"Ovu kolumnu ostavljam slikama, ostavljam trčanjima za obavezama, prebukiranostima, ostavljam onome 'vi ništa ne radite' i svakako onome 'hrvatska kultura je od iznimne važnosti, mi imamo puno umjetnika i umjetnica'." Espi Tomičić
"Ove sam se godine prvi put zadužio, prvi put kasnim s plaćanjem računa, kasnim s rokovima, ne idem u teretanu, puno hodam i razmišljam u samoći, ali ne mislim na moranja, mislim o tome kako je dobro biti živ i potpuno sam smiren."
'Užasno mi je teško pisati o završetku studija. Pišem i brišem pišem i brišem. Svaki početak nema smisla, svaka riječ nije dovoljna, svaka rečenica zvuči nedovršeno i zarezi mi teško sjedaju, a inače zaista volim zareze i stavljam ih gdje god osjetim da trebam, bez da pratim pravila i red.'
'Pisao sam već o tome, ali ovaj sam put poduzeo nešto u vezi toga, u vezi konstantne dostupnosti, u vezi svakog izlaska i dolaska na razne evente, u vezi prioriteta svog života. Ovaj sam put, prvi put, napravio nešto po pitanju vlastitog života.'
'Naravno da smo prva dva dana bili zahvalni što smo uopće ovdje, imamo gdje spavati i more je zaista tu, ali od grada ne tražimo samo arhitekturu i njegovo postojanje.'
'Nekako počinjem misliti da je stvar sreće, trenutka i slučajnosti što ima iznimaka koje samo potvrđuju pravilo jasno upisane putanje u najranijoj dobi.'
'Stojimo na balkonu i palimo svoju prvu cigaretu u Valenciji. Zamišljam grad koji žuri, ljude koji kasne na poslove, vlakove i dejtove, ali s prozora gledamo stabla naranče i palme, posvuda naranče i palme i grad diše, nitko se ne spotiče, nitko ne trči.'
Ciklus "Održati Tamagotchija na životu što duže" Espija Tomičića posvećen je prijateljima i prijateljicama: Iris, Lazaru, Robiju, Davidu i Lani.
Serija tekstova objavljuje se u sklopu projekta "I to je pitanje kulture?".
