Knjigoljupci u svijetu postapokalipse

Apokalipsa je zapravo otkrivenje ili objava, a mi ovu neveselu riječ najčešće prevodimo kao smak svijeta, zašto? Zato što se u Apokalipsi iznosi proročanska vizija budućnosti s naglaskom na kraj svijeta. Umjetnici, kakvi već jesu, već stoljećima nude svoje verzije apokalipse. Od, primjerice, bakroreza Četiri jahača Apokalipse Albrechta Dürera s kraja petnaestog stoljeća, pa sve do Coppolinog čuvenog antiratnog epa Apokalipsa danas snimljenog petstotinjak godina poslije.

Jednako inspirativno za umjetnički živalj jest i ono što dolazi poslije apokalipse tj. postapokalipsa koju, evo, pametni Word uopće ne doživljava kao da nam želi poručiti da poslije kraja svijeta nema ničega. Jer ako ima – onda to nije pravi kraj svijeta, već nešto drugo, recimo – kraj svijeta kakvog smo poznavali/poznajemo. Umjetnici si, po prirodi stvari, uzimaju za pravo da na sve gledaju kroz svoje slobodnoumjetničke očale i tako danas imamo cijelo mnoštvo pripovijesti, tv-serija, filmova, stripova čija radnja je smještena u postapokaliptične svjetove. Spomenimo samo kultni argentinski strip-klasik Eternaut H.G. Oesterhelda i F.S. Lopeza, serije The Walking Dead (također rađenu po stripu) i The Last of Us (temeljenu na videoigri) ili recimo roman Cesta Cormaca McCarthyja iz 2006. (koji će samo tri godine poslije osvanuti na velikom platnu). Svi oni, i mnogi drugi, polaze od pretpostavke da je poslije nekakve grdne pošasti, na zemlji ipak ostalo nešto ljudi, ne previše, ali dovoljno za priču. Kako preživjeti u postapokaliptičnom svijetu? Odgovor je – vrlo teško, jer najčešće su sami ljudi najveći problem. Od ono malo preživjelih, gro njih udružuje se u psihopatske bande (proklet bio, Negane!) koje naokolo provode teror nad normalnim svijetom.

Booksini znanstvenici odavno su već zaključili da je apokalipsa neminovna, ekšli – možda je već i počela, samo nam nadležni još nisu poslali službenu obavijest o početku kraja. Dobro, bit će kraj svijeta (nek propadne, nije šteta – rekao bi ex Nadstojnik Lucian), ali onda se nametnulo novo teško pitanje: hoće li književnost opstati u svijetu postapokalipse? Hoće li kod preživjelih uopće preživjeti potreba za čitanjem? Netko će reći – pa vidite da i danas, u doba prije apokalipse (pretapokalipsa?), imamo ozbiljnih problema u nastojanjima da privolimo ljude knjizi. Pa što onda, k jarcu jarčevom, očekivati u tegobnim, hudim vremenima poslije apokalipse kada će najvažnije biti – nekako preživjeti dan!? Zaboravite književnost – onomu koji s kopljem ili samostrelom naganja voluharice i vjeverice, jer tri dana nije ništa okusio, literatura neće biti ni u primozgu.

Ne slažemo se. Evo kako mi gledamo na ovu problematiku:

Prvo pretpostavimo kakav će biti taj smak svijeta. Hajde, neka bude zombi-apokalipsa, i neka zombiji budu sporiji (kao u The Walking Dead), a ne onako suludo hitri kao u onom filmu s Brad Pittom. Nešto malo svijeta je preživjelo i, za divno čudo, među njima ima i knjigoljubaca! Zašto ne, pa mi imamo veće šanse nego ovi što po cijele dane kao opsjednuti češljaju po tik-tokovima. Enivej, preživjelo se, glava je na ramenu, ali da bi ondje i ostala valja pronaći pitke vode, nešto za hititi u kljun, krov nad glavom i tako svaki dan. Plus borba sa zombijima i raznim psihopatskim bandama i sektama (proklet bio, Negan i njegovi Spasitelji!).

Preživjeli knjigoljubac predložit će jednog toplog popodneva – hej, nabavili smo nešto oružja, vode i konzervi, pa kad smo već ovdje, možemo skočiti do knjižnice i uzeti naramak knjiga!

Hajde, dobro – reći će Daryl i Michonne – ali nemoj da ti ovo prijeđe u naviku.

Strašno je to reći, ali postapokaliptični zombi-svijet, za prosječnog knjigoljupca možda bi bio (će biti) i bolji nego ovaj današnji. Prvo i osnovno – za knjigama neće biti bogzna kakva pomama. Drugo – da, u svakoj knjižnici bit će par zombi-knjižničarki i knjižničara, ali njih neće biti problem srediti. Treće, možda i najljepše od svega – više nema potrebe brinuti oko toga da knjige na vrijeme vratiš, jer ništa ne funkcionira, pa tako ni sustav naplaćivanja zakasnina!

Dok drugi hajcaju po marketima i prštunama (mjesta gdje u posebnim uvjetima žive pršuti), na knjižnice i knjižare nitko i ne gleda. Osim malobrojnih knjigoljubaca.

I tako će se u utvrđenim naseljima normalnih preživjelih ljudi formirati prve postapokaliptične biblioteke. No, kako će knjigoljupci privoljeti ostale da čitaju? Zapravo – vrlo lako, puno lakše nego što nam to danas polazi za rukom. Knjiga u svijetu postapokalipse nema prave konkurencije. Odzvonilo je mobitelima, nema više televizije, nitko više ne snima filmove, industrija videoigara je također preminula – nema ničega. Samo su nam knjige ostale! Čak i oni koji prije apokalipse nisu čitali – shvatit će da im je čitanje, više-manje, jedina zanimacija kojom mogu zabaviti mozak. Dječici koja se rode u postapokaliptičnom svijetu, druženje s knjigama će biti normalna, najnormalnija stvar. U jednom trenutku, kada ta dječica odrastu, neki od njih zapitat će se – hej, pa zašto i ja ne bih nekaj napisala/napisao. I tako će stasati novi literati. Drugi među njima, oni mrgudniji i zajedljiviji, reći će – hej, pa netko se ipak treba kritički osvrnuti na (ne)djela ovih novih pisaca, evo – mogu ja! I tako će stasati nova generacija književnih kritičara.

Sve u svemu, književnost ne da neće izumrijeti u tom tužnom i strašnom svijetu sutrašnjice, već bi, po svemu sudeći, mogla doživjeti i pravi procvat, da ne velimo renesansu.

Dvije-tri generacije poslije doći će i do nove popularizacije nogometa, ali to je neminovno. Što da se radi, neke stvari naprosto ne možeš iskorijeniti.

F.B., 24. veljače 2023., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.