Magdalena Blažević dobitnica književne nagrade tportala

Dobitnica 16. književne nagrade tportala je Magdalena Blažević za roman U kasno ljeto.  

Nakon mnogih pročitanih stranica i dugog vijećanja odluka je pala: najbolji hrvatski roman u prošloj godini je U kasno ljeto autorice Magdalene Blažević, Žepčanke koja je u književno polje ušla kritičkim radom, da bi se nakon toga profilirala kao istaknuto ime među regionalnim kratkopričašima. Zapažena je bila njezina zbirka priča Svetkovina (Fraktura, 2020.), a objavljivala je mnogo i u književnim časopisima te na književnim portalima. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču, a neke su joj prevedene na engleski, ruski i makedonski jezik. U kasno ljeto njezin je prvi roman.

Slijedi obrazloženje žirija u sastavu Robert Perišić, Boris Jokić, Vanda Mikšić, Anica Tomić i Andrea Milanko:

Roman U kasno ljeto Magdalene Blažević jedinstven je književni događaj koji pomiče horizont čitateljskog očekivanja i pritom zadržava vjeru u moć književne riječi. Snaga romana leži u ujednačenu pripovjedačkom tonu i discipliniranoj rečenici. Za pripovjedača je autorica odabrala mrtvu djevojčicu stradalu u napadu na bosansko selo 1990-ih. Premda se radnja kronotopski smješta u ratno područje, majstorski vođen pripovjedni glas ne zauzima strane; paratekstualna informacija (posveta stanovnicima sela Kiseljak) prije svega je autorska gesta, a ne interpretacijski smjerokaz. Dapače, u pripovijesti su likovi svedeni na svoje obiteljske uloge (djed, baka, otac, brat, majka), bez istaknutih oznaka etničke ili religijske pripadnosti. Djevojčica Ivana – odabir česta ženskog imena također nije slučajan, upućujući na egzemplarnost – utjelovljuje glas bez tijela, smrt bez razloga, tragediju bez iskupljenja, pa je utoliko roman, paradoksalno, nemoguće svjedočanstvo, riječima Shoshane Felman, 'događaja bez svjedoka', koji je i Maurice Blanchot pokušao pisanjem oživotvoriti, naime svjedočenje trenutku vlastite smrti. Promišljena spisateljska odluka da nas u pripovjedni svijet uvodi mladi ljudski glas, neljudski poslan u neljudsko iz kojega želi govoriti baš o svojoj ljudskosti, nužno u čitatelju izaziva tjeskobu.

Pripovijest je prstenaste strukture, nalik Andrićevoj Prokletoj avliji; započinje svršetkom i retroaktivno prati posljednje tjedne obiteljskog života četrnaestogodišnje djevojčice Ivane, njezine projekcije budućnosti, s povremenim i kratkim pripovjednim izletima u prošlost. Ugroza i opasnost nisu eksplicirane na način tipičan za marcijalnu književnost, nego se kriju između redaka, u spoju disparantnih slika ili njihovoj evokativnosti. U tom smislu i tjeskoba i (zlo)slutnja na kontrastu prisutnog i odsutnog, zapravo spokojnog i razularenog, grade prostor velike napetosti. Roman je izrazito atmosferičan, nalik pripovjednoj vještini Slobodana Novaka, sav u gestualnosti i mimici. Autorica je demonstrirala da posjeduje sjajnu vještinu izlaganja i pripovjedački talent, zadržavajući nasilje u okvirima suptilnih znakova, u maniri američke joj prethodnice Flannery O’Connor.

Veličina ovoga romana nije u etičkoj poruci (kako bi se ishitreno i pomalo naivno moglo zaključiti), nego u iskazanoj brizi i nadzoru nad tekstom koja se proteže od najmanje razine riječi do najveće, kompozicijske i strukturne. Što roman više odmiče kraju, to se priča sve češće prekida pripovjedačičinim obraćanjem čitatelju, postižući tako paradoksalan učinak da čitatelja otima uronjenosti u fikcionalni svijet baš onda kad bi mu se on dobrovoljno i najviše prepustio. Autorica, tako, u etičke svrhe iskorištava potencijale autoreferencijalnosti, iskušavajući moć književnosti u suvremenom svijetu da nas i dalje potrese, dirne, razuvjeri, ali ništa manje i moć same fikcije da joj opet povjerujemo voljno suspregnuvši nevjericu.

Na linku pročitajte kritiku romana koju je za portal Booksa.hr napisala kritičarka Dunja Ilić. 

I ove godine književna nagrada tportala pruža dobitnici dodanu vrijednost u obliku audioizdanja pobjedničkog romana na platformi Book&Zvook.

Izvor: tportal.