Kolaž.
Sigurni smo da ste već čuli, ako već niste i posjetili, novo mjesto za poeziju u gradu Zagrebu. Planirajte idući susret!
Nakon gostovanja Krešimira Bagića i Senka Karuze, na trećem susretu Poezije u drugom filmu gošća će biti pjesnikinja Andrijana Kos Lajtman. Razgovor će se održati u srijedu, 15. lipnja 2022. godine s početkom u 19 sati u Kinoteci, kada će s autoricom razgovarati pjesnikinja Sanja Baković.
U razgovoru s autoricom, fokus će biti na predstavljanju njezine šeste knjige poezije naslovljene Plava i smeđa knjiga (MeandarMedia, 2021). Treba dodati da je zbirka ušla u ovogodišnji finalni izbor za nagradu "Tin Ujević".
Misaonost, jezičnost i intertekstualnost osnovne su odrednice poezije Andrijane Kos Lajtman, uz odlike emotivne angažiranosti i beskompromisnog promišljanja egzistencije. Plava i smeđa knjiga je istodobno prozračna i gusta, puna ekspresivnog asociranja i sugestivnih slika, značenjski usmjerena teksturi ljubavi kao nosivom sastojku egzistencije.
Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.) izvanredna je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je nositeljica različitih kolegija iz hrvatske i svjetske književnosti. Objavila je šezdesetak znanstvenih radova u domaćim i stranim publikacijama te dvije znanstvene knjige: Autobiografski diskurs djetinjstva (Naklada Ljevak, 2011.) i Poetika oblika – suvremene konceptualne i hipertekstualne proze (Naklada Ljevak, 2016.). Autorica je pjesničkih zbirki Jutarnji laureat (Grad Čakovec 2008.), Lunule (Disput i DHK, 2012., nagrada "Dobriša Cesarić"), Teleidoskop (HDP, 2018., finale nagrade "Ivan Goran Kovačić"), Stepenice za Stojanku K. (V.B.Z., 2019., finale nagrade "Fran Galović"), te Zarazna zona (Fraktura, 2021., suautorstvo s Damirom Radićem, finale nagrade "Tin Ujević"). Pjesme su joj prevedene na makedonski, slovenski i mađarski jezik. Povremeno se bavi književnom kritikom, kao i filmom.
Do susreta s autoričinom poezijom uživo, ostavljamo vas s njezinim stihovima:
Uvrnuti u sebe
Ponekad mislim da imamo
životinjske duše.
Spužvinu, probušenu.
Rakovu, ukliještenu.
Krijesničinu,
za koju ne znaš je li tu.
Pa titramo tako
svatko na svome kraju sobe,
a bolove se pale
i gase.
Sebe je nemoguće ispljunuti.
Kao i dodirnuti tjeme ljeta,
ili spremiti sigu u potkošulju
na ulici zime.
Makovi u mraku.
Izrezat ću nam taj stih
kao zakon
za dan kada budemo spremni.
Ogled o sljepoći
Kada bi mogao vidjeti iza slova
u svitanje
kada život čudno zasja na vrhovima krošnji
vidio bi srce šume kako se otima bršljanu
i drhti kao lisičje mladunče
to dlakavo, dlakavo srce.
Sve što se može zamisliti, valjda može i biti.
Sve što se može napisati, već stanuje u grlu.
Nevid tvoje žute pjege
krhkost je gline što se drobi licem
na mjestu gdje vrč
prislanja svoju usnu na svijet.
Lončarov san
grnčarov strah
bijela si pruga utisnuta mi noću
u slijepi dlan.
Smrt je metafora
jer dugo spava u jeziku
pa nas zaskoči jutrom kao i voljenje
prvo uplaši pa zašuška daljinom
a onda samo drveno škripi
i crta čudne brazde
kao kotač kola u tihi šumski put.
