Postoje autori za koje će većina reći da su veliki, sjajni i genijalni, ali će se potajno kloniti njihove genijalnosti, sjaja i veličine. Dvojica pisaca koji spadaju u tu kategoriju prije no što su postali to što su postali imali su problem s objavljivanjem svojih knjiga, koje se izdavačima nisu baš previše sviđale. Ta su dvojica napokon uspjela objaviti svoje knjige nakon godina odbijanja. I to prije točno stotinu godina.
U francuskoj književnosti to je Marcel Proust, kojeg su izdavači redom odbijali. "Možda sam glup ko stup, ali ne razumijem kako čovjek može na trideset stranica pisati o tome kako se prevrće u krevetu prije no što napokon zaspi", bila je ocjena jednog pariškog izdavača koji je odbio objaviti Proustov roman.
U književnosti na engleskom, sličan je slučaj s Proustovim suvremenikom Jamesom Joyceom (kojeg se i danas mnogi čitatelji klone, možda i zato što se upuste u čitanje u pogrešnom smjeru i ne krenu od Dublinersa ili Portreta već od Uliksa ili, sačuvaj bože, Finneganovog bdijenja).
Joyce je zbirku Dublinci završio 1905. godine, kad je četrnaest gotovih priča pridodao i petnaestu, 'The Dead', koju je Eliot nazvao 'ponajboljom kratkom pričom na engleskom jeziku'. Trebalo je proći osam godina da zbirka bude objavljena, osam godina navlačenja s priprostim i priglupim izdavačima koji su imali brojne primjedbe na knjigu, pa su je tako odbijali objaviti i zbog toga što je Joyce u njoj koristio riječ 'bloody'.
Ususret stote godišnjice objavljivanja ove zbirke, jedne od najvažnijih modernističkih proza na engleskom jeziku, sad se obilježava i stota godišnjica objavljivanja jedne od najvažnijih proza na francuskom jeziku, ali i cjelokupnog zapadnog modernističkog kanona. Prije stotinu godina Marcel Proust objavio je Put k Swannu (Du côté de chez Swann). Riječ je o početku ciklusa U potrazi za izgubljenim vremenom, ciklusa čiji je utjecaj na književnost ali i misao novog stoljeća nemjerljiv. To je prozno carstvo na kraju jedne velike epohe i na početku druge, književnost koja istovremeno dolazi i kao vrhunac esteticističkog eksperimenta ali i kao pravi početak moderne književnosti, usprkos tome što je Heart of Darkness objavljen dvadesetak godina ranije. Put k Swannu označava početak ciklusa od sedam romana što se sastoji od više od 3.200 stranica i koji sadrži više od dvije tisuće likova i kao takav se ukazuje istovremeno i kao parnjak i kao potpuna suprotnost Ljudskoj komediji Balzaca (kojeg je Proust izuzetno cijenio); unutrašnji svemir s katetama introspekcijom i pamćenjem.
Povodom velike obljetnice organiziraju se brojne manifestacije, među kojima su trenutno i dvije velike – jedna u Parizu i jedna u New Yorku. Bibliothèque Nationale de France koja i sama obilježava stotu godišnjicu sad je prvi put ustupila velik broj rukopisa iz Proustove ostavštine drugoj instituciji izvan Francuske, i to njujorškoj Morgan Library. Uz originalne rukopise u New Yorku će biti izloženi i brojni drugi predmeti vezani uz Prousta i njegovo remek-djelo, poput razglednica, raznih Proustovih črčkarija, fotografija i slično.
Foto: Oriol LladA (flickr)
"Oh, kad bih mogla tako pisati", reka je Virginia Woolf nakon čitanja Marcela Prousta 1922. Međutim, većina ljudi nije dijelila njezino mišljenje.
