Page arrow
Bek 728x90px 1Bek logo boja negativ 2 300x250

O autoricama i njihovim sobama

Large novo %c5%beena %c4%8dita Thomas Pollock Anshutz; WikiArt.
Četvrtak
26.11.2020.

Prije stotinjak godina Virginia Woolf je napisala: "Žena mora imati novca i vlastitu sobu ako misli pisati fikciju." Kad se introspektivna inteligencija orijentirana na vlastiti položaj kao žene-spisateljice pomiješa s kritičkom analizom tadašnjeg društva, nastane Vlastita soba, u kojoj Woolf raspravlja o izazovima s kojima se susreću spisateljice (a i njihovi ženski likovi). Upravo zbog drugotnog položaja žena u tadašnjem društvu, Woolf naglašava osiguranu materijalnu egzistenciju kao preduvjet bavljenju kreativnim radom.

Kakva je situacija danas i gdje su u toj priči mlade autorice, posebno s ovih prostora gdje mladi redovito obaraju neslavne rekorde po pitanju nemogućnosti pronalaska posla i posljedičnom produženom ostanku u roditeljskoj kući, u kolikoj mjeri je Woolfina izreka aktualna i danas, što se promijenilo, a što baš i ne, pokušat ću dočarati na primjeru dvije mlade autorice. Za početak, zbog jednostavnosti ove priče zamislimo da su obje autorice fakultetski obrazovane, u srednjim do kasnim dvadesetim godinama, i da se zbilja žele baviti pisanjem. Postoje li one uistinu manje je važno od činjenice da bi vrlo lako mogle postojati - u ovom slučaju, sličnosti sa stvarnošću su neizbježne.

Neka se prva zove Ana. Ana je diplomirala u roku pri filozofskom fakultetu (zamislimo ovdje da se radi baš o kroatistici i nekom stranom jeziku), ali je posao u struci ostao nedosanjani san. Ništa zato, Ana je, osim o tome da postane profesorica, sanjala o još jednoj stvari – htjela je biti spisateljica. Nije Ana nerealna, zna da niti jedan agent neće iz čista mira zakucati na njena vrata i zamoliti je za čast objave njene knjige. Ana prati scenu i vidi da se većina pisaca bavi i književnom kritikom, prevođenjem ili pisanjem kolumni u različitim časopisima, pa se i ona odluči okušati u takvim poslovima. Isprva dobiva samo odbijenice, ali onda se nešto promijeni. Što više piše, više ljudi čuje za nju. Objave joj prve radove u nekom časopisu, koji ona kupi u tri primjerka, jedan pokloni mami, a drugi najboljoj prijateljici.

Ubrzo se dogodi još jedno čudo – netko je odluči zaposliti kao suradnicu na jednom od malo kvalitetnih portala, ili honorarnu prevoditeljicu, ili oboje. Ana je isprva presretna jer kada je prvi put odlučila krenuti tim putem, ni sama nije bila sigurna je li išta od toga izvedivo i hoće li joj zbilja netko plaćati za njeno pisanje. Neko vrijeme, Ana slavi, dijeli sreću na društvenim mrežama, pokušava i sa stranicama ili blogovima – Ana writer ili nešto slično, dovoljno upečatljivo.

U ovom trenutku treba istaknuti činjenicu koju ranije nismo spomenuli, a koja je vrlo važna za ovu fazu naše priče: naime, Ana još živi s roditeljima. Roditelji su sretni i ponosni što se njihova kći bavi umjetničkim radom, a ujedno i pomalo zabrinuti, iako to uglavnom skrivaju od nje. Ova "faza" može potrajati i do nekoliko godina.

U Ani se s vremenom počne skupljati nezadovoljstvo. Istina je, bavi se poslovima koji je ispunjavaju, nije osuđena na sjedenje u uredu osam sati, ali honorari su mršavi, nerijetko kasne, a ponekad se dogode i sušni periodi u kojima posla gotovo i nema. Ana, koja je već bliže tridesetima nego dvadesetima, ozbiljno razmišlja o tome da se odseli od roditelja. Ne radi se o tome da joj je kući osobito loše, dapače, ponekad joj je i previše dobro i ide joj na živce sva ta stalna briga i roditeljska pitanja. Osjeća se kao da nikada neće zbilja odrasti sve dok živi pod njihovim krovom. I tako se Ana zaputi u potragu za vlastitom sobom.

Kad ugleda cijene i ono što se za njih nudi, oblije je hladan znoj. Obiđe nekoliko garsonjera reda radi, ali najbolja jugoslavenska kvaliteta, prozori koji se ne mogu otvoriti i WC koji je ujedno i kuhinja ubrzo joj uguše želju da se pošto-poto osamostali. Bolje stanove ne može si priuštiti. Čak i kad bi od svojih honorara skucala dovoljno za početak, primanja su joj toliko nesigurna, a cijene najma i života toliko visoke da bi se iz mjeseca u mjesec iznova bojala hoće li moći platiti stanarinu, a kamoli nešto drugo. Ana odustaje i miri se s time da još neko vrijeme živi s roditeljima. I dalje se bavi pisanjem, i dalje povremeno dobiva honorare, ali pitanja roditelja joj sve više idu na živce, uništavaju joj samopouzdanje i nadu da će ikada biti drugačije. S vremenom Ana izgubi kreativni polet. Riječi joj sve sporije dolaze. Gleda svoj život i vidi samo opcije koje ne želi izabrati: ili će zauvijek ostati živjeti s roditeljima i životariti na mršavim honorarima (i to pod uvjetom da je situacija ne izdeprimira toliko da više ne bude mogla pisati), ili će naći "pravi posao". Taj posao bi joj ostavljao daleko manje vremena za pisanje, ali barem bi se mogla odseliti od roditelja i imala bi osjećaj kakve-takve kontrole nad svojom sudbinom.

Ako se jako dobro organizira, možda čak stigne i pisati.

Anina prijateljica s faksa, Buga, nije niti pokušavala nakon faksa naći posao u struci. Ona je, za razliku od Ane, preskočila sve te zamjene, prakse i osposobljavanja i zaposlila se u prvoj velikoj firmi koja ju je htjela. Četrdeset sati tjedno radila je u odjelu za marketing i svakog dana sve više shvaćala da joj, nakon svih dnevnih prozaičnosti poput hranjenja, spavanja, higijene i minimalnog održavanja društvenih odnosa, ne ostaje baš puno vremena za pisanje.

Isprva si napravi raspored, ali uvijek ga nešto poremeti. Ponekad mora ostati duže na poslu, pa se zarekne da će sve to nadoknaditi za vikend, ali kad dođe vikend, uvijek je neka proslava, uvijek mora obavljati ostale, hitnije stvari za koje preko tjedna također nije imala vremena, i pisanje nikako da dođe na red. Buga je zbog toga vrlo nesretna jer pisanje je njena najveća strast i ono čime se želi baviti više od ičega, ali Buga jednostavno mora raditi. Nema taj luksuz da ima roditelje u istom mjestu u kojem je zaposlena, a i shvaća da se na prazan želudac teško misli i da prsti ukočeni zbog isključenog grijanja isto ubijaju kreativni flow.

Ovdje treba napomenuti da Buga živi s cimericom, u malom, ali pristojno uređenom stanu čija stanarina i dalje pojede pola njene plaće, ali barem nije morala prodati bubreg, može si priuštiti hranu, režije i povremenu pivu ili kino s ekipom (iako je, ruku na srce, i za izlaske sve manje raspoložena i sve češće vikende koristi da bi se naspavala, umjesto tulumarila). Ukratko, Buga si može priuštiti vlastitu sobu.

Ponekad osjeća da živi paralelni život, kao da čeka dok završe najave drugih filmova i njen stvarni život počne. Buga se ne sjeća kad je posljednji put otvorila prazan Word dokument i počela pisati. To je rastužuje. Ponekad razmišlja da bi joj bilo najbolje dati otkaz, vratiti se u rodni grad i opet se useliti kod roditelja, ali to bi značilo istovremeno izgubiti i sigurnost i slobodu, a nije sigurna da joj to ne bi toliko narušilo psihičko zdravlje da je gurne u jednako ozbiljnu spisateljsku blokadu. I zato ustraje, navija budilicu i čeka kad će se "još malo naviknuti" na užurbani životni ritam.

Nada se da će u njega jednom uspjeti ugurati i pisanje.

Dok je bila prisiljena raditi raznorazne poslove koji joj nisu ostavljali ni vremena ni mentalne energije za bavljenje kreativnošću, i Virginia je očajavala, kao što danas očajavaju Ana i Buga. I Virginia je, kako sama piše, mrzila takve poslove i osjećala je ogorčenost na njihovu nužnost jer su je sprječavali da se bavi onime što zaista želi - pisanjem. Oni su joj omogućili egzistencijalne osnove, no istovremeno su ugušili sve kreativne izazove. Puno je lakše baviti se imaginarnim svjetovima kad onaj stvarni stoji na čvrstim temeljima. Kad netko nije siguran kako će tog mjeseca platiti režije i hranu, mentalna energija koju može posvetiti kreativnim nastojanjima smanjuje se proporcionalno visini računa koji pristižu. Kad je saznala da je od tetke dobila nasljedstvo koje joj je dozvoljavalo da se bavi pisanjem bez brige za golu egzistenciju, to joj je, kako piše u Vlastitoj sobi, donijelo više uzbuđenja i osjećaja slobode nego akt koji je ženama omogućio pravo glasa.

Ta činjenica uopće ne čudi, a najmanje čudi Anu, Bugu i ostale slične njima. Malo je ljudi na ovim prostorima koji mogu živjeti od pisanja i umjetnosti općenito. Malo je i ostalih poslova u književnoj industriji koje bi naše junakinje mogle raditi, a poslovi vezani uz književnost i umjetnost kod nas se naprosto ne vrednuju dovoljno: na njih se više gleda kao na hobi, dodatak nekom "konkretnom" poslu. Ana i Buga to znaju. I Virginia je to znala, ali je svejedno nastavila pisati, kao i brojne autorice nakon nje. Pisale su u unajmljenim garsonjerama ili roditeljskim kućama ako su morale, ili u vlastitim sobama ako su bile dovoljno sretne da ih imaju. Jer za njih, kao i za mene danas, život bez pisanja i ne bi bio neki život. Naravno, prošlo je gotovo stotinu godina od Vlastite sobe i položaj autorica, kao i žena općenito, svakako nije isti. Ipak, unatoč brojnim i važnim pomacima koji su se u međuvremenu dogodili, neke stvari se ipak nisu toliko promijenile. Vlastita soba i dan danas je spisateljicama jednako važna, a ponekad i jednako nedostižna.

Za one koji ga osjećaju kao poziv, pisanje je najbolje zanimanje na svijetu. U onim životnim periodima kada zbilja nisam imala vremena za pisanje zbog ostalih obaveza, osjećala sam se kao da u meni nešto polako odumire. I koliko god da mi je to teško padalo, znam da bi mi drugi životni nedostaci padali još teže. Pisanje je i dalje mnogima luksuz, i kao i svi kavijari, teško pada na prazan želudac.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici

thumbnail-lenta-eu-630

Naslovna fotografija: WikiArt.

 

Možda će vas zanimati
U fokusu
Homepage snaslovnice 11.10.2021.

Kako se pisao (romski) otpor?

Ivana Perić piše o povijesti Roma u Drugom svjetskom ratu, otporu, (ne)sjećanju i književnosti, o čemu je razgovarala s Danijelom Vojakom, višim znanstvenim suradnikom na Institutu Ivo Pilar i dugogodišnjim istraživačem povijesti Roma.

Piše: Ivana Perić

U fokusu
Homepage novostablopjesama 07.10.2021.

Stalna je samo mijena

Abdellatif Laâbi jedan je od najznačajnijih glasova marokanske poezije, frankofoni pjesnik koji je 1985. godine, nakon odsluženja zatvorske kazne, emigrirao u Francusku, gdje i danas živi.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
Homepage novolarge photo 1613165724971 bf8dbe87ff1a 30.09.2021.

Između pripadanja i nepripadanja

O vjerodostojnosti pozicije (ne)pripadanja i temi egzila u stihovima, skrećući pozornost na nekoliko zanimljivih stranih pjesničkih glasova različitih generacija, piše Anja Tomljenović.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
Homepage novo knjiga 27.09.2021.

Nu-j identitet făr dă ljimbă* – O bajaškim varijetetima rumunjskog jezika

O bajaškim varijetetima rumunjskog jezika, kojim govori značajan broj Roma u Hrvatskoj, piše Selma Pezerović.

Piše: Selma Pezerović

Podcast
Homepage large large novo podcast cover 24.09.2021.

Booksin podcast: Literatura u migraciji #3

U novoj epizodi Booksina podcasta 'Literatura u migraciji' Tomislavu Augustinčiću u studiju se pridružila novinarka Anja Tomljenović.

U fokusu
Homepage novovuntitled design  1 20.09.2021.

Nesigurnost društvene margine – o dometima književnog teksta

Pročitali smo i usporedili dva najambicioznija i najhvaljenija recentna romana o romskoj tematici: 'Oblak boje kože' Nebojše Lujanovića i 'Ciganin, ali najljepši' Kristiana Novaka.

Piše: Luka Ostojić

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu