foto: CanLit Responds
Prema izvještaju s portala LitHub, svečanost dodjele Gillerove nagrade, najprestižnije književne nagrade u Kanadi, održana je u prošloga tjedna u hotelu Park Hyatt u Torontu, unatoč intenzivnim kritikama i bojkotima koji je prate više od godinu dana. Kontroverze su se razvile zbog veza Zaklade Giller s korporativnim sponzorima povezanim s izraelskom vojskom (IDF), najvećim izraelskim proizvođačem oružja i nekretninskim kompanijama koje ulažu u naselja na okupiranoj Zapadnoj obali.
U znak protesta, više od 200 kanadskih autora odbilo je prijaviti svoja djela za razmatranje ili sudjelovati u promocijama povezanima s nagradom, zahtijevajući da Zaklada prekine suradnju s kontroverznim sponzorima, prenosi LitHub.
Nagrada za 2024. pripala je autorici Anne Michaels, čiji je govor, kasnije podijeljen na društvenim mrežama, izazvao oštre reakcije pro-palestinskih aktivista i dijela kanadske književne zajednice. Michaels je prilikom primanja nagrade izjavila: "Svaka moja riječ je oblik svjedočanstva, protiv rata, ravnodušnosti i svake vrste zaborava. Književnost nas moralno pozicionira. Prepoznaje ključnu razliku između onoga što je nemoguće i onoga što je uzaludno. Ovdje sam jer knjiga nije o piscu, već o čitatelju; čitatelj je taj koji drži pravu moralnu snagu koju knjiga može ponuditi."
Istovremeno, na ulicama ispred hotela Park Hyatt, grupa kanadskih pisaca i književnih radnika organizirala je prosvjed i kontra-svečanost pod nazivom Boycott Giller. Jedna od organizatorica, pjesnikinja Jody Chan, održala je govor pozivajući na solidarnost i nastavak bojkota književnih nagrada financiranih "krvavim novcem", nastavlja LitHub.
Na portalu LitHub prenose njezin cjelovit govor:
Moje ime je Jody i ja sam organizatorica s inicijativama CanLit Responds, No Arms in the Arts i Toronto Writers Against the War on Gaza. Prije nego napustimo večerašnju kontra-svečanost Boycott Giller, nadam se da možemo pogledati oko sebe - na svakog autora i književnog radnika okupljenog ovdje u Torontu; na stotine drugih okupljenih širom takozvane Kanade, koji čitaju ove iste stranice, usmjereni prema istoj viziji palestinskog oslobođenja - i znati da drugačiji književni svijet, svijet koji se ne hrani krvavim novcem i vlastitim interesima, već solidarnošću i kolektivnom moći, već postoji - jer ga mi, ljudi, činimo takvim.
Ove godine, Giller je zatvorio svoja vrata za sve osim književne i korporativne elite; zato smo mi donijeli našu kontra-svečanost pred njihova vrata i na ulice. Oni su tiho otkazali svoju turneju finalista širom zemlje, umjesto da se suoče s autorima i čitateljima koji ih već više od godinu dana pozivaju na odgovornost zbog njihovih genocidnih sponzora Scotiabank, Indigo Books i Zaklade Azrieli; pa smo ih mi zamijenili, u Vancouveru, Winnipegu, Montrealu, Frederictonu i Halifaxu.
Izgradili smo toliko toga zajedno. A ipak - usred izraelske sada već 43-dnevne opsade sjeverne Gaze, ciljanog napada na novinare, umjetnike, pisce; svake škole i bolnice koje su uništene; ubojstava djece, stotina tisuća mučenika; valova masakra u Beit Lahiji, Jabali, Beirutu i južnom Libanonu u posljednja 24 sata - možemo učiniti još mnogo više. Moramo. Na našem četvrtom klubu knjiga No Arms in the Arts prije nekoliko tjedana, jedan od članova naše zajednice, palestinski pisac, organizator, prijatelj i suborac, podsjetio nas je da, kao pisci, imamo odgovornost baciti sve što imamo - markere, kamenje, riječi, oružje, tijela - protiv sila cionizma, imperijalizma i naseljeničkog kolonijalizma.
Dakle, ovdje, danas, bacamo naš rad u zupčanike smrtonosne mašine koja je takozvani kanadski književni sektor. Kažemo ne, moj rad neće se koristiti za legitimiranje ili normalizaciju ispreplitanja financiranja umjetnosti i financiranja oružja. Prepoznajemo da smo kao pisci kulturni radnici, a ne samo kreatori sadržaja, što znači da imamo kolektivnu moć na mjestima na kojima radimo. Obvezujemo se izgraditi tu kolektivnu moć i održavati ovaj bojkot dok svi naši zahtjevi ne budu ispunjeni. Učimo predanost i disciplinu ne iz beživotne neoliberalne uvjetovanosti koja radikalizam pretvara u brend umjesto u praksu, koja nam govori da je jedini način na koji možemo nešto promijeniti kao pisci “svjedočiti” ili “iznijeti svoje mišljenje” kao pojedinci, već iz primjera revolucionarnih pisaca, koji su ujedno i neki od naših najvećih graditelja organizacija, koji su žrtvovali sve za svoj narod.
Učimo od Ghassana Kanafanija, koji je rekao svojoj nećakinji Lamees dan prije nego što su oboje postali mučenici pod cionističkim snagama 1972., kada ga je pitala hoće li se ikada više posvetiti pisanju nego revolucionarnim aktivnostima: "Dobro pišem jer vjerujem u cilj, u principe. Onoga dana kada napustim te principe, moje priče postat će prazne." Učimo od Georgea Jacksona, koji je prije više od pedeset godina iz zatvora napisao: "Shvatite da je fašizam već ovdje, da ljudi već umiru koji bi mogli biti spašeni... Učinite što se mora učiniti, otkrijte svoju ljudskost i svoju ljubav u revoluciji."
Kao pisci trenirani smo opisivati i kritizirati, maštati. Ali ono što nam treba više je praksa. Praksa uskraćivanja našeg rada, praksa međusobnog razgovora, praksa organiziranja vlastitih alternativnih prostora koji nisu podložni korporativnim sponzorima koji profitiraju na smrti, praksa odricanja od nečega kako bismo pomogli jedni drugima da preživimo. Svaka kampanja koju zajedno vodimo je praksa. Nadilazi bilo koje nagrade, bilo kojeg sponzora.
Primili smo puno kritika otkako je ova kampanja počela, neke iskrene, mnoge neiskrene od elita koje sada prisustvuju svečanosti Giller preko puta - zbog proširenja naših ciljeva kako bismo uključili Indigo Books i Zakladu Azrieli, zbog toga što ne pokušavamo polagano provoditi institucionalne promjene iznutra, zbog toga što ne pokušavamo pronaći treći put, “pragmatičniji” način.
Na to želim podijeliti riječi političke teoretičarke Joy James, koja piše: "Ako ćete koristiti izraz ‘pragmatično’ da disciplinirate radikale, radije šutite... Ako želite disciplinirati pobunjenike, ponudite nešto opipljivo: prikupite jamčevinu, platite im odvjetnike, nahranite njihovu djecu dok su unutra ili ih pokušajte izvući. Ne možete držati lekcije ljudima koji riskiraju, nazivajući ih politički ‘infantilnima’ iz svog straha ili nagomilane udobnosti... Nitko koga poštujemo nije bio pragmatičan... Svi su mogli biti ‘pragmatični’. Ali da su bili, ne bismo imali nikakve pretke."
Želim ukloniti ovu lažnu dihotomiju između pisaca i organizatora. Sama kultura, rad koji obavljamo na stranici, neće biti dovoljan. Razumijevanje ili pokušaj reforme kulturnih institucija koje podupiru ovu kolonijalnu državu neće biti dovoljno. Moramo biti spremni, barem, riskirati jedni za druge, odreći se lažnih priznanja, luksuznih svečanosti, svih tih poticaja tlačitelja koji nas sprječavaju da aktivno gradimo solidarnost jedni s drugima.
Dakle, razgovarajte jedni s drugima - razgovarajte sa svojim prijateljima koji su također dodali svoja imena bojkotu o tome što još možete učiniti zajedno. Razgovarajte s prijateljima koji nisu dodali svoje ime bojkotu, pitajte ih zašto, podijelite vlastite razloge za to. Ako želite više sudjelovati u inicijativi CanLit Responds i kampanji No Arms in the Arts, obratite se nekom od organizatora ili nas kontaktirajte na authorsrespond@gmail.com. Također nas možete pratiti na wawog_to na Instagramu ili canlitresponds.ca.
Trebamo sve nas.
Nećemo se povući.
Udarat ćemo kamen o kamen.
