Nicholas Hughes, sin Sylvie Plath i Teda Hughesa, objesio se krajem proteklog tjedna, 46 godina nakon što se njegova majka ubila plinom, nastavivši tako tragični niz suicida u obitelji. Nicholas Hughes, rođen 1962., bio je cijenjeni znanstvenik, a posljednjih je godina više patio od kliničke depresije, koja bi mogla biti u obiteljskom grbu, te se sve više izolirao od svijeta preselivši se na Aljasku gdje je predavao na sveučilištu u Fairbanksu. Posljednje dvije godine ostavio se profesure te se potpuno povukao u svoj dom gdje se posvetio lončarstvu.
Sylvia Plath, Amerikanka koja je krenula putem T.S. Eliota te izabrala Englesku za svoj dom, počinila je samoubojstvo plinom u svojoj kuhinji u Londonu, dok su njezina djeca, jednogodišnji Nicholas i godinu dana starija sestra Frieda, spavali u susjednoj sobi. Sylvia je ručnicima pokrila otvor na vratima kako plin ne bi ugušio djecu u drugoj sobi. To je svakako jedan od najpoznatijih književnih suicida prošlog stoljeća, iako je konkurencija zaista snažna. Plath je patila od depresije, a u tom trenutku je bila u lošem psihofizičkom stanju na koje je velik utjecaj ostavio i prekid s pjesnikom Tedom Hughesom (umro 1998.), budući da ga je Plath ostavila nedugo prije nakon otkrića da ima ljubavnicu. Odnos Plath i Hughesa, koji je kasnije dobio titulu Poet Laureata, jednu od najcjenjenijih pozicija u britanskoj kulturi, bio je predmetom bezbrojnih knjiga, filmova, romansiranih biografija, a Hughes je također bio i omiljenom metom feministica u Britaniji. Inače, 1969., samo šest godina nakon smrti majke, Nicholas i Frieda su ostali i bez maćehe, nakon što je Hughesova tadašnja partnerica Assia Wevill oduzela život sebi i svojoj četverogodišnjoj kćeri Shuri.
Sylvia Plath je napisala više pjesama o vlastitom intimnom odnosu sa svojom malom djecom, a posvetila je i jednu od svojih posljednjih pjesama, Nick and the Candlestick, svome sinu 'O love, how did you get here? O embryo … In you, ruby/ The pain you wake to is not yours … You are the one.' Plath je malog Nicholasa podigla na pijedestal u svojim kasnim pjesmama, izjednačavala ga sa životnom snagom i smatrala svojim spasiteljem 'this great bluish, glistening boy shot out onto the bed in a wave of tidal water that drenched all four of us to the skin, howling lustily', te ga je uzdigla na razinu simbola, poput malog Isusa u štalici: 'the one solid the spaces lean on'.
