Page arrow

Smrt književne kritike

Large 902
Četvrtak
22.05.2008.

U Booksi je u utorak održana tribina na kojoj se razgovaralo o suvremenoj književnoj kritici. Gosti tribine bili su Katarina Luketić, urednica u Zarezu, Dean Duda, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Saša Ćirić, urednik beogradskog Betona, književnog dodatka koji izlazi dvotjedno uz dnevne novine Danas, a ima i svoju internetsku stranicu www.elektrobeton.net. S gostima je razgovarala Miljenka Buljević.


Kao uvod u razgovor Ćirić je objasnio situaciju u kojoj je nastao Beton, ističući kao najvažniji razlog pomanjkanje prostora za objavu negativnih književnih kritika. Kako urednici postojećih novina i časopisa nisu bili skloni objavljivati tekstove koji se otvoreno konfrontiraju s autorima, redakcija Betona bila je prisiljena samostalno stvoriti prostor za djelovanje. Ćirić je ukazao i na postojanje svojevrsnih neprincipijelnih saveza na književnoj sceni, nepotističkih i oportunističkih veza u kojima su urednici u isto vrijeme izdavači, članovi žirija i profesori na fakultetu. U takvoj atmosferi pristojnosti i određenih financijskih interesa te, kako je rekao, 'psiholoških profila nezamjeranja' stvorila se atmosfera koja nikako nije pogodovala onome što se naziva negativnom kritikom. Isto je stanje u razgovoru detektirano i na hrvatskoj književnoj sceni.

Osim potrebe za negativnom kritikom, Beton se bavi preispitivanjem odnosa književnih djela i ideologija, prvenstveno jakog nacionalističkog diskursa. U ovom je kontekstu Ćirić istaknuo brojna djela koja su u Srbiji bila nagrađena značajnim nagradama i čitanošću, a u sebi su sadržavala kodove poruka koje nisu bile samo književne te nisu išla za tim da ostvare samo estetski efekt. Ono što zanima Beton je kakvu su odgovornost ta djela i njihovi autori imali za pripremanje rata, huškačku politiku i međuetničku mržnju. Ćirić je i inače tokom razgovora često puta isticao društveni kontekst u kojem treba promatrati književnost, te nužnu društvenu angažiranost i autora i književnih kritičara.
 
"Beton je", rekao je Ćirić, "jedna vrsta reakcije na cementiranu i zatvorenu scenu 'gde vrana vrani oči ne vadi'. On predstavlja pokušaj da se izbori pravo na slobodnu kritiku koja će uzdrmati učmalost sredine i pomoći da se konfigurira književna i kulturna scena u kojoj će svatko moći reći što misli da mu se veruje te da se na taj način, u tom pluralizmu pristupa stvori scena u kojoj se zna tko što zastupa, što će u konačnici dovesti i do puno bolje književnosti."

Katarina Luketić upozorila je na to da bi se "…u Hrvatskoj prije svega trebalo govoriti o tretmanu kulture u mainstream medijima. Poznata nam je priča o ukidanju kulturnih priloga u dnevnim novinama (sjetimo se samo izvrsnog 'Profila – magazina za predcivilno doba', koji je ranih 90-ih izlazio uz Nedjeljnu Dalmaciju, op.a.), o smanjenju broja kulturnih stranica, o izboru televizijskih emisija. Prostor kulture u javnim se medijima u Hrvatskoj suzio, dok je domet književnih časopisa mali." S druge strane, istaknula je Luketić, književna je kritika u trendu onoga što se događa s medijima – spektakularizacije i estradizacije. "Primjetno je pomanjkanje bilo kakvog metajezika, stil pisanja možemo okarakterizirati lagodnim i ležernim, tekstovi su kratki, oko 2 kartice, a kritika, što je možda najvažnije, vrlo često ne uzima u obzir kontekst sredine i društva u kojem živimo."


Dean Duda ističe kako se ovdje radi o polju koje se međusobno sustvara te tvrdi: "Kakva je književnost, takva je i književna kritika. U trenutku kad je nakladništvo postalo pristojnom industrijom, umjesto da se dogodio izvjesni oblik pluralizma i jačanja književne kritike, dogodio se njen totalni kolaps." Kako smo doznali, u prošloj hrvatskoj nakladničkoj godini objavljeno je preko 50 romana, što znači da je barem 25 novih autora ušlo u žanr, no u književnokritičkom se polju nije pojavilo niti jedno novo ime.

