Mira Furlan prošlu je srijedu bila gošća prepune Bookse. Iako je gostovanje ove velike glumice bilo zamišljeno u formi razgovora između nje i voditeljice Miljenke Buljević, ubrzo nakon početka desilo se nešto za zagrebačku kulturnu scenu gotovo nezamislivo. 'Christmas miracle' rekli bi Amerikanci. Naime, tradicionalno diskretna i tiha zagrebačka publika nakon samo nekoliko minuta uključila se u razgovor s brojnim odličnim pitanjima.
Ako je povod za gostovanje osobe kao što je Mira Furlan i potreban, on je bio svojevrsna promocija knjige tekstova ove glumice objedinjenih pod nazivom Totalna rasprodaja (pisani u periodu od nešto više od dvije godine za Feral Tribune), koju je objavila nažalost ugašena izdavačka kuća Samizdat B92. Kao što je rekla Miljenka Buljević, riječ je o predstavljanju tekstova koji su izlazili u listu koji se ugasio, a koji su objavljeni u izdavačkoj kući koja je nestala, da bi na koncu bili promovirani u prostoru knjižare koje više nema. Ova izuzetna večer započela je tekstom iz knjige o emigrantskom iskustvu, kojeg je pročitala Dubravka Ugrešić.
Miljenka: U jednom intervjuu rekla si kako su ovi tekstovi bili neka vrsta novinarstva i da si se zamišljala u ulozi stranog dopisnika amatera. Čitajući knjigu stekla sam dojam da se ona čita drugačije nego tekstovi u novinama. Meni se knjiga čini kao dnevnik emigranta. Griješim li?
Sve je krenulo od ideje Viktora Ivančića i Heni Erceg da nešto za njih napišem. Mene je jako zabavljalo da se igram uloge 'dopisnika'. To je promijenilo moj život u smislu da sam počela pažljivo čitati novine, tražiti teme i slično da bih se oprobala u toj ulozi. I sad mi ti kažeš da to uopće tako ne čitaš. Dakle nisam uspjela u svojoj namjeri da budem ozbiljni politički dopisnik (smijeh). Od početka me mučilo to pitanje kako da se s tim minornim političkim znanjem i obrazovanjem sad najednom javljam kao izvjestitelj iz Amerike. No Heni i Viktor su mi rekli – piši o bilo čemu.
Miljenka: Knjiga obrađuje brojne teme – od političkih, preko obiteljskih do kulturoloških uvida... Koliko je bilo naporno pisati te tekstove? Kako si i sama rekla, morala si promijeniti svoj život...
Mira: Bilo je to zanimljivo iskustvo. Imati deadline, imati tu obavezu da nađeš nešto što bi moglo biti zanimljivo, bila to politika ili pak neka tema iz običnog života. Ja sam nedisciplinirana osoba i sve me zanima. Imam gotovo dječju koncentraciju. Tako da je ovo pisanje bilo neka vrsta discipline. Imaš nešto što moraš dovršiti do utorka u dvanaest i poslati. Ono što je tu bilo dobro za čovjeka kakav sam ja upravo je postojanje nečega kao što je deadline. Postoji problem završavanja projekata. Svi mi imamo mnoštvo ideja, one frcaju. No pitanje je kako sjesti i napraviti nešto od toga, kako nešto napraviti od početka do kraja. Tu je i pitanje samokritičnosti. Napišeš nešto i prvo ti se čini da je to potpuno genijalno, pa ti se u drugoj fazi čini da je to nešto strašno, nešto što samo luđak i najodvratniji egomanijak može napisati i ponuditi javnosti. Deadline mi u tom smislu oduzima vrijeme koje bih inače potrošila na beskrajno preispitivanje i nesigurnost. Što se tiče same knjige, postojala je ideja da se ti tekstovi skupe, no onda je ponovno došlo to preispitivanje i samokritičnost, pitanja tipa 'tko će to čitati' i 'vrijedi li ovo uopće ikakvog truda'? Trebale su proći godine da se odlučim da se to skupi i objavi, a sama ideja je potekla od Verana Matića iz B92.
Miljenka: Možda se ipak zbog te koncepcije knjiga čita kao dnevnik. Meni se kao čitateljici učinilo kao da knjiga nema taj 'rok trajanja' koji ima novinski tekst. Ona se čita kao vrlo širok uvid u američko društvo. U uvodnom tekstu kažeš da je Amerika zastrašujuća i zadivljujuća istovremeno. Meni se čini da iz tog paradoksa ti kao pisac gradiš svoju poziciju. Da li je to zaista tako?
