Biblioteke se zatvaraju dan za danom, svakim danom nestaju sve više. Kao u obrnutom gestalt načelu iz tridesetih kojeg je preuzeo Sidran u Sjećaš li se Dolly Bell?, one svaki dan u svakom pogledu sve više nazaduju.
Pa ipak, većina nas ima vlastite biblioteke, a neki od nas i više njih. Doduše, ne mora svaki intelektualac imati osobnu biblioteku, baš kao što ih oni koji to nisu mogu imati više. Ako uzimamo Grčku kao naš duhovni dom, treba reći kako je po svemu sudeći upravo Aristotel među prvima koji je imao prvu privatnu biblioteku u Grčkoj, a u svakom slučaju je prvi za koga to s pouzdanjem možemo kazati. S druge strane Sokrat je prezirao knjige smatrajući ih prijetnjom našem daru zapažanja. Možemo imati biblioteku kod kuće, a možemo imati, na primjer, i malu uredsku biblioteku.
Naravno, pitanje je što konstituira jednu biblioteku. Da li je biblioteka samo nekoliko knjiga koje se nalaze iz ovog ili onog razloga na jednom mjestu? Biblioteka može biti niz knjiga okupljenih na jednom mjestu s točno određenom svrhom i razlogom i razvrstanih po točno određenom ključu, ali to mogu biti i knjige koje su se našle na jednom mjestu pukom slučajnošću, igrom sudbine. Ona može biti u vlasništvu osobe koja čita knjige koje je sačinjavaju, jednako kao što može biti i u vlasništvu osobe koja ih nikad nije otvorila, pa čak i nepismene osobe. "Moja biblioteka nije neobrazovana zbirka, premda pripada nekome tko je neobrazovan", s konvencionalnim samo-prijezirom pisao je Petrarca prijatelju.
Knjige u bibliotekama mogu biti poredane nasumično, a mogu se jedna prema drugoj odnositi po točno zadanom principu. Načina na koji su knjige u biblioteci poredane može biti bezbroj, s tim da su neki od najčešćih principa oni koji se povode za žanrom, vremenom nastanka, abecednim redom (autora kao i naslova) ili veličinom knjiga, no tu je i ogroman broj drugih mogućnosti. Poznat je primjer znamenitog učenjaka Abyja Warburga čija je biblioteka zapravo bila i katalog njegove misaone individualnosti. Filozof Ernst Cassirer uspaničio se prvi put kad je ušao u Warburgovu biblioteku: "Warburgova biblioteka nije samo zbirka knjiga nego katalog problema. Takav dojam nisam stekao samo zbog tematskih cjelina nego više zbog samog organizacijskog principa, koji je daleko važniji od opsega pokrivenih tema. Ovdje povijest umjetnosti, povijest mita i religije, povijest lingvistike i kulture nisu samo smještene jedne pored drugih nego su međusobno povezane, i kao takve povezane s jedinstvenim idealnim središtem".
Biblioteke mogu biti statične, nepromjenjive, gotovo petrificirane, baš kao što mogu biti fluidne, razigrane i vječno različite, nove i drugačije. "Biblioteka nije samo istovremeni red i kaos; u njoj caruje i igra slučaja. Čak i nakon što se numeriraju i smjeste na određenu policu, knjige ne miruju. Prepuštene same sebi, grupiraju se u neočekivane formacije; poštuju tajna pravila sličnosti, neregistrirane genealogije, zajedničke interese i teme. Ostavljene po zabitim uglovima ili na hrpama pored kreveta, u kutijama ili na policama, dok čekaju da budu razvrstane i katalogizirane nekad u budućnosti koja se stalno odlaže, priče iz knjiga se okupljaju oko, kako je to nazvao Henry James, 'opće namjene' koju čitaoci često ne prepoznaju: to je 'nit na koju su nanizani biseri, zakopano blago, arabeska na ćilimu'.' Ove misli Alberta Manguela, autora nekih od najljepših ljubavnih pisama upućenih knjigama i bibliotekama odnose se na veliku većinu privatnih biblioteka, no upravo savršeno opisuju jednu konkretnu vrstu biblioteke. A to je tzv. uredska biblioteka, odnosno 'sekundarna' biblioteka vlasnika osobne biblioteke. To su biblioteke koje u srcu njihovih vlasnika možda ne zauzimaju mjesto na koje pravo polažu 'prave' biblioteke koje njihovi vlasnici pažljivo orkestriraju u svojim kućama, no to ne znači da su one kao fenomen 'slučajne biblioteke' manje fascinantne.
Upravo suprotno. Za usporedbu 'pravih' kućnih biblioteka i 'slučajnih' biblioteka na poslu nameće se ona toliko zloupotrebljavana tolstojevska obiteljska formula, gdje su uredske biblioteke ekvivalent nesređenim obiteljima i kao takve fascinantne upravo po svojoj različitosti. Počevši od samog prostora u kojima niču i razvijaju se, gdje imaju gotovo organsku kvalitetu, poput travke koja raste na kamenu, u neprijateljskom okruženju. Uredske biblioteke, ta neželjena bibliotečna djeca, bilo da su po sadržaju knjiga komplementarne poslu kojim se bave njihovi vlasnici ili da s njim nemaju nikakve veze, veličanstveni su prodori duha na mjestima koja često s duhom nemaju veze. I pored kompjutera u čijim je hard diskovima pohranjeno bezbroj informacija, pored eksternih hardova i raznih drugih diskova i čipova, ove malene biblioteke opstaju.
Te uredske biblioteke su u posljednje vrijeme njihovi vlasnici naglo osvijestili kao malene biblioteke, prestavši na njih gledati tek kao na hrpu knjiga razbacanih po stolu ili policu s knjigama koja zauzima uredski prostor. Jer pitanje je hoće li one postojati i za deset ili dvadeset godina u tom obliku, budući da bi sve te knjige mogle biti pohranjene u jednom jedinom tabletu. No, nešto nam govori da bi mogle i dalje postojati. Jer kolekcionarski čip kojeg mnogi od nas nose u sebi traži svoje materijalno opredmećenje i potvrdu. A ove malene biblioteke su upravo to. Fotografije nekih od njih možete naći na ovom sajtu.
Neven Svilar
