Slika: Agatha Christie ispred daske za surfanje
-Evo ga.
Gdje je? Bilo je pod njim, ispred njega, zbilja je bilo ondje, bilo je to more, more samo, glatko i plavo, upravo onakvo kakvo je vidio na onoj osnovnoškolskoj zidnoj karti. Nešto kasnije pružilo se pred njim, naširoko, u svojoj smirenoj veličanstvenosti... Svukavši odjeću, dugo je sjedio u kupaćim hlačicama na stijeni. Osluškivao je šum vode koja je svakoga trenutka uz prasak otvarala svjež šampanjac. Kasnije se spustio k njoj, sprijateljio s njom, pomilovao je. Kada je uvidio da ga neće ozlijediti, pljusnuo ju je, objema rukama, s mladenačkom drskošću koja vrijeđa veličanstveno, hrabro, kao što bi dojenče pljusnulo kralja tigrova. Zaronio je. Izronio je uz prasak i hihotao se. Ljujao se na krhkoj staklastoj površini. Pjevao je i vriskao. Isprao je grlo slanom vodom, zatim je pljunuo, jer more je i pljuvačnica, pljuvačnica bogova razuzdane mladosti. Zatim se ispruženih ruku bacio u biserno plavetnilo kako bi se, konačno, sjedinio s njim. Više se ničega nije bojao. Znao je da ga nakon ovoga ne mogu zadesiti velike nevolje.
Ovaj egzaltirani i vitalističkim vrtlogom obavijeni opis susreta s morem, koje je jednina 'zaista golema svečanost milenijskog drevnog svjetlosnog vijenca', mogao je doći od strane nekoga tko ga susreće po prvi put, onoga koji ga je dotad zamišljao samo u svojoj mašti i koji nema prilike uranjati u njegovu presvetost po želji. Ovaj opis dolazi od Kornéla Estija, čudnovatog književnog protagonista klasika mađarske i europske književnosti kakav je Dezsõ Kosztolányi.
Ovaj opis Jadrana, konkretno uživanja u Kvarneru, mogao je napisati samo netko poput Kosztolanyia, eventualno je mogao biti i jezična bravura njegovog suvremenika i velikog poštovatelja Thomasa Manna. Ta partija morskog blagosiljanja ne ukazuje se samo kao posredno maštanje o moru čovjeka zarobljenog na jugozapadnim obroncima uz Panonsku nizinu, već je navodim i zato što je nastala 1925. godine. Samo tri godine nakon trenutka kad je Kosztolanyijev književni antipod pod imenom Agatha Christie uzjahala svetu morsku pjenu u čijim je česticama ugravirano sjećanje na dolazak Venere. Drugim riječima, nakon što je Agatha postala surfer.
Naime, godine 1922. Agatha Christie i njezin prvi suprug Archie ostavili su svoju malu kćerkicu njezinoj obitelji i otputovali u Južnu Afriku, budući da je Archie dobio posao na promociji Izložbe Britanskog carstva, koja se trebala održati u Londonu 1924. godine. Nedugo nakon što su stigli par je dobio priliku uspeti se na surf daske na plaži Muizenberg. Agatha je uživala u surfanju, tada savršeno nepoznatom u Europi. Štoviše, prema istraživaču povijesti surfanja u Velikoj Britaniji Peteu Robinsonu, Agatha Christie jedna je od prvih Britanaca koji su surfali stojeći, i prva žena za koju je dokumentirano da je to činila. Surfanje joj se prilično dopalo, "daske za surfanje u Južnoj Africi načinjene su od laganog, tankog drveta, i čovjek odmah dobije želju suočiti se s valovima... Ponekad je to bolno, pogotovo kad se strmoglaviš nosom u pijesak, no sve u svemu riječ je o laganom i izuzetno zabavnom sportu."
Nakon toga par je otputovao u Australiju, Novi Zeland i konačno na Havaje. Do tad je spisateljica već postigla zavidnu ekvilibrističku vještinu. "Postala sam stručnjak za daskanje - barem iz europske perspektive - trenutak potpunog trijumfa bio je onaj kad sam zadržala ravnotežu i na nogama se uspjela zadržati sve do dolaska na samu obalu!".
Agatha Christie jedna je od prvih pisaca surfera, no netočno bi bilo tvrditi da je ona rodonačelnica relativno bogate tradicije pisanja o surfanju. O surfanju je pisao kapetan James Cook 1777. godine, baš kao i majstori 19. stoljeća poput Marka Twaina ili Hermana Melvillea, ali i Jack London, te Daniel Duane, William Finnegan, Rick Griffin, Frederick Kohner, Susan Orlean, Charles Schulz i Tom Wolfe. Tradicija, dakle, postoji. No, u totalu sve je to ništa prema hiljadugodišnjoj tradiciji surfanja na Polineziji, mitu o ljubavi prema životu - surfanje kao konkretiziranje bitka i ostvarenje vitalističkog programa kakav bi bio nezamisliv europskim i američkim intelektualcima.
Neven Svilar
