Makarska je, kao i većina gradova uz Jadransku obalu, u predsezoni grad duhova. Tek pokoji stanovnik tumara ulicama da kupi kruh i mlijeko u obližnjoj trgovini, a vlasnici nebrojenih kafana odbrojavaju dane do pojave prvih turista. Zajedno s turistima, u grad će doći sve radosti ljetnoga života – skupa hrana, precijenjeni domaći proizvodi i sijaset drugih životnih radosti, autohtonih proizvoda dalmatinske obale, koji pomažu lokalnim stanovnicima da prežive iz godine u godinu.
U predsezoni, prije pojave prvih važniji gostiju, Makarska već treću godinu postaje okupljalištem čudaka iz svih krajeva bivše države. Ovi čudaci imaju samo jednu zajedničku osobinu – strast za stripom – osobinu koja ih nuka da potegnu preko Bosne i Hercegovine (ili nekim zaobilaznim putem), iz Novog Sada, Beograda, Ljubljane, ili nekog hrvatskoga grada sve do udaljene Makarske gdje će pronaći još svojih istomišljenika. Do prije nekoliko godina ovi su se ljudi susretali (a susreću se još i danas) na forumu portala www.stripovi.com, a danas, zahvaljujući entuzijazmu moćne gomilice, mjesto se susreta preselilo uz jadransku obalu.
Ivica Ivanišević piše u 'Makarskoj kronici': "Na otvorenje festivala stigao sam s dubokim uvjerenjem kako svjedočim rođenju katastrofe koja neće zaviti u crno samo Dadu i njegovu obitelj, nego i sada već pozamašni popis ljudi, njegovih simpatizera, na širokome potezu od Bruxellesa do Kokorića". Od otvorenja protekle su tri godine, a ove – Mafest je dobio i službeno (čitaj: novčano) priznanje od Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Intenzitet i entuzijazam u stalnom su porastu.
Atmosferu koja se ovih nekoliko dana nadvila nad Makarsku najbolje je izrazio Jamie Delano: "The wheather is much too good, the people are much too nice, and everything is too relaxing for an uptight english gentleman like myself." Po staroj, dobroj, dalmatinskoj navadi – nikuda se ne žuri. Programi počinju sa zakašnjenjem, organizatori i gosti prešetavaju se s noge na nogu, razgovarajući o smislu života i debljini kista koja najbolje odgovara krupnim kadrovima, i svi su mirni i zadovoljni kao da nije riječ o ozbiljnom festivalu već o ležernoj čajanki u Zemlji Čudesa.
No, program je ipak ozbiljno zamišljen, i svatko je mogao pronaći nešto za sebe. Od tribina s autorima (Jamie Delano, Gorand Sudžuka, Alfonso Font, Hermann Huppen, Bane Kerac, Darko Perović, Bruno Ramella, Fabio Civitelli, Lucio Filipucci), potpisivanja stripova, turnira u općenarodnim sportovima poput malog nogometa i košarke, do večernjih koncerata u Art Cafeu.
Prešetavajući se festivalskim prostorima, možete vidjeti kako je strip publika dobrano zašla u dvadesete godine ili je već odavna prošla čarobnu granicu od trideset. Tek pokoji školarac, ugledavši na Kačićevom trgu sjajne korice novih izdanja, vuče (uz molećivi pogled) oca za rukav, a ovaj se, gunđajući, oprezno približava pitajući se koliku će mu rupu na novčaniku ovaj izlet napraviti. Stereotipi o stripovskoj publici ipak donekle padaju u vodu jer se u gužvi može zamijetiti povelik broj pripadnica ženskoga spola, po čijem se stavu može zaključiti kako onamo nisu dospjele slučajno. Ipak, unatoč nedostatku mladolike publike, posjetitelja je svake godine sve više i više, a ono što se na početku činilo kao još jedna utopija, najednom postaje konkretnom stvarnošću. Festival zaista postoji – strip publika postoji!