Niz je razloga zbog čega je to tako, istaknuo je Duda. "U ovakvom obliku tranzicijskog kapitalizma stvari su dobile svojevrstan robni lik. Budući da se reklamnim diskursom,  jednim od dominantnih, roba prikazuje javnosti, mi zapravo nemamo književnu kritiku već oblik reklamnog diskursa." Zbog toga, trenutno dominantni književni žanrovi na 'umivenom' tržištu poput hrvatskog su turistički žanr putopisa i biografijice glazbenih zvijezda i političara. "Radi se o tipovima nekonfliktnih žanrova u kojima nedostaje i minimum refleksije."

Duda je istaknuo i problem mladih koji relativno lako dobivaju posao u institucijama ako pokažu interes za književnost, te u svojim formativnim godinama ne dolaze na vjetrometinu i ono što znaju nemaju potrebe pokušavati prodati. "Oni su na sveučilištu, imaju državni posao, i njihova potreba da pišu književnu kritiku zapravo je nikakva." 

U sedamnaestom broju Sarajevskih bilježnica posvećenih književnoj kritici u regiji, u članku o Srbiji Saša Ćirić daje pregled različitih vrsta kritike - od medijske do akademske, opisujući medijsku kritiku kao 'prvi korak u etapi mišljenja o književnosti'.

Ono što Ćirića najviše smeta u tzv. medijskoj kritici njezina je površnost, neobaveznost i promotivnost. "Onaj koji sebe zove književnim kritičarom zapravo je PR teksta, odnosno djela o kojem piše," tvrdi Ćirić. Uz to, dnevne novine u Srbiji često ne daju honorare pa primaju manje-više neobrazovan i nekompetentan kadar. "Najviše mi nedostaje onaj tip pisanja koji bi bio subverzivan, koji bi išao direktno na polemiku i koji ne bi govorio isključivo o estetici, odnosno o književnoj vrednosti teksta, nego bi ga direktno ideološki i kulturološki kontekstualizirao, no ne nužno i politizovao, ako toga nema u samom tekstu. S obzirom na to da se Srbija nalazi u turbulentnim, tranzicijskim, postideološkim vremenima mislim da je nečasno i 'izdaja' intelektualnog da se onaj koji čita knjige ne upusti u razmatranje onih temeljnih, aktualnih i bitnih pitanja svog vremena. Čini mi se da je u našem vremenu koje hrli ka kapitalizmu potreban taj izlaz iz postmoderne, iz neobavezne relativizacije bez ličnog opredeljenja." Kako ističe Ćirić, mnoštvo je pitanja o kojima konkretan tekst ne mora govoriti, ali kritičar taj suvremeni kontekst ne smije izgubiti iz vida, svejedno govorimo li o medijskoj kritici ili kakvoj drugoj. "Medijska je kritika utoliko važnija zbog tiraža i dostupnosti u odnosu na uske akademske krugove", smatra Ćirić.

Dean Duda navodi i činjenicu da je hrvatska književnost redovito bila sluškinja nekih drugih ideja, političkih i inih - prevrata, reformi, prosvjetiteljstva, nacionalnog romantizma 90-tih, te nikad nije ostvaren neki oblik autonomije koji bi omogućio da se stvori i autonomni diskurs o samoj književnosti te da se razvije takva, autonomna književna kritika. Alarmantna je i činjenica da ljudi posežu za knjigom prvenstveno temeljem usmenih preporuka što pokazuje da most između teksta i čitatelja ne funkcionira.

Potom se u diskusiji nametnulo pitanje tko bi to trebao ispraviti, tko je taj koji bi trebao preuzeti ulogu perjanice u definiranju toga što bi književna kritika morala biti.

Dean Duda smatra da književni časopisi traže ritam, redovito objavljivanje, neki oblik javne vidljivosti, 'velikog stola' u knjižarama kako je nekad bilo u knjižari u Ilici 7, prisjetio se. Književni časopisi danas jesu redoviti, ali ne znamo kad izlaze i teško ih je nabaviti. Uz to, nema konflikta, svi mislimo da sve skupa ima smisla i svi trajemo u nekom supostojanju, a "kulture ni nema ako nema proizvodnje konflikta, ako nema neke borbe oko značenja".

