Utorak
26.11.2019.

Lovostaj je fikcija

naslov knjige Lovostaj autor Monika Herceg
izdavač Jesenski i Turk godina izdanja 2019



Extra_large_hunter-was-1509579_960_720
A+ A-


Lovostaj m: razdoblje zabrane lova na neku divljač. (HJP)


Unatoč tome što je bila prisutna i priznata na zagrebačkoj (uvjetno nazvanoj) off književnoj sceni te regionalnim časopisima i portalima i ranije, Monika Herceg postala je širem književnom polju prepoznatljivo ime dobila kada je nagrađena Goranom za mlade pjesnike za rukopis Početne koordinate 2017. godine, a koji je 2018. godine nagrađen s tri hrvatske i jednom međunarodnom nagradom. Njena druga zbirka pjesama Lovostaj, objavljena 2019., nastala je iz rukopisa nagrađenog nagradom Na vrh jezika za najbolji neobjavljeni rukopis, pod uredništvom Krune Lokotara i Marka Pogačara.

U Lovostaju Monika je nastavila proširivati i ojačavati svoje tematske interese, način na koji tretira te teme, vlastiti registar i stil pisanja. Njezin pjesnički rukopis u Lovostaju doima se poznat od prije, istovremeno nov i drugačiji, ali je svojstveno njen. Lovostaj nije izravan nastavak na Početne koordinate i bilo bi pogrešno učitavati prvu zbirku u ovu drugu, odnosno pokušavati učitati kontinuitet ili sličnosti, propuštajući primijetiti ključne preokupacije nove zbirke. 

Kao zbirka Lovostaj poezijom govori o problemu nasilja nad ženama i žrtve tog nasilja predstavlja u umjetničkoj formi. U pjesmama u njemu Monika progovara o raznolikim aspektima patrijarhalnog nasilja nad ženskim tijelom, psihom i radom i pregovara vlastitu poziciju. Tri nenaslovljene cjeline s 51 pjesmom i izdvojenom uvodnom pjesmom Prolog za ginofobe razdvaja točka. Bilo da će ove točke asocirati na simplificirane crne rupe ili vrlo doslovno na "točke na i" pjesmama kao studijama slučaja kojima se razoružavaju popularni mizogini argumenti u nekom javnom sučeljavanju koje zbirka fingira – njihova jednostavnost je smislena i dobrodošla s obzirom na metaforične i opisne naslove, a načelno simbolički praznom jednostavnošću posreduju i omogućuju lak prelazak između cjelina.

Same cjeline moguće je donekle tematski diferencirati. Dok se prva bavi tijelom pjesnikinje, a druga problematizira patrijarhalno nasilje kroz slučajeve raznolikih žena, treća je obuzeta promišljanjima o vlastitom stvaralaštvu, iskustvu pisanja poezije i djelovanju poezije na društveni kontekst u kojem se piše. Glas pjesničkog subjekta, tj. pjesnikinje koja progovara, obraća se drugim ženama i čitateljima, taj je koji povezuje cjeline u jednu smislenu naraciju. Upravo se ta naracija ostvaruje kao pokušaj stvaranja "vlastite sobe" (a room of one's own), i za vlastito stvaranje u književnom polju.

Usporedbe, metafore i metonimije preplavljuju i čine gustim i žitkim tekst pjesama. One ipak tekst ne čine hermetičnim već on ostaje čitak. Čvrsto usidrena u svakodnevno, tjelesno i znanstveno, ta su stilska sredstva prepoznatljive karakteristike poezije Monike Herceg. Štoviše, kroz čitavu knjigu razvija se svojevrstan imaginarij i rječnik simbola. Primjerice, tumori i karcinomi glavni su način prikazivanja utjelovljene nelagode, nasilja ili drugog pritiska "izvana" nad ženskim tijelima. Svejedno, mnoga značenja ostavljena su dovoljno otvorenima za interpretaciju čitatelja.

No ta stilska sredstva imaju ključnu ulogu u tekstu. S jedne strane, sva stilska sredstva ublažavaju, distanciraju ili premeću traumu koju opisuju, ne da bi je obezvrijedili, uljepšali ili zakamuflirali već da bi je učinili čitljivom, kako bi je se uopće moglo iskomunicirati. Kroz cijelu zbirku vrlo je jasno da pjesnikinja nema namjeru uljepšavati: muškarci ubojice i silovatelji su zvijeri. S druge strane, upravo stilska sredstva omogućuju da pjesnički glas u tekstu učini prisutnima fizičarke i matematičarke (Lise Meitner, Maria Goeppert Mayer, Ada Lovelace, Maryam Mizarkhani), etnografkinju (Nada Sremec), žene-ubojice (Ana Magaš, Aileen Wuornos), ubijene djevojčice i ubijene žene (Mary Jane Kelly), silovane žene (Jyoti Singh), pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova (Višnja Ljubičić), boginje i svetice [Demetra, Perzefona, (Blažena Djevica) Marija] – pa čak i čitav niz neimenovanih ženskih likova, poput medicinskih sestara, majki, rođakinja, susjeda itd.

Vrlo lako je povući poveznicu između ovih pjesama s pjesmama o viktorijanskim pustolovkama i dobrotvorkama Dorte Jagić u zbirci Kafkin nož (H.D.P., 2015.), no ključna je razlika što Dorta svoje žene svodi na poetiziranu biografiju, dok ih Monika slojevito psihologizira i komunicira s njima. Naime, stilska sredstva učinkovito konkretiziraju sve te žene u njihovom i našem patrijarhalnom kontekstu: dok su njihova djelovanja i biografske crtice implicitno prisutne, one su uprizorene kao više od svoje biografije, kao uzori ili netko blizak pjesnikinji. Monika jezikom dovodi te žene iz prošlosti i zaborava u autorsku i čitateljsku pažnju gotovo kao simbole suvremenih problema. Nije samo do toga što prozaično Maryam Mizarkhani tri beskonačnosti slaže na kruh uz sir i majonezu (kako kaže naslov pjesme), naime, nakon naracije o iskustvu pjesnikinje i brojnih poveznica između nje i Maryam Mizarkhani, genijalne znanstvenice umrle od raka dojke, u pjesmi njena "otkrivena glava / nakon selidbe u crne kronike iranskih novina / oštro gleda u muškarce (…)" Upravo je glas pjesnikinje taj koji je uronjen u iste te probleme. Zato razoružavaju stihovi poput: "Sjećam se kako su ti zavirivali pod teorem / na satovima klasične mehanike / misleći da je ispod sigurno brkato muško // Emmy, više ne stanem u jednadžbu" (Teorem Emmy Noether naučila sam na faksu).

Do kraja zbirke metafore i usporedbe postaju metajezik ili supkulturni jezik, način kognitivnog doživljaja svijeta ("uzorak kuhinjskog stolnjaka / prepoznaš kao unutrašnjost srca", iz pjesme Lov). Ovaj način spoznaje i opisivanja svijeta ponegdje ima slabe točke pa se pojedini motivi i figure doimaju kao punjenje (filler) bez kojeg se moglo. Primjerice, u pjesmi Tijelo su dva motiva mačke: "Izrast će joj tri glave od zračenja / i njeni mačići svijetlit će kao žarulje / Ispunjena radioaktivnim značenjem / bit će predator na daljinu / nježnost od koje se polako umire". Motivi troglave mačke i radioaktivnih svijetlećih mačića suvišni su ne samo kao pop-kulturni, znanstveno neutemeljeni tropovi u zbirci u kojoj se bešavno prepliće nimalo pojednostavljena teorija kvantne fizike, matematike i astronomije sa svakodnevnim i pjesničkim, već i zato što slabi naredni, daleko upečatljiviji motiv.

No bitno je naglasiti da ovaj novi način spoznaje svijeta omogućuje pozicioniranje pjesnikinje: u Lovostaju je ženski pjesnički subjekt konkretiziran i fiksiran u svojim identifikacijama u lik pjesnikinje, u narativno konkretnije žensko i roditeljsko tijelo. Do kraja zbirke pjesnikinja kao pjesnički glas konstruirat će fizički krajolik i društveni kontekst kao nerealiziranu poeziju, svoje tijelo kao porozno tijelo koje osjeća taj svijet te sebe kao onu koja porađa poeziju. Iskustvo (pisanja) poezije postaje iskustvo univerzalnog majčinstva, pritom nimalo romantizirano, podsjećajući na onu frazu koju je moja majka ponavljala da "jedno je napraviti dijete, drugo je to dijete roditi i odgojiti".

