Na Redditu je prije šest godina postavljeno intrigantno pitanje: je li Stephen King zaista autor svih svojih djela ili je koristio ghostwritere? Ovo je pitanje proizašlo, među ostalim, iz Kingove nevjerojatne produktivnosti. Naime, autor je napisao više od 60 romana, 200 kratkih priča i nekoliko publicističkih djela, što je mnoge potaknulo da se zapitaju kako je moguće da jedan pisac postigne toliko. Uz to, Kingovo autorstvo dovedeno je u pitanje zbog raznolikosti stilova i žanrova u njegovim djelima – od horora i fantastike do drame i znanstvene fantastike – kao i činjenice da je povremeno pisao pod pseudonimom. Stephen King osobno je odgovorio na ove teorije, odbacujući ih s dozom humora i odlučnosti.
Ova nas je književna zagonetka potaknula da nedavno istražimo i druge, ponešto starije, misterije vezane uz autorstvo. Među njima se ističe dobro poznato Homersko pitanje, nesigurnost oko stvarnog autorstva Shakespeareovih djela, kao i misteriozne okolnosti pod kojima je Agatha Christie svojedobno nestala. U ovome dijelu donosimo tri nove zanimljive misterije.
Prva književna misterija veže se uz objavu lažnog drugog dijela Don Quijotea. Naime, objava prvog dijela romana 1614. godine, bilo je toliko popularna da je nagnala Alonsa Fernándeza de Avellanedu da objavi drugi dio, prije samog Cervantesa. Fernández de Avellaneda bio je anonimni autor, odnosno, pseudonim, a njegov pravi identitet i danas ostaje nepoznanicom i književnom misterijom, jednom od najvećih u španjolskoj književnosti. Vjeruje se kako Cervantes nije namjeravao napisati nastavak popularnog romana, te da je drugi dio nastao kao odgovor na taj lažni.
Cervantes se u drugom dijelu Don Quijotea osvrnuo na tu misteriju te je u prologu svog nastavka deklarirao kako je pseudonim lažan, optužujući autora da skriva identitet poput zločinca. Tijekom stoljeća pojavile su se brojne teorije, ali konačan dokaz nikada nije pronađen. Jedna od hipoteza sugerira da je Jerónimo de Pasamonte, vojnik i Cervantesov suvremenik, bio Avellaneda. Pasamonte je, poput Cervantesa, sudjelovao u bitki kod Lepanta i kasnije objavio hvalisavu autobiografiju Život i djela. Cervantes je parodirao Pasamontea u prvom dijelu Don Quijotea kao lažljivog galijota Ginésa de Pasamontea, pretvarajući ga u predmet ismijavanja. No, to nije jedini način na koji se Cervantes obračunao sa imitatorom. Naime, u svoj je nastavak uključio i ismijao elemente Avellanedinog djela, pretvarajući ih u književno remek-djelo. Također je implicirao da bi mogao otkriti Avellanedin pravi identitet ako bi se pokušaji preuzimanja priče nastavili. Ova implicitna prijetnja mogla bi objasniti zašto nikada nije objavljen nastavak Avellanedinog Don Quijotea.
Druga su dva misterija kojima ćemo se baviti u neku ruku povezana. Naime, posrijedi su spekulacije vezane uz smrt dvojice velikih autora – Edgara Allana Poea i Ivana Cankara.
Smrt Edgara Allana Poea 1849. godine ostaje jedan od najzagonetnijih događaja u književnoj povijesti, a nekoliko je teorija koje pokušavaju rasvijetliti čudne i uznemirujuće okolnosti njegove smrti. Iako mnogi smatraju da je alkohol mogao igrati ulogu, moderni znanstvenici dovode u pitanje je li Poeovo ponašanje doista odražavalo kronični alkoholizam. Ukazuju na njegove duže periode trijeznosti, njegovu glasnu podršku umjerenosti i angažman u lokalnim društvima za umjerenost, što sve osporava ideju da je umro zbog alkoholizma. Druga teorija sugerira da je Poe bio žrtva "cooping-a", poznate izborne prevare u kojoj su birači oteti i prisiljeni glasati više puta pod različitim identitetima. To bi moglo objasniti njegovu razbarušenu pojavu kada je pronađen, njegov zbunjeni status i čudno ponašanje prije njegove smrti.