Ćirić se s ovim nije složio i upitao je zašto književnost nije važna, zašto smatramo da nije važna i zašto onda književna kritika u odnosu na književnost koja nije važna i sama mora biti pod istim teretom. "Da li je posao književnog kritičara samo u tome da govori da li je jedan književni tekst dobar ili ne? U tom slučaju ni književnost ni književna kritika nisu dovoljno provokativne, a čitatelji su žedni određenih odgovora i učešća u polemici o pitanjima koja ih se tiču", te zaključuje kako su oni upravo pobjegli iz književnih časopisa jer su časopisi smrt za književnu kritiku: "Retko izlaze, malo tko ih čita, slaba je distribucija, i povrh svega, tu je taj užasan stil – kome se ti obraćaš, tko će to da čita i kako će da ti uzvrati?"

Ćirić zaključuje da čovjek, izgleda, mora biti stvarno iznerviran pa da nešto kaže i da mu netko na to odgovori. Gledajući hrvatsku televiziju smatra da je kod nas ta iznerviranost u medijima rezervirana za estradu i politiku pa ljude privlači da govore o tim pitanjima, dok svi ostali sjede i govore o apstraktnim stvarima koje se onda rijetko koga tiču. "A onda se pitamo zašto je to tako, a to zavisi prije svega od nas," konkretan je Ćirić.

Katarina Luketić, s druge strane, smatra da je kulturna javnost najčešće zagledana u ono što se događa u mainstream časopisima te se najčešće prate polemike koje kreću iz Jutarnjeg u Večernji list, dok nema interesa za ono što se događa u književnim časopisima. U njima se pak često njeguje revijalna kultura, "pa je sve unutra super. Piše se o promocijama, knjigama, koristi se lijepi diskurs, nema negativnih tonova niti se otvaraju nove teme." Upravo se u Zarezu, kako kaže, trude otvarati neke nove teme i novi prostor jer smatraju da je najbitnije pomicati granice, iako dozvoljava da im to ponekad i ne uspije. "Nismo u nekoj misiji da mijenjamo stvari, jedino što možemo je proizvoditi buku, dijalog, značenje. Književni časopisi jesu margina, ali margina u nekom drugom smislu i jest neki prostor kreacije. Ne mislim da bismo stalno trebali razmišljati o tome da se guramo u neko središte i mainstream. Bitne su i te druge vizure", smatra Luketićeva.


U Srbiji, ističe Ćirić, postoje časopisi tipa Zareza, s tradicijom, sa svojom publikom i s ustaljenim rubrikama, s praćenjem onoga što bi se trebalo objaviti - prozom, poezijom, književnom kritikom, ali, kako kaže, takve kritike njemu ne odgovaraju zbog svoje neutralnosti, nekompetentnosti i nedostatka poštenja. "Nedostatak kritike u kulturi i umetnosti je isto kao i nedostatak kritike u samom društvu. Pitanje je jesmo li mi zadovoljni stepenom i vrstom kritike koju imamo u svojim društvima, pa ako jesmo, onda ovaj eventualni nedostatak kritike u književnosti i kulturi možemo nekako i da otpišemo kao nešto manje vredno. To razmišljanje o književnosti i kulturi u društvu kao nečem marginalnom, kao prostoru kreacije i slobode za mene može da bude zanimljivo i podsticajno, ali je pitanje da li mi sebe time onemogućavamo i namerno guramo na tu poziciju, a ne moramo tu da budemo? Da li želja da budemo u centru podrazumeva da se bavimo estradom ili politikom, a ne književnom kritikom i kulturom? To je ta dilema u kojoj se mi nalazimo", kaže Ćirić.

Katarina Luketić dodaje kako ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji ne možemo biti zadovoljni razinom kritike zbog toga što je vladajući diskurs s početka 90-tih ono što postoji i danas. Taj diskurs nije doživio svoju dekonstrukciju. Iako izravni rasizam 90-tih danas više nije u modi, kaže Luketićeva, postoji neka druga vrsta kulturnog rasizma koji se događa, te citira Čolovića ('Teror kulture na Balkanu', Zarez 224)i njegovu tezu o teroru kulture na Balkanu. Kulturnjaci su neka vrsta novih svećenika, a kultura neka vrsta nacionalne crkve u ime koje se vode borbe značenja i ratovi. "Od kritike apsolutno nikad ne treba odustati, ali frustracija radi toga što niste mainstream ne treba biti nužno frustracija. Svatko može djelovati iz neke svoje pozicije. To ne znači odustajanje", smatra Luketić.