Mira: Ono što čovjek u toj situaciji radi je da stalno analizira vlastiti izbor. To je i inače tako u životu, ali kad si emigrant tu su i druga pitanja poput 'zašto sam ja uopće emigrant?, zašto sam ovdje?, zašto nisam negdje drugdje?, da li sam trebala otići ili nisam?, koje je moje opravdanje...?' Tu je i pitanje zašto uopće Amerika kao izbor. Amerika te stalno 'lupa' po glavi. (Možda to čini i život, ali Amerika to čini snažnije.) U Americi je sve intenzivnije, kao da su boje jače. Radi se o preispitivanju, preispitivanju te zaljubljenosti u Ameriku koja je bila karakteristična za moju generaciju. I zatim – otriježnjenje. Pitanje jesmo li možda svi mi nasjeli na američku propagandu...
Miljenka: Jedna od karakteristika tvojih tekstova, a što jako dobro primjećuje Viktor Ivančić u svom tekstu o knjizi, jest da ima puno više upitnika nego uskličnika. Stalno postavljaš pitanja... Osim toga primjetna je i jedna bujica riječi koja čitatelja ostavlja bez daha, u tolikoj mjeri da sam stekla dojam da je riječ o tekstovima koji se moraju čitati naglas.
Mira: To je zanimljivo. Nisam ih tako doživljavala. Možda je to moj glas, vjerojatno. Inače, prisilila sam se da pročitam knjigu od početka do kraja, da vidim što je to ispalo od komadića koji su nastajali u periodu od dvije, tri godine i također sam stekla isti dojam kao i ti. Pisac tih tekstova kao da je cijelo vrijeme bez daha, kao da gubi zrak i kaže 'ne mogu vam ispričati, ima toliko puno stvari u mojoj glavi', kao da mi je jezik brži od mozga. Što je i loše i dobro. Može biti mana, ali možda i kvaliteta. Nažalost mi pričamo o knjizi koju se ne može nabaviti budući da je propao Samizdat. Njih je kupio veliki, bogati tajkun i sad su nestali.
Publika: Ja sam kao i vi dugogodišnji emigrant. Zanima me postoji li mjesto u kojem ste se manje osjećali strancem?
Mira: Na neki mi se način New York činio tim mjestom. Ubrzo nakon što sam sletjela na aerodrom, što je bilo još krajem 80-ih, i vidjela grad pomislila sam 'ovo bi mogao biti moj grad'. No, kad se živi u tom gradu stvari postaju kompliciranije. Jednom kad čovjek emigrira, kad napusti svoj 'dom', jednom kad se napravi taj korak odlaska cijela ideja 'doma' se relativizira i on prestaje biti geografskim pojmom. To postaje osjećaj, a također možda samo i iluzija. Uvijek smo stranci, zauvijek i svuda.
Publika: U pravu ste kad kažete da kad odete iz 'doma' vaš novi dom nije geografski pojam, već je riječ o osjećaju. To može biti i jedan miris koji vas asocira na ono iz čega ste iščupani. Kao da vječno tražite taj osjećaj gdje ćete se osjećati sigurnim. Za mene je to mjesto Prag.
Mira: Slažem se s vama kad to kažete, no kao da je lakše znati koji grad ne može biti vaš dom nego koji bi to mogao biti. Na primjer, sigurna sam da Los Angeles nikad ne bih mogla nazvati svojim domom. On nije grad koji prima, prihvaća. To je grad u kojem su svi stranci, čak i oni koji su rođeni u njemu. To je grad kojeg nema. Grad koji je raspadnut, koji nema centra ni u kojem smislu. Jako je teško tamo se osjećati kao doma. No, taj pojam kojeg nazivamo domom se cjepka, on postaje sve manji i čovjek na koncu pronalazi dom na najneočekivanijim mjestima. Dom je moja kuhinja, moje police s knjigama, moje dvije mačke...
Miljenka: Na dosta mjesta pišeš upravo o iskustvu različitih emigranata u Americi i često uzimaš druge glasove. Često su tekstovi u prvom licu iz pozicije nekog drugog čovjeka, na primjer meksičkih ilegalnih emigranata u Kaliforniji... No, koliko god da su svi emigranti, opet svi svojataju tu zemlju. Kao da se ponovo na neki način vraćamo na staru priču, na stare probleme.
Mira: Upravo tako. Kao da je u pitanju konstantni deja vu. Stalno se vraćamo na staro. Glavna lekcija je zapravo da se ne može otići. Zapravo si stalno u nekoj 'ljudskoj situaciji' i ona se ponavlja gdje god da jesi, u najrazličitijim vidovima i na svim lokacijama koje čovjek promijeni ili ne promijeni. No, da li se zato ne treba micati s mjesta ili treba baš zbog toga? Opet smo kod tih silnih pitanja i upitnika. Što se tiče svih tih glasova, oni su tu da se uđe u drugi život, da se zamijeni mjesto, da se donekle shvati o čemu se radi. A možda je to i ta moja glumačka potreba da se bude netko drugi, da se život pogleda iz drugog kuta.
Miljenka: Promjena perspektive je kod tebe vrlo česta, ona se mijenja iz teksta u tekst. No, kako danas gledaš na svoje tekstove?
Mira: Istina je da nema naratora. Kao i to da ni taj narator ne zna tko je i što je, kao da se i on traži u tim različitim pozicijama i kutovima da bi otkrio tko je zapravo. Nema zauzimanja strana, ne zna se što taj narator želi reći i koji je njegov životni stav. Možda to proizlazi iz ljudske nesigurnosti i pokušaja traženja, dakako uz tu glumačku potrebu za mijenjanjem perspektive.
Miljenka: Umjetnici su nešto o čemu vrlo često pišeš. Mnogo pišeš o položaju umjetnika u svijetu, o odnosu svijeta prema umjetniku i umjetnosti. Da li ovom knjigom pokušavaš odgovoriti na ta pitanja.
Mira: Na neki način da. Sebe osobno ne smatram umjetnicom. Umjetnica!? Kakva riječ!? Kakva užasno pretenciozna riječ! Jednom je glumac, i umjetnik, Zoran Radmilović, rekao da je glumac izvođač glumačkih radova. I takvim je on sebe smatrao. Zato bih ja napustila taj grandiozni pojam. No tu su zaista pitanja ljudskog rada, vrijednosti našeg rada, prodaja ili ne-prodaja. Za koliko love? Da li je u ovakvom svijetu moguće ostati čist i što to uopće znači.
Publika: Govorite o emigrantskom iskustvu. Kako se danas osjećate u Zagrebu, na kraju 2011. godine?
Mira: Moram reći odlično. Imam prijatelje koje volim i nema ništa što se može usporediti s time, s ljudima koji te znaju i koji su svjedoci tvoje egzistencije. Novi prijatelji su velika vrijednost, ali stari prijatelji su ono što nam daje potvrdu da postojimo. Jer oni nas znaju od prije i oni nas podsjećaju na ono što smo bili, što smo htjeli biti. To podsjećanje je užasno važno. Mislim da se moramo stalno podsjećati. Imam malo prijatelja, ali njihova vrijednost je neizmjerna. Na facebooku čovjek ima dvjesto milijuna prijatelja, ali takvi su prijatelji nešto manje zanimljivi. Zagreb mi strahovito puno znači.
Publika: Zanima me da li je postojala neka interakcija između tebe i ljudi koji su čitali tvoje tekstove dok su izlazili u Feralu?
Mira: Zapravo ne. Bio je to čudan osjećaj. Kao da sam slala tekstove u neki mrak. Nisam znala tko ih čita i čita li ih tko uopće. Neprestano me morilo to pitanje zašto pišem, što izvodim s tim pisanjem i treba li to ikome... Međutim, još jednom se moram zahvaliti Viktoru i Heni koji su mi govorili 'nemoj se pitati, piši!'. Mislim da to tako treba raditi. Prevelikim pitanjima si samo kompliciramo život.
Publika: Kako gledate na starenje i glumu?
Mira: Starenje, to je tema! Bitka je to koja se ne može dobiti i koju čovjek gubi. Facelifting! U tu utakmicu se ne bih uključivala, imamo razne primjere. Ovaj je svijet opsjednut mladošću. U američkim analizama popularnosti dobna grupa za koju se rade svi TV programi jest do 49. godine. Nakon toga više ne postojiš. Mnogi od nas ovdje su nevidljivi ljudi.
foto: facebook
