Imate li čips na ramenu od loših prijevoda ili oni jednostavno pritišću vaše gumbe? Na ovakve se izvorno hrvatske izraze češće može naići u filmskim titlovima i petparačkim romanima, a znaju biti urnebesno zabavni. No, što ako se radi o nečemu što spada u domenu visoke kulture i književnosti odobrene od književnih arbitara? Tko je na kraju krajeva odgovoran za loš prijevod? Što prijevod uopće čini lošim, postoje li tu neki objektivni parametri? Tko se može baviti kritikom prijevoda i postoje li u nas prave, kvalitetne kritike ili se na kraju sve svodi na kratke 'gastro' prosudbe o pitkosti i tečnosti teksta?
Odgovore na sva ova pitanja, uz poneku dobrodošlu digresiju mogli ste saznati u ponedjeljak, 27. travnja, u 19 sati, u Profil Megastoreu, gdje je održana rasprava na temu Tko tu koga prevodi žednog preko ceste? Pogađate, radilo se o ciklusu 'Grički dijalog'. Moderatorice su i ovaj put bile Jagna Pogačnik i Jadranka Pintarić, a njihovi gosti: Tomislav Brlek, Lara Hölbling Matković, Tatjana Jambrišak, Marko Kovačić i Roman Simić Bodrožić, prevoditelji i članovi Društva hrvatskih književnih prevodilaca te pokoji urednik. Povod - kritika romana Cesta Cormaca McCarthyja u prilogu Novog lista u kojoj se autor Nikola Petković osvrnuo na prijevod Tatjane Jambrišak. Kritike prijevoda u sklopu književne kritike (a i općenito) u nas su izrazito rijetke, a ako nisu gastro predznaka obično su negativno intonirane, pa tako i ova. Osnovna zamjerka prevoditeljici je promašen ton (postoji li uopće apsolutni sluh u ovakvim slučajevima?), a navodne su greške, dalo se naslutiti, taksativno pobrojane(web izdanje Novog lista zahtjeva pretplatu, pa ukoliko ne želite čeprkati po smećnicima, morate izdvojiti koju kunu da biste se u to uvjerili). Prevoditeljica i dalje, unatoč neugodnostima, stoji iza svake riječi i smatra da navedeno nisu greške. Uostalom, koliko čitatelja, toliko čitanja, a po toj logici i prijevoda. Iako bi se moglo zaključiti da je prijevod tekućina, te ako i nije pitak, onda barem mora teći, što ako je izvornik stajaćica?
Stara je francuska seksistička izreka, parafraziramo: prijevodi su kao žene, ako su lijepi, nikad nisu vjerni, i obrnuto. Ako je prijevod vjeran i relativno lijep, po riječima Lare Hölbling Matković, on vjerojatno nije (objektivno) loš, već je to više stvar ukusa. Potrebno je razlikovati nepravilne i netočne prijevode koje je moguće ustanoviti relativno egzaktnim metodama (gramatika, pravopis, poznavanje kulture izvornika, fraza i referenci) od 'loših' (ja bih to drugačije - argumentacija). Uostalom, Tomislav Brlek često navodi primjer Samuela Becketta koji gore navedene kriterije namjerno ignorira, te prevodeći sam sebe doslovno prevodi frazeme, ispušta i proizvoljno mijenja, a u konačnici proizvodi odličan tekst (tu su se doduše, neki iz publike pobunili da bi radije čitali dotičnoga u 'pravom' prijevodu). Teško je ustanoviti a priori kriterije ili recept za idealan prijevod, a ako krajnji rezultat i ima nedostataka to ga ne čini nužno lošim, a kamoli skandaloznim.
Treba li nam Zlatna malina za najgori prijevod? Koja literatura uopće ulazi u konkurenciju, možemo li u isti koš trpati Dana Browna i Roberta Musila ili nakladnike koji izdaju književno irelevantna djela jednostavno treba ignorirati? Možda bi bilo zanimljivo izgraditi korpus simpatično aljkavih imbecilnih prijevoda iz kojega bi studenti jezika mogli izvući neku pouku (rubrika vjerovali ili ne: prijevod immaculate conception nonsensom časna koncepcija; poznata rimska rijeka Tibet; opipavanje karijatide na vratu, iz sad već notornog prvog prijevoda Da Vincijevog koda). Ako se ovdje i ne radi o lapsusu calami, gdje su bili lektor (nadležan doduše za gramatička i pravopisna pitanja, no ipak) i urednik? Urednici koji štede na honorarima i/ili odabiru nekompetentne prevoditelje, pridonoseći na taj način pauperizaciji tog zanimanja, ipak su u ovom i sličnim slučajevima glavni krivci. Svojedobno je i postojala inicijativa od strane DHKP-a da se prije otkupa za knjižnice traže recenzije prijevoda, no tko bi ih pisao, i još upitnije, tko bi to financirao? Sukob interesa vjerojatno bi bio neizbježan.
Svijest o važnosti prijevoda definitivno je potrebno podići, no nije baš nužno oformiti moralnu policiju i isljednike koji će prokazivati nemarne ili nesposobne prevoditelje. Andy Jelčić, autor najnovijeg prijevoda Musila, na kvalitetu gleda statistički: normalno je da na dvije knjige koje se dnevno izdaju u Hrvatskoj (cca 500 godišnje), jedna trećina prijevoda bude dobra, druga osrednja, a treća grozna, kao i u nogometu. S obzirom na to da kompjutorski programi nisu ni blizu rješenju prevodilačkih zavrzlama, niti će to vjerojatno ikada biti, a poznavanje jezika izvornika ne čini nužno dobrog (književnog) prevoditelja, za početak je potrebno poduzeti određene korake na osnovnoj instanci, odnosno na razini fakultetskog obrazovanja. Da bi se kvalitetno reproducirale ne samo semantička struktura, već i kulturološke i druge reference, conditio sine qua non je i poznavanje materinjeg jezika koji bi trebao biti obavezan predmet barem na filološkim grupama humanističkih studija.
Leni Bastaić
