Postoje knjige koje nazivamo klasicima. Odgovoriti na pitanje što je to zapravo klasik uopće nije jednostavno. Odgovor na to pitanje Charles Augustin Sainte-Beuve pokušao je dati u svom glasovitom eseju iz 1850. godine pod nazivom Qu'est-ce qu'un classique? Otprilike stotinu godina kasnije isto pitanje postavio je jedan od najvažnijih esejista europske književnosti, T.S. Eliot, kad je održao slavno predavanje pred Vergilijevim društvom. U tom predavanju iz 1944. godine, danas znanom upravo pod nazivom Što je klasik?, Eliot je rekao kako je jedini europski klasik u pravom smislu riječi upravo Vergilije:
"Niti jedan živi europski jezik ne može stvoriti klasika, u onom smislu u kojem sam ja nazvao Vergilija klasikom. Naš klasik, klasik cijele Europe, upravo je Vergilije."
Naime, Eliot koristi pojam klasik ne kao neku vrstu kvalitativne oznake, koja bi ukazivala na superiornost jednog autora u odnosu na druge, već kao na oznaku koja ima konkretno značenje u određenom kontekstu. Upravo zato kad Eliot naziva Dantea klasikom, a Blakea 'genijalnim pjesnikom', on to čini zato što je Dante kao pojava u europskoj književnosti vrhunac srednjevjekovnog duha, i kao takav neka vrsta umjetničkog ranžirnog kolodvora, gdje se sijeku duhovnost, filozofija, umjetnost, politika i književnost.
Zašto sve ovo pišemo? Zato što upravo ovih dana počinje nova školska godina, vrijeme u kojem mahom zbunjeni učenici od svojih profesora dobivaju liste knjiga, popise za čitanje lektirnih naslova, sa sve samim 'klasicima', pravim ili lažnim, svejedno. Učenici koji po prvi put sjedaju u gimnazije, uz izuzetak onih koji su išli u klasične osnovne škole, bivaju posve zbunjeni nakon što im u ruke dospiju popisi knjiga koji sadrže autore kao što su Sofoklo i već spomenuti europski klasik Vergilije.
Čemu takav šok? Možda zato što se po prvi put susreću s 'klasicima', nakon što ih se u osnovnim školama tjera da čitaju Galeba Jonathana Livingstona i ostale strahote od tekstova s jeftinim porukama koje nemaju veze ni sa čime. Ne želimo biti luđaci poput Martina Amisa koji kaže da knjige za djecu pišu lobotomizirani manijaci i kreteni, no knjige poput spomenutog Galeba Jonathana Livingstona rade malene duhovno-estetske lobotomije nad čitavim generacijama. Bilo bi dobro da na svakog Galeba Jonathana ili Alkemičara dođe jedan Mali princ, no to nažalost nije tako.
***
Nakon uvreda na račun Galeba Jonathana Livingstona koji profesorima književnosti u gimnazijama stvara mnogo problema, budući da prvih mjeseci u školskoj godini moraju provoditi literarnu detoksikaciju, recimo kako su autoru Galeba Jonathana potkresana krila. Naime, Richard Bach se prije nekoliko dana srušio sa svojim malenim privatnim zrakoplovom. Nesreća se desila u saveznoj državi Washington nakon što je Bach pri pokušaju slijetanja zakvačio telegrafsku žicu.
(Ovdje je mjesto da se ispričamo zbog pomanjkanja dobrog ukusa, ili barem pokušamo objasniti odakle takvo nepoštivanje dobrih običaja. Pisati ružno o djelima čovjeka koji je doživio prometnu nezgodu, pa još i avionsku, svakako nije vrhunac takta. No, s obzirom da Bach nije završio poput pisca druge knjige koju se do besvijesti mrcvari u osnovnim školama, mnogo talentiranijeg mu kolege Antoinea de Sainta-Exuperyja, i da se, sudeći po posljednjim vijestima, sasvim dobro oporavlja u bolnici nećemo se ustručavati daljnjeg omalovažavanja njegovog slavnog djela).
Sin Richarda Bacha, James Marcus Bach, koji je od oca naslijedio dar za razbacivanje veleumnim i dubokim riječima, medijima je poslao obavijest natopljenu mudrošću:
"Mi nismo žrtve sudbine, mi smo autori vlastitih života. Da, život će ponekad biti turbulentan. Imat ćemo znakove za uzbunu tokom leta. No, biti ćemo spremni na njih, i poduzet ćemo potrebne korake da preokrenemo negativne osjećaje i loše situacije u nešto pozitivno. Na sve treba gledati pozitivno. Učiti od svega što se dogodi. Na taj način, mi smo uvijek piloti vlastitih života, bez obzira na sve što se može desiti."
Neven Svilar