Neki su predložili da je Poe bio otrovan, bilo putem lijekova, izlaganjem ugljičnom monoksidu ili nekom drugom vrstom otrovanja. Međutim, znanstvene studije, uključujući analize uzoraka kose, uglavnom opovrgavaju ovu teoriju, pokazujući da nije bilo znakova trovanja na smrtonosnoj razini. Daljnje teorije uključuju medicinska stanja poput tuberkuloze, od koje je Poeova supruga umrla samo nekoliko godina prije, pa sve do ekstremnijih objašnjenja poput tumora na mozgu. Zapravo, neki su svjedoci opisali kako su tijekom Poeove ekshumacije pronašli masu neukrućenog tkiva u njegovoj lubanji, što neki vjeruju da bi mogao biti okalcinirani tumor, iako to ostaje neuvjerljivo.
Druge teorije sugeriraju da je Poe mogao biti u dubokoj depresiji, pogoršanoj osobnim gubicima i financijskim problemima, što je moglo pridonijeti njegovom neobičnom ponašanju i konačnoj smrti. Druga dramatična mogućnost je da je bio ubijen, a neki biografi spekuliraju da je bio meta onih koji su mu zamjerali njegov uspjeh ili osobne veze.
Unatoč opsežnoj spekulaciji i brojnim teorijama koje su iznesene tijekom godina, nikada nije utvrđen konačan uzrok smrti. Ova trajna misterija oko smrti Edgara Allana Poea nastavlja fascinirati i znanstvenike i čitatelje, osiguravajući da njegovi posljednji trenuci ostanu jedan od najzagonetnijih i najviše raspravljanih aspekata njegovog života.
Brojne su i spekulacije oko smrti jednog od najvećih slovenskih autora, Ivana Cankara. Deset dana nakon priključenja slovenskih zemalja Kraljevini SHS, 11. prosinca 1918., u Ljubljani je u 42. godini života preminuo Ivan Cankar, jedan od najvećih slovenskih pisaca. Uzrok njegove smrti odmah je postao predmet brojnih spekulacija. Službene verzije tvrdile su da je umro od upale pluća, jetike ili kao posljedica nesretnog pada niz stepenice. No, u posljednjim desetljećima, nakon detaljnijih istraživanja i boljeg razumijevanja političkih i društvenih okolnosti tog vremena, sve je više onih koji postavljaju pitanje nije li Cankar bio ubijen.
Cankar je bio poznat po svom političkom angažmanu i stajalištima koja su bila u suprotnosti s onima tadašnjih političkih elitâ. On je bio žestoki protivnik ujedinjenja Slovenije s Kraljevinom Srbijom, što mu je donijelo mnoge neprijatelje među političarima i intelektualcima toga vremena. U svojim javnim istupima oštro je kritizirao “ilirske” ideje o spajanju svih južnih Slavenâ, upozoravajući na razlike među narodima i zagovarajući očuvanje slovenske kulture, identiteta i jezika.
Postoji teorija prema kojoj je Cankar nekoliko dana prije smrti, usred Ljubljane, brutalno pretučen od strane trojice Srba. Iako je ta priča bila tajno prenošena među Ljubljančanima, tek u novije vrijeme, u samostalnoj Sloveniji, postoje pojedinci koji su bili spremni svjedočiti i potpisati izjave o tom događaju. Jedan od istraživača, Dimitrij Kebe, došao je do svjedočanstva koje tvrdi da je Cankar imao pet otvorenih rana na glavi, slomljenu jagodičnu kost i razbijenu arkadu – ozljede koje sugeriraju napad metalnim predmetom. Te tvrdnje povezuju njegovu smrt s njegovim političkim uvjerenjima i oporom od borbe protiv spajanja Slovenije s Kraljevinom Srbijom.
Iako nikada nije provedena obdukcija i službeni uzrok smrti nije bio jasan, mnogi danas smatraju da je Cankar možda platio životom svoju borbu za slobodnu Sloveniju.
Izvori: Alonso Fernández de Avellaneda / Edgar Allan Poe / Ivan Cankar
