Booksini čitateljski klubovi i u travnju su razgovarali o zanimljivim knjigama. Kratke izvještaje s pojedinih sastanaka pročitajte u nastavku, a detalje o čitateljskim klubovima pronađite na linku.
Tema Booksa Book Cluba bila je knjiga Michela Jeana Kukum (Leykam International, 2023.; prevela Lea Kovács). Voditeljica Anja Tomljenović kaže nam: "Knjigu smo odredili kao autorov hommage svojoj prabaki i njezinom životu s pripadnicima naroda Innu, pa i o dinamici između preuzimanju tuđeg i zadržavanju vlastitog identiteta. Razgovarali smo o tome tko su tradicionalno promatrani kao 'divlji', a tko 'pitomi' u kontekstu manjinskog i većinskog stanovništva, naučili smo nove stvari o udaljenom nam prostoru i vremenu (primjerice, o jeziku i broju suglasnika, nemaju muški i ženski rod, dosta tih detalja je neobično) i to nam se svidjelo, kao i fotografije koje su ukomponirane u knjigu. Ovo je kronika jednog vremena u kojoj je autor izbjegao patetiku i sačuvao dostojanstvo naroda koji zaslužuje pamćenje. Knjiga koja je na nas ostavila dosta dobre dojmove i morala je biti napisana."
Booksa Book Club+ razgovrao je o knjizi Igora Beleša Listanje kupusa (Hena com, 2023.). I ovaj čitateljski klub vodi Anja Tomljenović, koja dojmove zaključuje ovako: "Dječja perspektiva nas je u potpunosti osvojila i uživali smo u prekrasnom prijateljstvu družine koja se postavlja puno zrelije od odraslih i na taj način rješava svoje konflikte. Zaključili smo i da su vrlo uvjerljivo opisane teme poput nacionalnosti, a jedna čitateljica je podijelila sljedeće: 'Bilo mi je kao da čitam svoj dnevnik, to su moja sjećanja.' Ovakve teme inače znaju biti preteške i prepatetične, a ova knjiga nas je uspjela uvući u događanja družine za koju smo brinuli i navijali, u filmičnom stilu koji teče i jednostavan je za pratiti. Mogućnost da educira mlade ljude najveće je bogatstvo ove knjige. Osim što nas je podsjetila na naslove koje smo čitali u djetinjstvu, vidimo je kao lektirno djelo, ali i knjigu koju bi sve generacije trebale čitati." Vjerojatno nema bolje preporuke od ove!
Feminističku čitaonicu vodi Mirela Dakić, a malo je reći da je roman Djevojka, žena, drugo (Profil, 2020., prijevod Davorka Herceg Lockhart) Bernardine Evaristo oduševio članove ovog čitateljskog kluba: "Neki polaznici čak su ga proglasili i najboljim romanom sezone! Uz neobičnu strukturu i likove, osvojio nas je britkošću i humorom kojima razotkriva boljke suvremenog književnog polja, kao i načinom na koji se njima poigrava. Zato smo o tekstu, pisanju i čitanju uz ovaj roman mogli otvoriti pitanja koja drugdje možda ne bismo mogli postaviti, umjesto da ponavljamo unaprijed očekivane odgovore! Može li uopće književnost predstavljati, kako se čitateljski autoriteti raspoređuju u književnoj instituciji i treba li književni tekst politiku tretirati 'korektno', neke su od natuknica naše diskusije o ovom odličnom romanu", prenosi nam Mirela.
U travnju se Čitateljski klub poezije družio s poezijom aktualnog dobitnika Goranova vijenca Miroslava Kirina. Voditeljica Martina Vidaić kaže nam: "Čitali smo njegovu sedmu zbirku poezije, objavljenu 2013. pod tipično 'kirinovskim' naslovom Zenzancije (Vuković&Runjić, 2013.). Naslov, složili smo se, odlično odražava spoj smirenog, zenovskog promatranja pojava u svijetu i jeziku i nenametljivog humora kojim je to promatranje prožeto. Svidjela nam se i neobična, pomalo infantilna perspektiva pjesničkog subjekta koja istodobno omogućuje klasično lirsko očuđenje i čini ovu poeziju lako razumljivom."
