Salvador Dali: Galarina (1944.)
U Barceloni je predstavljena autobiografija-dnevnik Gale Dali. Rođena 1894. godine kao Elena Dmitrievna Diakonova u obitelji intelektualaca u ruskom Kazanu, Gala se kao djevojčica družila s Marinom Cvetajevom. Godine 1913. Gala, koja u to vrijeme radi kao učiteljica u Moskvi, odlazi u Švicarsku kako bi se liječila u jednom sanatoriju. Tamo upoznaje pjesnika Paula Éluarda u kojeg se zaljubljuje. Oženili su se 1917. godine, a već sljedeće godine rodila je dijete, no budući da je prezirala majčinstvo potpuno ga je ignorirala čitav život. Preko svog tankoćutnog supruga pjesnika upoznaje se s ostalim članovima nadrealističkog kruga s malenim diktatorčićem Bretonom na čelu, koji ju je mrzio iz dna duše. No, slikar Max Ernst nije te je s njim i mužem Paulom provela lijepe tri godine u otvorenoj vezi od 1924. do 1927. Dvije godine kasnije ona i Paul odlaze u Španjolsku gdje upoznaju ambicioznog slikara-ekscentrika Salvadora Dalija koji se u nju zaljubljuje do ušiju, situacija kakva će se održati sve do njene smrti 1982. godine. Usprkos tome, Gala ostaje dobra s Paulom s kojim je povremeno i spavala (praksa na koju je Dali gledao s velikim odobravanjem) kao i s brojnim drugim muškarcima. U autobiografskoj knjizi Tajni život. Neobjavljeni dnevnik, napisanoj 50-ih godina na francuskom, Gala piše o svojim uspomenama iz djetinjstva i vezi sa svojim španjolskim slikarom. Rukopis je pronađen 2005. godine u jednom sanduku u dvorcu Púbol koji se nalazi na sjeveroistoku Španjolske, koji joj je Dali poklonio i u kojem je sahranjena.
******
Postoji određen broj književnika čiji su se životi činili kao prekriveni nekakvom mističnom koprenom, kao da je u njihove biografije ubrizgana injekcija s nekakvom tajnom formulom koja im je davala neku vrstu fikcionalne patine. Takve autore nalazimo na svim točkama lente vremena, no većinom ćemo ih ipak naći u drugoj polovici 19. stoljeća u razdoblju književnog esteticizma kad su se književnom Europom potucali poètes maudits. Tako je sve što su za života činili ti prokleti stihoklepci u kolektivnoj mašti okupano nekakvom mitskom kvalitetom. Arthur Rimbaud je knez među tom klikom. Iako je bio jedan od pisaca koji za života nije bio osobito poznat izvan uskog kruga konosijera, poslije njegove smrti, kako su se počeli rasvjetljavati dijelovi njegove biografije, što god da je radio činilo se mističnim, divljim i prekrasnim. On nije morao činiti gogenovske pokrete po karti svijeta, bilo je dovoljno malo kretanja Europom. No, ono što je bitno jest da je Rimbaud po Europi išao pješice.
Ruski pisac Ilja Stogoff možda nema reputaciju Rimbauda, ali čovjek se trudi. Zaboga, svom pravom imenu Stogov dodao je nastavak off po uzoru na Davidoff i Smirnoff, i to treba znati cijeniti. Kako god bilo, dosad je u karijeri uspio postići to da kad ga se spominje u medijima ispred njegovog imena dolazi pridjev 'kontroverzni'. Tako će kontroverzni Ilja u skladu sa svojim epitetom učiniti još jednu kontroverznu stvar. Doći će na književni sajam pješice. Doduše, ovo pješice treba uzeti u drugačijem kontekstu od remboovskog. Pješke ovdje znači, između ostalog, i autostopom.
Kontroverzni Ilja Stogoff narednih će dana biti gost novosadskog 'Prose festa', gdje će publici predstaviti svoje romane mASIAfucker i 1.000.000 eura. Međunarodni novosadski festival proze 'Prose fest' održava se od 13. do 15. travnja, a osim kontroverznog Ilje Stogoffa, na njemu će sudjelovati i izraelski pisac David Grosman, Georgi Gospodinov iz Bugarske i brojni drugi autori.