U Lovostaju u prvom je planu patrijarhalno nasilje – perfidnije, ponegdje fantomsko, drugdje konkretno i smrtonosno, kapilarno sveprisutno od predavaonica, preko igrališta do bolničke čekaonice. Žene kao žrtve tog nasilja su zaboravljene sve dok pjesnikinja ne podsjeti na njih. Pjesme Antitijelo i Mačke u tome su potresne pjesme, koje više od uvodne Prolog za ginofobe postavljaju temeljni problem. "Kada su iznosili tijelo prve susjede, svjedočile smo: / Iz umrle kože pobjegle su mirisne stanice, / jata muških dodira napustila su mlohava bedra, / odjednom šuplja kao metalni trbuh vlaka / Jeka nam udara u lica dok pjevamo o prvom cvjetanju // Taj dan sunce je pljuštalo kao da će pregorjeti / Zakoračila sam bezbrižno sa sprovoda u djevojaštvo" (Mačke). Ovi stihovi prikazuju da nasilje nad ženama nije samo dio ženske svakodnevice, ono je njihov formativni okvir. Naime, lovostaj je fikcija: nije nastupila zabrana nasilja, a ako i jest, samo je privremena ili je se izigra. S druge strane, potraga i lov na zločince nikada se ne događa.

Ipak, ako Lovostaj i jest zbirka koja ima za cilj poezijom progovarati o problemu nasilja nad ženama i žrtve tog nasilja ponovno predstaviti u umjetničkoj formi, nema za cilj postaviti odgovore na pitanja suvremene borbe protiv ginofobije ili ostvarivanja feminističke solidarnosti. Čitanje zbirke s namjerom ili kritičkom perspektivom može ponukati da se zapitamo, riječima Gayatri Spivak, mogu li podčinjeni/e govoriti (can subaltern speak), budući da žene u pjesmi kao takve ne progovaraju; one imenovane se poziva onkraj njihovih nemogućnosti progovaranja (smrti, zatočenosti) u tekst kao prinuđene objekte i svjedokinje nasilja, dok anonimnost drugu skupinu žena u pjesmama reproducira nijeme i svedene na tijelo do nestajanja iz kadra pjesme.

Upečatljivo je da solidarnost u tekstu ne obuhvaća queer i trans osobe, žrtve istog patrijarhalnog nasilja. Zbirka ne proširuje patrijarhalno nasilje i na ekologiju i na klasne odnose i kapitalizam kao što je bio slučaj u Početnim koordinatama. Ekološki senzibilitet jest primarno na razini suosjećanja s životinjama – pjesnikinja osuđuje nasilje nad životinjama (npr. kad dječaci pale petarde u anusima mačaka), suosjeća s njima i uspostavlja poveznicu tog nasilja i onog nad ženama (zapaljene mačke skaču u krevete, a na kraju su žene te koje gore) – i tek sporadične osude politika gospodarenja otpadom. Ako u zbirci i ima žena koje su se probile u utvrdu muške akademije, nema žena kojima to strukturno nije omogućeno, a ako ima radioaktivnih mačaka nema radnica prozvanih "radij djevojke" (radium girls) koje su se u tvornicama trovale bojom s radijem, uvjerene od muškaraca da je boja sigurna, dok su bojale popularne satove koji svijetle u mraku i oštrile kistove na vlastitim usnama jer bi se drugačije uzaludno trošio materijal. 

Međutim, poanta Lovostaja jest u naraciji pjesničkog subjekta, pjesnikinje koja se bori pronaći prostor i koja razvija vlastiti jezik. Vrijedi podsjetiti da se za prostor bori i Monika Herceg, inicijatorica bloga Pjesnikinja petkom, na kojem objavljuje isključivo književne radove autorica.

Posežući za Lovostajem, dobit ćemo jezik. Pjesme Monike Herceg, kao i primjerice pjesme Sanje Baković, fokusirane su upravo na stvaranje mogućnosti pjesnički kompleksnog i održivog adresiranja nasilja nad ženama, ukazujući na pojavu i razvoj novog trenutak u mladoj poeziji. U tom smislu, Monika Herceg stvara jezik za dojmljivo i učinkovito progovaranje, problematiziranje i pjevanje o nasilju; ona istovremeno fingira i potiče javnu raspravu. Lovostaj ipak jest trenutak otpora.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.