Dean Duda pak tvrdi da mainstream podrazumijeva da stvari nekamo teku, a one ne teku nikamo. "Kad dolazi ovaj oblik kapitalizma, on funkcionira nekom tektonikom polja, najprije zahvaća ona polja koja su mu najvažnija, a onda se logikom domino-efekta stvari počinju tresti i na drugim poljima. Mogli smo točno pratiti što se događalo s hrvatskom književnošću 90-ih godina i što se događalo nakon milenija kad je ona dobila nekakve mišiće. Ne možemo govoriti o pluralizmu poetika kad uopće ne razgovaramo o poetikama. Razgovor o sukobu poetika bio bi vrlo sladak, međutim nekonfliktnost je danas neki oblik javnog bontona. Ono što imamo nalazi se na razini javne prihvatljivosti. Imali smo Kratki izlet u 90-ima, Baretića u 2000-tima, sad imamo Perišića. Svima su svi dragi, svi simpatični. Kako da književna kritika uđe u to polje? Kojim alatom ona mora raspolagati da bi to polje razmrdala, da bi o njemu nešto rekla i gdje će se ona kao takva raditi?" Kako nam je metafora shopping centra metafora kulturnog života, Duda smatra kako teško možemo razgovarati kroz neke druge kategorije. "Zato mi se čini da je potrebno promijeniti kategorije, leksik, topografiju opisa onoga što se trenutno zbiva i da ćemo tek onda s nekim analitičkim uvidima moći ići dalje u priči. Vučemo alat i aparat iz nekog vremena koji očigledno danas ne funkcionira."

S obzirom na prilično pesimističnu situaciju, Miljenka Buljević povukla je pitanje osobne odgovornosti, ne samo prema književnom tekstu i kulturi već odgovornosti prema onome što radimo svi kao pojedinci. Do promjena očigledno mora doći, no jesu li dovoljne promjene u pojedincu ili nam je potrebna revolucija?

Duda je odgovorio: „Ono što Beton razlikuje od prosječne domaće književne kritike je to što se Beton ne boji imenovanja. Svaka njegova meta ima točno ime i djelokrug rada. Književni kritičari u Betonu imaju višu razinu kompetencije nego naši. Zona odgovornosti podrazumijeva da stojite iza onoga što ste napisali, da vam je do toga stalo. No, ako vam do toga nije stalo, onda se nalazimo baš tu gdje se nalazimo."

Ćirić se upitao možemo li se zadovoljiti time da čitamo i pišemo knjige i da nas mimo toga ništa ne zanima, pa čak i da živimo u najboljem od svih mogućih svjetova i u najuređenijoj od svih mogućih država? Za njega je to pitanje izbora i stava. Drugo je pitanje može li čovjek u okviru  kulture pisanja tekstova zadovoljiti tu svoju ambiciju i pretenziju djelovanja na društvo i mogu li tekstovi u novinama i književnim časopisima imati tu snagu? "Ja još uvijek imam nadu da to postoji i da to, kombinovano s nekim drugim aktivnostima može da ostvari taj uticaj koji književnost i bavljenje književnošću na fakultetima i tim hermetičnim institucijama ne može da ima", te zaključuje: "Bez obzira koliko Beton bude trajao, možda je njegova funkcija u Srbiji da zajedno s aktivnostima drugih nevladinih organizacija, javnih kritičara i malobrojnih književnih časopisa da napravi neki odlučan korak u procesu nekog, usudiću se reći, kolektivnog ozdravljenja."


Očigledno da ona kineska kletva 'dabodga živjeli u zanimljivim vremenima' nikako ne ide na ruku ni književnosti ni književnoj kritici. S druge strane, iz svega izrečenog, moglo bi se zaključiti da srpsku književnost i književnu kritiku ova općehrvatska apatija tek čeka, kad i susjedi osjete sve slasti i blagodati posttranzicijskog društva...

  

 

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu