Danas u Zagrebu gostuje Etgar Keret (1967), izraelski pisac kratkih priča kojeg je našoj publici predstavio Goran Dukić uzevši jednu njegovu priču kao predložak za svoj film Pizzeria Kamikaze. Također, na ovogodišnjem ZFF-u Keret nam se predstavio i kao redatelj, pa smo u konkurenciji mogli pogledati njegov film Meduze snimljen prema priči Shire Geffen, inače udane Keret (s kojom smo tom prilikom porazgovarali u foajeu SC-a).
S Keretovim dolaskom u Zagreb koincidira, začudo, i njegov prvi prijevod na hrvatski, zbirka priča 8% ni od čega u izdanju Profila koja je netom osvanula na policama.
U svojim pričama Keret razbija tabue i dotiče se najtežih problema izraelskog društva i povijesti kroz metaforične priče o običnim situacijama svakodnevnog života, od kupovine tenisica do imenovanja mačke. S Keretom smo ugodno popričali u Booksi, a razgovor je započeo anegdotom vezanom uz knjigu Gaza Blues koju je Keret napisao zajedno s palestinskim piscem Samirom El-Youssefom.
Kako nam je ispričao, njihov je britanski izdavač angažirao PR agenta koji je dvojici pisaca organizirao šestodnevni boravak u Londonu i okolici te im dogovorio ukupno 18 intervjua. PR agent je prilikom angažmana priložio pismo preporuke Billa Clintona ('He's a great guy!') i naveo da je radio na promociji Harryja Pottera, što je zvučalo obećavajuće. No, njihovim dolaskom u London otkazivan je jedan po jedan intervju, sa sve suludijim isprikama; te saobraćajna nesreća, te trovanje hranom... Kad su se napokon, nakon nekoliko uzaludnih dana, zatekli na CNN-u i kad je Kereta prezenter najavio kao pilota koji je bombardirao avion palestinskog kolege s kojim je nakon tog nemilog događaja napisao knjigu, pisci su shvatili s kim imaju posla. Njihov PR agent imao je lažno Clintonovo pismo preporuke, ali i originalnu povijest bolesti na kojoj je bila dijagnoza izvjesne mentalne opsesivne boljetice. Cijeli taj put u London "and nothing happened" završio je ovu anegdotu, a mi se ipak nadamo da će boravak u Zagrebu pilotu Keretu imati više smisla.
Počnimo od početka; kad ste otkrili da želite biti i pisac i filmaš, je li jedno prethodilo drugom ili se desilo nekako u isto vrijeme?
Zapravo sam želio biti programer po uzoru na starijeg brata s kojim sam se uvijek trudio provoditi što više vremena. Nisam planirao pisati ili raditi bilo što vezano uz umjetnost. Onda su došla teška vremena, vojska, moja depresija, živčani slom… Pisanje sam otkrio sasvim slučajno. Zapravo me zanimaju svi načini i postupci na koje se može ispričati priča.
Filmom sam se počeo baviti tek kad sam se afirmirao kao pisac. Nakon što su propale novine u kojima sam pisao, ponudili su mi da pišem scenarije za dokumentarce, ali to mi nije išlo. U novinama sam mogao izmišljati stvari, što nije bilo moguće u dokumentarcima. Na kraju sam počeo pisati scenarij za humoristični TV show i to je bio početak.
Jednom ste prilikom izjavili da ste počeli pisati 'kako biste preživjeli'. Vrijedi li i danas tvrdnja da vas pisanje održava na životu?
Odonda do danas dosta se toga promijenilo. Ja sam se promijenio. Više se ne radi o onom očaju kao na početku. Na početku je to značilo opravdati življenje, samu činjenicu da sam ovdje. Kroz pisanje sam se naučio više povezivati sa svojim osjećajima i samim sobom.
Studirali ste matematiku i fiziku. Koliki je utjecaj prirodnih znanosti na vaše pisanje?
Mislim da je problem društvenih znanosti taj što su način podučavanja prekopirali iz prirodnih. Kad bih ja podučavao humanistiku, više bih se koncentrirao na usvajanje načina kako uživati u umjetnosti, a ne na to kako umjetnost analizirati i objašnjavati. Kad dođemo do analize, dešava se trenutak kad gubite volju za čitanjem. Kod prirodnih znanosti treba imati mašte i postoji neka sila koja vas gura naprijed i tjera na rješavanje problema. Kod mene je matematika najvidljivija u samom procesu pisanja. Ne pišem prekrasne priče, nisam tu zbog scenografije i ljepote, jednostavno se trudim doći od točke A do točke B, iako ne znam gdje je točno točka B. Moja estetika rečenice bazira se na kompaktnosti. Bitno mi je ono što želim reći, poanta, a ne način na koji je izgovaram.
Mislim da te estetičke preference nemaju toliko veze s matematikom kao profesijom, koliko s načinom na koji razmišljate. Moje pisanje često je motivirano paradoksima u životu, mjestima na kojima su razum i osjećaji u raskoraku.
Koje vas teme najviše zanimaju?
Najviše me zanima ono što želimo, a ne znamo artikulirati, gdje smo, a gdje bismo željeli biti, kako bismo komunicirali, a ne možemo. Za mene je fikcija pisanje o tim prostorima između objektivne i subjektivne stvarnosti, o onome što se nalazi između ta dva pola, između crnog i bijelog.
