Za prvu knjigu u novoj sezoni naše čitalačke skupine htjeli smo neko laganije štivo i u tom smislu nas odabrani naslov, Lov na losose u Jemenu Paula Tordaya (Naklada Ljevak), nije razočarao. Ovaj satiričan roman možemo opisati kao jednostavnu, zabavnu i nepretencioznu priču o životnom preobražaju i o tome kako čovjek može pouku o životu pronaći na najneočekivanijim mjestima.
Alfred Jones sredovječni je znanstvenik, stručnjak za ribe i ribogojstvo zaposlen u državnoj agenciji koji živi relativno lagodnim (ali i mediokritetskim) životom, koji je protiv svoje volje angažiran na naoko apsurdnom projektu uzgoja lososa u Jemenu. No kako vrijeme odmiče, čini se da je taj projekt upravo ono što mu je trebalo da ga probudi iz učmalog konformističkog života i da drugim očima počne promatrati svoju karijeru, brak i smisao života.
Kod ovog romana naročito je zanimljiv način pripovijedanja: nema naratora priče, već je tijek događaja ispričan kroz isječke raznih pisanih materijala - od pisama ili članaka u novinama do e-mailova, ulomaka iz osobnih dnevnika glavnih likova ili prijepisa saslušanja i intervjua - što daje dinamičnost naraciji i zabavlja čitatelja. Iako Torday svakako nije prvi pisac koji koristi ovakvu tehniku pričanja priče, on to radi vješto, tako da ona na duhovit način još više naglašava besmisao birokracije i krutost sustava u kojima smo naučili živjeti.
Glavna zamjerka koju bismo mogli uputiti Tordayu je plitka karakterizacija likova. Zbog toga što su likovi (čak i glavni likovi) nedovoljno razrađeni, svedeni su gotovo na karikaturu. Takav je primjerice i opis centralnog ženskog lika, Harriet, koju Alfred upozna na projektu uzgoja lososa u Jemenu, i zbog koje će on ponovno doživjeti ljubav nakon dugogodišnjeg braka bez ljubavi i osjećaja zajedništva. Naime, njezina je glavna uloga u ovom romanu da bude sušta suprotnost Alfredovoj supruzi Mary koja je tipična vještica od žene: hladna, uskogrudna karijeristica koja voli šefovati, ne nosi suknje, već se oblači kao drugarica iz kakvog komunističkog pogona i smatra da je vrhunac ženskog dotjerivanja provjerena metoda vode i sapuna. Prava anti-žena. Za razliku od nje, Harriet je srdačna, emotivna i privlačna (i nosi suknje!) - oličenje ženstvenosti. Takvim iskarikiranim prikazom likova roman pomalo gubi na sadržaju.
Bez obzira na to, autor je potpuno uspio u svojoj namjeri da na satiričan način prikaže razvoj događaja, ismijavajući cijelo vrijeme zavedenost slijepom ambicijom, manipuliranje medijima kao i smiješno neučinkovitu administraciju. S druge strane, projekt u koji je glavni (anti)junak ispočetka nevoljko ušao, s vremenom mu postane ne samo prihvatljiv, već mu i priraste srcu.
Kroz priču je naročito istaknuta tema vjere (i vjerovanja u nemoguće), koja je u romanu predstavljana kroz lik bogatog šeika - filantropa koji iz idealističkih pobuda financira cijeli projekt - kao utjelovljenje duhovnosti koja vidljivo nedostaje Alfredu. Torday se dotiče i drugih 'velikih' tema kao npr. prirode ljubavi, religioznosti odnosno ateizma, značaja tradicije, suvremenog konzumerizma - međutim, nijednu od tih tema ne razrađuje do kraja. Zbog toga čitatelj dobiva dojam da je nešto ostalo nedorečeno.
Na kraju, bez obzira što je knjiga zabavna i lagana za čitanje, ona postavlja pitanje koje je uvijek aktualno: Što je uspjeh u životu? Što je vrijedno u životu raditi? I skromno progovara o različitim poimanjima životnog uspjeha - je li uspjeh ono što nam društvo nameće kao standarde uspjeha ili čovjek uspjeh (i sreću) može doživjeti i u nečemu što bi isti ti društveni standardi proglasili totalnim promašajem?
Booksina Reading grupa