Od početka zamišljen kao posveta talijanskoj školi stripa, MaFest je stekao brojne prijatelje iz te zemlje. Lucio Filipucci već treću godinu za redom dolazi i neumorno crta za sve one koji to od njega zatraže. Alfredo Castelli svakih nekoliko sati zovne iz bolnice da bi priupitao što se događa u Makarskoj i da li je sve u redu. Ove je godine Mafest u znaku Texa i Magičnoga Vjetra. Staroga i novoga junaka Bonellijeve škole. Dok Tex, u skladu s novim vremenom u kojemu živi, više ne mota cigarete (a kako je krenulo uskoro će se s protivnicima obračunavati verbalnim eskapadama), Magični se Vjetar još uvijek odbija pokoriti zakonima novoga vremena - Poe je još uvijek alkoholičar, pokoja gola žena proparadira kroz stranice stripa, a nisam načistu ni o porijeklu njegovih vizija, kao ni o tome što se zaista stavlja u lulu mira. Ipak, riječima generala Vasilija Mitua: "Willer Tex/Willer Tex/On ne zna za/drogu i sex/on ima svog/Kit Carsona/zakon je cijeloga Teksasa." Šezdeset godina izlaženja učinili su od Texa kultnu figuru uz koju su odrastale generacije i generacije čitatelja. Tex je, ovisno o crtačima, promijenio nekoliko lica, od rudimentarnog Gallepovog crteža prešao na Civitellijeve realistične ekstravagance, dok je scenaristički varirao od hiper-naivnih do prilično ozbiljnih 'priča s divlje granice'.
Vidjevši autore izdaleka, nikada ne bi pomislili kako ti simpatični ljudi u godinama žive u svijetu konja i nepreglednih prerija, svijetu bandita, indijanaca i lovaca na krzna. Razgovarajući s njima, polako otkrivate kako Divlji Zapad nije još jedan način da se iscijedi novac od lakovjerne publike, već da je u njegovo stvaranje uloženo toliko kreativne energije koja svjedoči o istinskom uživanju u vlastitom poslu – poslu koji još uvijek, na sreću, nije postao rutinom.
Mafest, osim one stripovske, posjeduje i humanitarnu stranu. Već treću se godinu za redom organizira humanitarna aukcija originalnih strip-tabli, donacijâ samih autora. Ove su se godine novci prikupljali za sedmogodišnju Srđanu, oboljelu od cerebralne paralize. Dvadeset i dvije tisuće i pet stotina kuna (22.500) prikupljeno je u nešto manje od pola sata, a među najskupljim radovima bili su radovi Bruna Ramelle, Fabia Civitellija, Gorana Sudžuke i Darka Perovića.
Kroz ovih se nekoliko dana, pod Biokovom otvorio novi svijet – svijet u kojega obični smrtnici nemaju pristupa. Svijet je to ispunjen nekom dječjom bezbrižnošću, prostodušnom dobrotom, u kojemu problemi vanjskoga svijeta gube svaki smisao. Mnogi su se, otvorivši tek kupljeni strip, makar na nekoliko sati zauvijek izgubili iz Makarske i postali zatočenicima nestvarnoga svijeta unutar stranica. Istina, kap stvarnosti probija i ovu barijeru - izdavači prebrojavaju novce od prodanih izdanja, kuju se planovi za iduće godine, ugovaraju se suradnje, no sve je to sporedno u usporedbi sa osjećajem zajedništva koji vlada u toj, ne tako maloj populaciji, koja se okupila pred malom knjižarom u još manjem gradu.
Odbacivši u stranu program, koji je ionako napravljen od strane stripofila za stripofile te neposvećenima ne daje mnogo prostora za upoznavanje, Makarski festival stripa postaje mjesto povratka u djetinjstvo – povratka u vremena Dnevnika, čitanja i razmjene stripova na ulicama i pod školskim klupama. Ostaje neodgovoreno pitanje što će biti kada generacije Zlatne serije i Lunovog Magnus Stripa ostari i prestane pokazivati interes za strip? U budućnosti Mafest će se morati okrenuti stvaranju nove čitalačke publike, umjesto buđenju stare – no do toga doba morati ćemo pričekati još pokoju godinu, a do tada Mafestu možemo poželjeti samo najbolju budućnost.
Matko Vladanović