Jesu li te neodređenosti ili prostori, kako ih nazivate, u vašem pisanju vezani uz vašu biografiju?
Ponekad je neodređenosti puno lakše imati u pisanju nego u životu. Književnost je posljednje mjesto na kojem takve neodređenosti mogu preživjeti jer u stvarnom životu za njih nema prostora, u životu se moramo odlučiti, opredijeliti.
Židovski identitet je neodređen i paradoksalan sam po sebi. Danas su Židovi većinom sekularni, a u osnovi se radi o religiji. Tu je ta neodređenost - govorimo li o etnicitetu ili o religiji? Mnogi su ljudi progonjeni zbog toga što su genetski bili Židovi iako nisu bili vjernici. Ono što je ljudima 'strašno' kod Židova je to da ih se ne može prepoznati po izgledu. Većinu superjunaka u stripovima izmislili su upravo Židovi - Batmana, Supermana, Spidermana. Imate normalnog čovjeka koji sjedi pored vas, a u sljedećem trenutku se pretvori u nešto drugo. Ode u telefonsku govornicu ili stavi kapicu na glavu, svejedno. Ne možete uprijeti prstom u to što je to točno Židov. Stvar još više komplicira i Izrael, izraelski identitet. Ljudi su došli sa svih strana, nemaju isti jezik, ni istu kulturu, ali se još uvijek svi smatraju Izraelcima i Židovima. To je identitet koji ih drži na okupu, a nitko taj identitet ne može definirati. Ta neodređenost je već učitana i u židovskoj religiji u kojoj se uvijek radi o propitivanju, dok je kod kršćana ideja u potčinjavanju.
Hebrejski je dobar jezik za pisanje o paradoksima. Jezik je bio mrtav 2000 godina, a kad se opet počeo upotrebljavati imao je taj visoki registar, ljudima je nedostajalo riječi pa su ih počeli uvoziti iz drugih jezika tako da se razvio govorni jezik koji se dosta razlikuje od književnog, što je izvrsno za književnost, s njime možete svašta. I jezik se brzo mijenja. U jednoj sam priči morao izmisliti riječ 'lud', ali u pozitivnom smislu. Ta se riječ dvije godine kasnije pojavila kao brand nekog čokoladnog proizvoda.
Sve što ste do sad napisali izazvalo je kontroverze u Izraelu. Kako gledate na to?
Sve najbitnije stvari u Izraelu su tabui - holokaust, vojnici poginuli u ratu, građani poginuli u terorističkim napadima… O svemu važnom što mi se događalo u životu, o svim mojim traumama nisam smio slobodno govoriti. Upravo sam zato počeo pisati, da to verbaliziram, a ne da nekog provociram. Trudio sam se biti iskren oko tih tema. Oduvijek me čudilo kako ljudi koji su inače otvoreni, glasni i kritični prema nekim stvarima u životu zašute kad dođe do ovih pitanja.
Kako su vam knjige primljene u drugim zemljama? Jesu li se ljudi poistovjećivali s tim šutnjama i tabuima?
Ruski mi je prevoditelj rekao da su mi neke priče jako provokativne i da ne zna kako će biti primljene u Rusiji. U Njemačkoj imam veliku publiku. Tamo se pak dogodila situacija da su jedan moj scenarij za televizijski skeč proglasili antisemitskim i organizator je zamalo dobio otkaz zbog prikazivanja, dok nisu saznali da je film radio Židov. Smatram da Izrael eksploatira holokaust kako bi postigao nešto što s tim nema nikakve veze. Zapravo sam najpoznatiji u Njemačkoj i Poljskoj.
Kako vam se svidio Dukićev film?
Najviše mi se svidio način na koji je Dukić pročitao priču, ta mješavina knjige i Dukićeve osobnosti, to je ono najbitnije.
A kakva su vam iskustva u radu sa suprugom? Snimili ste film prema njezinoj priči i scenariju...
To je bilo jako dobro iskustvo. Pomogao sam joj oko scenarija za koji smo smatrali da je ispao sjajno, no kad smo tražili redatelja, trojica su nas odbila s isprikom da je scenarij loš i da je statistički loš 'bet' pa smo film odlučili napraviti sami. Uz to, za vrijeme rada na filmu nismo se svađali jer mi obično žena prigovara da puno radim, a kako sam sad radio na njezinom filmu nije govorila ništa.
Iz vaše je biografije vidljivo da volite surađivati, što je malo neobično za književnike. Što vas privlači u suradnjama?
Kod suradnji mi se najviše sviđa kreiranje intimnosti. One me tjeraju da se zbližim s ljudima na način na koji to inače ne radimo, kroz suradnje otkrivam određene dijelove sebe koje ne poznajem. No, u svakom slučaju, surađujem samo s ljudima s kojima sam dobar i s kojima se imam potrebu zbližiti.
Kad smo vašu ženu pitali koji joj je omiljeni pisac spomenula je Aleksandra Hemona. Tko je vaš favorit?
Također volim Hemona. Najviše je utjecaja na mene imao Kafka, a tu su još i Carver, Nabokov, Čehov, Boris Vian, Singer. Trenutno čitam Everymana od Philipa Rotha.
