Ah, ti pisci... zamišljamo ih kako pišu noću uz slabo osvjetljenje, nemaju ništa protiv koje čašice viška, pomalo su nemarni oko fizičkog izgleda, često u širokim balonerima i tajanstvenim šeširima. Neprestano pokušavaju doprijeti do svakog kutka svoje misli, ne jedu i ne spavaju, sve dok iz svog bića ne iscijede sve rečenice.
Danas dovoljno znamo o tome da ne vjerujemo (u potpunosti) u stereotipe. No ne može se poreći, spisateljice i pisci znaju biti neobična pojava, čuđenje u svijetu, a koliko mogu biti out there, dokazuju i njihove radne navike.
Ljubitelji kave nisu ništa neobično u književnom svijetu, tu su i Voltaire, Gertrude Stein, Margaret Atwood... No Honore de Balzac sve ih je premašio. Pio je sulude količine kave, neki procjenjuju i do 50 šalica dnevno, a ona ga je toliko obuzimala da joj je posvetio i esej Užici i boli kave. Uz to, imao je kompletno pomaknut ritam spavanja. Uglavnom je spavao oko dva sata dnevno.
Agatha Christie najčešće je pisala u kadi dok je jela jabuke. Baš lijepo vrijeme za razmišljanje o fikcionalnim ubojstvima.
Alexander Dumas razvio je specifičan sistem boja za pisanje. Svoju prozu pisao je samo na plavom papiru, tako su nastali i njegovi slavni romani Tri mušketira i Grof Monte Christo, članke na rozom, dok je poeziju pisao na žutome papiru.
U specifičnim uvjetima stvarala je i Virginia Woolf, kao i Ernest Hemingway, Lewis Carroll i vjerujemo mnogi drugi. Svi su oni pisali stojeći uz povišene radne stolove. Možda se fizičkom distancom osigurava i psihička?
Kad smo kod takvih distanci, za Harukija Murakamija ponavljanje je majka znanja, odnosno vrsta hipnoze koja uvodi u dublje stanje svijesti. Svakoga dana otrči 10 kilometara ili otpliva 1500 metara kako bi rastegnuo svoj um i držao ga u nevjerojatnoj formi. Kako bi taj tempo održao, potrebna je zavidna količina mentalne i fizičke snage.
Pisanje dok si zaogrnut dekicom za Victora Hugoa imalo je sasvim neko drugo značenje. Da bi ispoštivao rok za Zvonara crkve Notre Dame, svog asistenta je zamolio da mu uzme i sakrije odjeću kako ne bi mogao izaći iz kuće.
Slažemo se s tim da bi spisateljice i pisci trebali biti izvor motivacije i inspiracije, ali nismo sigurni da bi se baš svaka nekonvencionalna radna navika trebala usvojiti. U svakom slučaju, možete učiti na tuđem primjeru. Uostalom, tko od nas nema kakvu neobičnu naviku, neka prvi baci... pero?
