Nedjelja
01.01.2012.

Michaux, Henri




Michaux, Henri
A+ A-

Prvi prijevod Michauxove knjige na hrvatski jezik, djelo je Zvonimira Mrkonjića, a ugledao je svjetlo dana davne 1963. godine. Pod znakovitim naslovom Poezija, u izdanju zagrebačke Mladosti krije se interesantan izbor pjesničke produkcije tog poznatog simbolista iz prve polovice dvadesetog stoljeća. No tko je zapravo Henri Michaux?

Ostavimo po strani metafizičke konotacije gorenavedenog pitanja i kažimo da je rođen na samome kraju devetnaestoga stoljeća – 1899. godine u malenom belgijskom mjestašcu Namuru. Otac – odvjetnik, vjera – katolička, školovanje – isusovačko. Možda bi bilo presmiono kazati kako bi frankofona poezija bila značajno osiromašena da je mladi Michaux uspio u prvotnoj namjeri te postao svećenikom. No, zahvaljujući utjecaju vlastitoga oca koji je za sina imao u vidu praktičnije zanimanje, Michaux kreće putem studenta medicine na Sveučilištu u Brusselesu. Zanimanje za taj put kratkoga je vijeka i Michaux ubrzo odustaje od doktorske kute, dolazi u sukob s ocem (kao i svi pravi pjesnici) te putuje zemljama Južne i Sjeverne Amerike služeći na brodu francuske trgovačke mornarice kao ložač. Brodsku peć zamijenio je nešto ugodnijim učiteljskim i tajničkim poslovima u pariškim uredima. Prije no što se vratio u Pariz (na nagovor roditelja), proputovao je Afriku, Indiju i Kinu. Sa svoje dvadeset i četiri godine počinje surađivati u časopisu 'Le disque Vert' kojeg je uređivao Franz Hellen.

U slobodno vrijeme između učiteljevanja i tajnikovanja počinje se intenzivnije baviti slikarstvom. Od presudnog značaja na njegov daljnji umjetnički rad valja istaknuti imena poput Paula Kleea, Maxa Ernesta, Giorgia Chirica, i sveprisutnog Salvadora Dalia. Ova su se imena, kao i njihovi radovi, duboko usjekla u Michauxov um te on piše: „Surealističko natprirodno je ponešto predvidljivo, ali, ako bih morao birati između natprirodnog i bilo čega drugoga, ne bih oklijevao ni trenutka – živjelo natprirodno!“

Potaknut od suvremenika poput Jeana Paullhana i Julesa Supervillea, Michaux počinje objavljivati svoje radove u avangardnim revijama poput 'Commercea' i 'Bifura'. Nakon što su njegove pjesme osvanule 1926. na stranicama 'Nouvelle Revue Française', neki od čitatelja, kojima simbolizam i nije 'šmekao', požalili su se koristeći prastari argument kojim su se stare generacije oduvijek sukobljavale s mlađima – „ovo nije književnost!“. Kako je i za pretpostaviti, ovakva argumentacija nije imala pretjeranog uspjeha niti je pokolebala Michauxa u njegovim nastojanjima.

Godinu dana nakon ove polemike, Michaux putuje u Južnu Afriku. Razočaran putovanjem, objavljuje knjigu Ecuador (1929). Nekoliko godina nakon toga, za vrijeme puta po Aziji, nastaje jedan od najboljih poetskih putopisa. Riječ je o knjizi koja na suptilan i snažan način spaja unutrašnje putovanje vlastitoga identiteta s onim opipljivim, vanjskim. Tako nastaje Un barbare en Asie (kod nas izdavan dva puta – jednom u Europskom glasniku br. 2 iz 1996., a drugi put kao samostalna knjiga u nakladi zagrebačkog Litterisa 2004. godine. Riječ je o istom prijevodu kojega potpisuje Ana Buljan).

U Calcuti Michaux bilježi: „Nikada, nikada neće Hindu shvatiti do koje mjere razbješnjava europljanina. Pogled na  hindusku gomilu, Hindu selo, ili čak puko prelaženje ulice dok Hindi stoje na dovratcima, je odvratno i iritirajuće.“ Kako je, kao i mnoga ljudska bića, jedno govorio a drugo mislio, tako je i on, petnaestak godina nakon opisanih događaja objavio knjigu Ailleurs. Riječ je o knjizi potaknutoj putovanjem kroz Indiju, kako onu stvarnu, opipljivu zemlju neprestanih sukoba, tako i onu imaginarnu, mitološku, zemlju bezbrojnih božanstava i religijsko-filozofskih doktrina.