Tematski čitateljski klub čitao je knjigu Rođenje biopolitike: predavanja na College de France (Sandorf, 2016.; prevela Maja Vukušić Zorica) Michela Foucaulta, seriju predavanja u kojima autor razmatra povijesni razvoj neoliberalne države te način na koji se u tom kontekstu uspostavljaju biopolitike. Voditelj Matija Prica ovako sumira sastanak: "U sklopu susreta čitateljskog kluba razgovor smo započeli razmatrajući neoliberalizam kao koncept i njegove političke manifestacije u praksi, te pokušavajući ocijeniti javljaju li se problemi već na razini teorije ili u načinu na koji se on uspostavlja u praksi. Pokušali smo dati odgovor na to može li načelo konkurencije funkcionirati kao načelo društvene organizacije i razvoja. Dotakli smo se i sve učestalije tendencije da se društveni fenomeni nastoje kvantificirati ekonomskim metodama i mjerilima. Na kraju smo se osvrnuli i na Foucaultovu primjedbu kako ne postoji autentični oblik socijalističke države te pokušali iznijeti ideje kako bi funkcionirali pojedini aspekti društvenog uređenja i organizacije oblikovani po tim načelima."
Filmsko-čitateljski klub također je imao vrlo zanimljivu temu. Voditelj Silvestar Mileta kaže nam: "Oduševljenje filmom Stranci Andrewa Haigha u određenoj se mjeri moglo i očekivati jer je riječ o djelu koje podjednako rafinirano zahvaća teme prorađivanja mladenačke traume, otuđenja i osamljenosti, ljubavi i ljudskog kontakta, roditeljstva i umjetničkog stvaralaštva, kao i one coming outa i gay identiteta 'nekad i sad'. Izvrsna gluma Andrewa Scotta (koji nam je ovdje bolji negoli u seriji Ripley), Paula Mescala i Claire Foy dojmila nas se kao naročito empatično utjelovljenje psihološki rastrganih likova, no film smo (s obzirom i na glazbu i kolor) doživjeli i kao slavlje života, bez obzira što se bavi i 'pokojnicima'. Posebno nas je zainteresirala problematika odnosa između djetinjstva i zrelosti (sazrijevanja moguće zaustavljenog gubitkom roditelja), a iako smo oko završetka podijeljeni, njegova otvorenost interpretacijama nije nas zasmetala. Film smatramo izrazito emocionalnim, a neki od nas mogli su ga usporediti i s ranijim Haighovim radovima. Ono što možda može iznenaditi, istovjetna je količina zadovoljstva pročitanim romanom Taichija Yamade koji Haigh slobodno adaptira. U njemu smo pronašli izrazito socioekonomsko, vremensko i prostorno usredištenje u Japanu 1980-ih kojega je prikaz obogaćen finim detaljima – toponimima, obrocima, građevinama i drugim svakodnevnim praksama poput kazališta i sporta. Drukčiji završetak romana i tretman lika Kei nisu nam zasmetali, čak smo u filmu poželjeli susresti neke izostavljene likove poput Hideova kolege Mamiye. Jednostavan i protočan stil romana ubrojili smo u Yamadine vrline, a razgovor se naposljetku proširio na japansku kulturu i običaje."
Što preostaje nego baciti se na čitanje (i gledanje)!
Portretirajući jednu građansku obitelj srednje ili niže srednje klase Hermann Broch nenametljivo kroz "Nepoznanicu" provlači za njega i cijelu njegovu generaciju vrlo važne teme i pitanja.
Ornela Vorpsi vješto stvara atmosferu u kojoj se isprepliću ljepota i užas, nježnost i okrutnost, pružajući nam uvid u stvarnost života u Albaniji kroz oči onih koji su najviše pogođeni – djevojčica i žena. Piše: Lucas Legović.
