„Pišem zbog glasa u meni koji se ne da utišati.“
Pjesnikinja Sylvia Plath na današnji dan proslavila bi 90. rođendan i zato smo ovaj listopadski četvrtak i retke koji slijede posvetili upravo razmišljanju o njezinim stihovima i kasnijim utjecajima. Uz Roberta Lowella i Anne Sexton, autoricu se često svrstava u tzv. konfesionalnu poeziju koja je krajem pedesetih i početkom šezdesetih utrla novi smjer američkom pjesništvu i u njegov fokus postavila krajnje osobno iskustvo traume i njezina seciranja, otvarajući društvene tabue poput duševne bolesti, spolnosti i samoubojstva.
Njene posljednje pjesme posthumno su objavljene 1965. godine u zbirci Ariel koja je nagrađena Pulitzerovom nagradom za poeziju. Pjesme su prožete eksplozijom kreativne energije koja se silovito trudi približiti vlastitoj boli i unutarnjem mraku, u dirljivoj iskrenosti koja istovremeno djeluje emancipatorski i inspirativno. U istom ključu pisan je i roman Stakleno zvono, objavljen 1963. godine pod pseudonimom Victoria Lucas i u kojemu se studentica Esther Greenwood u borbi s depresijom i osobnim paklom žestoko opire svrstavanju u tipičnu coming-of-age priču.
Vrijedi skrenuti pozornost i na manje poznatu činjenicu da je autorica radila odlične crteže koji svjedoče njenoj potrebi za introspekcijom, kao i o znatiželji za promatranje, bilježenje i upijanje svijeta, od prirode i arhitekture do najintimnijih kutaka svog uma. Mnogi crteži nastali su kao ilustracije pojedinih pjesama i skicirani su na marginama njezina dnevnika.
Booksina kritičarka Sara Tomac piše kako se, kada razmišlja o autoricama koje je zaokupljaju, nekako uvijek prva nametne Plath:
"Njena intimna raspojasanost pruža, možda paradoksalno, optimističnu, iskričavu mogućnost slobode. Rekla bih da je glavni razlog potrebe da uvijek bude aktualna i prisutna njeno afirmiranje nemjerljivog prostranstva ženskog senzibiliteta. Usmjerenost na samu sebe te istraživanje i tumaranje unutrašnjim prostorima emancipacija je duha, naš sigurni komad svemira. Njena poezija vrtlog je traženja i definiranja svog mjesta u svijetu, posveta vječnoj razdrtosti i vrisak iza mirne, povučene krinke, no možda me najviše fascinira i dotiče sirova i nesputana, gotovo komična iskrenost Staklenog zvona. Iako neizbježno obavijena u sumorno i tragično, Sylvia Plath, vjerujem, ponajprije predstavlja proslavu osjećajnosti, skrivenog duševnog vrta i pritajene snage nježnosti."
U Booksi u parku prije koji mjesec prikazan je dokumentarac Sylvia Plath: Pod staklenim zvonom. Film Terese Griffiths polazi od „neobičnog sparnog ljeta“ 1953. godine i prvi razotkriva priču u pozadini antologijskog romana koji je srušio mitove o ženama, raskrinkao rodnu politiku 1950-ih, seksualni identitet i mentalno zdravlje u vrijeme kada su se žene borile da nađu svoj glas. O lipanjskoj večeri i dojmovima publike pisala je Booksina volonterka Olivia Rose u tekstu koji možete čitati na linku.
Autorica nas je svojom brutalnom iskrenošću i nastojanjem za ponovnim osmišljavanjem sebe kroz pisanje uvela u mučan svijet usamljenosti i autodestrukcije, prijeko potreban za razumijevanje dubine i kompleksnosti ljudske prirode. Ostavljamo vas s jednom pjesmom iz knjige Prijelaz preko vode (1971.) u prijevodu Višnje Sepčić koja je objavljena na Facebook stranici Odvalimo se poezijom.
JA SAM OKOMITA
No ja bih radije bila vodoravna.
Ja nisam drvo s korijenom u zemlji
Što siše minerale i majčinsku ljubav
Kako bih svakog ožujka mogla svjetlucati u lišću,
Niti sam ja ljepota vrtne lijehe
Što privlači svoj dio uzvika "Ah", živopisno obojena,
Nesvjesna da će uskoro morati izgubiti latice.
U usporedi sa mnom, drvo je besmrtno
A vrtna gredica nije visoka, no to više iznenađuje.
I ja želim dug vijek prvoga i izazovnost potonje.
Noćas, u jedva zamjetnoj svjetlosti zvijezda,
Drveće i cvijeće rasiplje svoje prohladne mirise.
Šećem među njima, no nijedno od njih me ne zamjećuje.
Katkada mislim da kada spavam
Mora da sam im najsavršenije nalik -
Misli su postale nejasne.
Prirodnije je za me da ležim.
Tad smo nebo i ja u otvorenom razgovoru,
A bit ću korisna kad konačno legnem:
tad će me drveće moći već jednom dotaći i cvjetovi naći
vremena za me.