Michaux se pri pisanju koristio olovkom, stoga je bio u prilično zahvalnoj poziciji za istraživanje granicâ forme i izraza. Sa svojim pjesmama u prozi Michaux nastavlja s formom Baudaleira, Rimbauda, i Jacoba, koji je 1917. godine objavio svoj manifest o novoj ideji poezije u uvodu djela Le Cornet a des. Četrdesetih godina dvadesetog stoljeća Michaux je postao poznat po svom 'automatskom slikanju'. Nadrealisti su već dvadesetih godina eksperimentirali sa automatskim pisanjem a André Massonn je 1924. radio automatske crteže. Kad je, zajedno sa Ottom Wolsom i Georgesom Mathieuom, postavio izložbu u New Yorku, Michauxov je rad naišao na podijeljene reakcije kritičara. Jedni su ga dizali u nebesa, a drugi nisu mogli u tom 'opsjednutom kaosu nepreciznih formi' pronaći nikakvu vrijednost.

Michauxova najpoznatija knjiga Un Certain Plume (1930) sadrži petnaest portreta njegovog alter-ega – gospodina Plumea. Riječ je o anti-junaku, čiji se sukobi sa svijetom u najmanju ruku mogu okarakterizirati kao tragikomični. Lik Plumea rodio se za vrijeme Michauxova putovanja u Tursku, a 'umro' neposredno nakon povratka iz nje. U naslovnoj priči, naš se dragi protagonist nekoliko puta uzastopce budi i potom zaspe. U međuvremenu, njegova kuća biva ukradena (što bi se policijskim žargonom reklo otuđena), a on je izveden na sud jer su mu dragu ženicu našli u komadima. Plumea ništa od ovoga nije pretjerano dirnulo i više ili manje neometan vraća se u san pravednika.

Od 1937. i 1939. Michaux uređuje mistički časopis 'Hermes'. Trideset sedme postavlja i svoju prvu samostalnu izložbu. Planetarnu slavu postiže 1940. godine kad su ga primijetili André Gide i Lawrence Durell (devedesetih godina dvadesetog stoljeća izaći će Durellova knjiga o Michauxu).

Za vrijeme drugog svjetskog rata, Michaux bježi pred zlim Nijemcima i sklanja se u južnu Francusku. U ratnim godinama (konkretno 1943.) ženi se s Marie Louise Ferdiere, koja samo pet godina kasnije pogiba u požaru. Ova pogibija ostavit će traga na Michauxa koji se intenzivno baca na slikarstvo i na eksperimentiranje drogama. U mladenačkoj dobi od pedeset i sedam godina, Michaux počinje uzimati meskalin – drogu koja utječe na percepciju vremena i stvara vizualne halucinacije. Iz košmara ovih halucinacija nastaju knjige Misérable miracle (1956), L'infini turbulent (1957), Paix dans le brismans (1959). Šezdesetih godina Michaux snima film o hašišu i meskalinu. Kao i svi filmovi te vrste i ovaj je, na premijeri u Salle de Géographie, polučio nevjerojatan interes publike, tako da su neki bili primorani gledati film ležeći na podu, u krilu zgodne žene u trećem redu, ili na neki drugi, avangardni način. Na Bijenalu u Veneciji, Michaux osvaja nagradu Einaudi, odbivši prije toga Veliku nagradu Francuske za književnost.

Michaux umire u Parizu, 17. listopada, 1984. godine.

Kakva je Michauxova sudbina u Hrvatskoj? Zlobnici bi rekli jadna i kukavna. Od četrdesetak djela na hrvatski jezik prevedena su četiri cjelovita djela (Barbarin u Aziji, Kini, Cejlonu i Indiji) a ostalo je, u tragovima, porazbacano po raznoraznim antologijama i zbirkama poezije starima i četrdesetak godina. O nabavljivosti istih ne treba puno pričati.

U nadi da će neki ambiciozni romanist s dobrim vezama u izdavačkom miljeu pročitati ovaj tekst, te potaknut njime, ponuditi neki novi prijevod Michauxova rada, zaključujem ovaj Dossier.

Do čitanja.

Matko Vladanović

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.