Napustio nas je Ismail Kadare, najpoznatiji i svjetski najutjecajniji albanski književnik s dugogodišnjom karijerom koja se proteže kroz šest desetljeća.
Kadare je rođen 28. siječnja 1936. u gradu Gjirokastru na jugu Albanije u obitelji skromnog sudskog službenika. Djetinjstvo i rodni grad opisuje u romanu Kronika u kamenu. Studirao je na Sveučilištu u Tirani i na Institutu Maksim Gorki u Moskvi.
Pišući pod sjenom albanskog diktatora Envera Hoxhe, Kadare je promatrao suvremeno društvo kroz prizmu alegorije i mita u romanima poput General mrtve vojske, nakon čije objave 1963. godine postaje međunarodno poznat. Nakon bijega u Pariz, gdje je zatražio politički azil, nekoliko mjeseci prije nego što se komunistička vlada Albanije srušila 1990. godine, njegova reputacija nastavila je rasti, dok se u svojoj fikciji vraćao regiji.
Preveden na više od 40 jezika, osvojio je niz nagrada, uključujući Međunarodnu nagradu Man Booker 2005. godine, kada ga je stručni žiri opisao kao "univerzalnog pisca u tradiciji pripovijedanja koja seže do Homera". Prihvaćajući nagradu, Kadare je rekao: "Čvrsto se nadam da će europska i svjetska javnost od sada shvatiti da ova regija, kojoj pripada moja zemlja, Albanija, može također dati povoda za druge vrste vijesti i biti dom drugim vrstama postignuća, u području umjetnosti, književnosti i civilizacije."
Isto tako, Kadare je inzistirao da David Bellos, koji je preveo mnoga njegova djela na engleski, podijeli nagradu s njim, što je odluka koja dovela do nagrade u njenom sadašnjem obliku, koja jednako nagrađuje autore i prevoditelje.
Među druga najpoznatija djela ubrajaju se Tvrđava (1970.), Krvavi travanj (1980.), Palača snova (1981.) i Koncert na kraju zime (1988.). Radnja njegovih romana vezana je uglavnom uz Balkanski poluotok (osobito Kadareov rodni grad), njegovu povijest i legende, pri čemu se kao pisac nerijetko koristi alegorijom, ironijom, satirom i sličnim književnim postupcima kako bi izbjegao političku cenzuru tadašnjeg komunističkog režima.
Kadare je istraživao povijest i kulturu Balkana u poeziji i fikciji više od 60 godina, a u nekoliko navrata spominjao se kao mogući kandidat za Nobelovu nagradu za književnost.
Na hrvatskom jeziku zasada možemo čitati njegove Tri elegije za Kosovo (Edicije Božičević, 2000., prev. Gjon Mirdita) i njegov roman Lutka (V.B.Z., 2017., prev. Shkëlzen Maliqi).
Iza autora ostaju brojni inspirativni naslovi i bogati opus kojemu ćemo se vraćati u godinama koje su pred nama i koje ćemo, nadajmo se, čitati i na hrvatskom jeziku.