*****
Istraživanje provedeno u Velikoj Britaniji pokazalo je da davno preminuli autori kriminalističkih romana još uvijek dominiraju tamošnjim ljestvicama bestselera, a najpopularniji su Ian Fleming i Agatha Christie i to upravo tim redoslijedom. Ljestvica najbogatijih autora krimi romana utemeljena je na podacima o prodaji te podacima zaklada i vlasnika autorskih prava. Fleming se nalazi na prvom mjestu s portfeljem u vrijednosti koja premašuje 100 milijuna funti i više od 100 milijuna primjeraka prodanih romana o Jamesu Bondu. Agatha Christie je na drugom mjestu s bogatstvom od približno 100 milijuna funti.
Zanimljivo je da na ovoj ljestvici popularnosti, na kojoj se tek na trećem mjestu nalazi prvi živući autor, Jeffrey Archer, s kapitalom od 70 milijuna funti, nema mjesta za sir Conana Doylea, autora romana o Sherlocku Holmesu.
Usprkos tome jasno je da je Sherlock i više nego isplativ proizvod. Zato će novi roman o Sherlocku Holmesu pod nazivom The House of Silk, autor kojega je Anthony Horowitz, inače najpoznatiji po svojim knjigama za djecu, izaći ove jeseni. To će se dogoditi čak 81 godinu nakon smrti autora priča o briljantnom detektivu sa sklonošću prema glazbi i opijatima. Radnja nove knjige smještena je u 1890. godinu, prema riječima dr. Watsona, koji u uvodu knjige započinje naraciju, godinu dana nakon Holmesove smrti. Priča počinje pljačkom u Bostonu te se potom seli u Wimbledon i to je otprilike sve što su izdavači dopustili da izađe u javnost, osim informacije kako je knjiga gotova i kako se nalazi dobro spremljena i zaključana iza sedam brava i sedam lokota.
*****
Prije par dana obilježena je stota godišnjica rođenja Emila Ciorana, pisca čiji je utjecaj na suvremenu književnost nemjerljiv. Književnost Ciorana, rumunjskog pisca koji je većinu života proveo u Francuskoj nikad se ne vrativši u svoju rodnu zemlju, primjer je visokoestetizirane fantazije pesimizma. Nakon što je otišao iz Rumunjske nastanio se u Berlinu gdje je živio od 1932.-1935. godine, studirajući pod mentorstvom fascinantnog antimodernističkog gurua Ludwiga Klagesa. Od 1937. godine živi u Parizu, a u Rumunjsku se vratio samo jednom, 1940. godine, a nakon toga nikada više. Živio je u Parizu, koji je ionako bio prepun velikih rumunjskih pisaca još od ambicioznog Tristana Tzare pa sve do malo manje napuhanih a malo više genijalnih Mircea Eliade, Eugène Ionescoa i Paula Celana.
No, usprkos tome Cioran nikad nije postao pravim Francuzom iako su ga često povezivali s egzistencijalizmom i egzistencijalistima, koje je mrzio iz dna duše. Koliko je Cioran držao do egzistencijalista pokazuje poznata anegdota - kad mu je Camus rekao kako bi bilo dobro da se "uključi u tokove egzistencijalističke misli" Cioran mu je u klasičnoj francuskoj polemičkoj tradiciji, koje je dobar eksponent i Louis-Ferdinand Céline, odgovorio: "Odjebi!". (Za Camusa je Cioran jednom rekao da ima kulturu i svjetonazore zamjenskog učitelja u provinciji).
Baš kao i Céline i mladi Cioran je pokazivao strast prema totalitarističkim idejama te je čak i objavio knjigu ksenofobičnog buncanja i antisemitskih besmislica pod nazivom Transformacija Rumunjske (1937.). No, za razliku od Célinea koji je bio dosljedan u svom antisemitizmu Cioran se kasnije sramio grozomornih ideja koje je izrazio u toj knjizi. Od 1947. godine Cioran se odlučuje na lingvistički egzil te počinje pisati isključivo na francuskom jeziku. Cioran, koji je umro 1995. godine u Parizu, jednom je rekao kako ljudi ne bi trebali organizirati pogrebne ceremonije gdje će okupljeni liti suze. "Trebali bi umjesto toga plakati kada se rodi dijete, to je strahota, a ne kada ode starac." Primjera njegovog uzvišenog pesimizma je bezbroj, a dobro ih predočava misao kako je muzika Johana Sebastiana Bacha jedini dokaz protiv tvrdnje da je kreacija svemira potpuni promašaj (tu se dobro slaže i njegova tvrdnja kako bi "bez Bacha Bog bio figura od sasvim minornog značaja").
Neven Svilar
