da se izgubi ona ironična rečenica koja kruži među ljudima koje i u ostatku godine zanimaju knjige: "Da, bio sam na Sajmu. Da pojedem pljeskavicu."

Srđan Papić

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu