Književnost, diktatori i diktature

Književnost je kao nekakvo veliko imaginarno kraljevstvo ili superdržava čije su granice otvorene za sve, pa tako, naravno, i za diktatore, autokrate, doživotne vladare i vlastodršce neopterećene zamornim i skupim procesima kao što su demokratski izbori na kojima bi sve punoljetne građanke i građani po svojoj volji mogli birati svakoga tko im padne na pamet.

Diktator je po svojoj prirodi bolesno sumnjičav, najčešće ne vjeruje ni najbližim suradnicima, a kamoli onima koje uopće ne poznaje, primjerice – narodu. Stoga se promućuran diktator drži podalje od bilo kakvih izbora i iskazivanja takozvane narodne volje, a ako ih baš iz ovih ili onih razloga ne može ukinuti, onda se svakako potrudi da ih prilagodi svojim željama i potrebama. Drugačije rečeno – organizirat će ih kada se stvore uvjeti koji će mu donijeti veličanstvenu pobjedu bez obzira na stvarnu volju nepouzdanog naroda ili kako je rekao onaj brkajlija – nije bitno tko i kako glasa, važno je tko broji glasove. O umjetnosti izbornih manipulacija, da ne kažemo prevara, napisane su silne studije i svejedno se i dalje događaju i događat će se.

Nije lako biti diktator, posebice otkad je u modu došla demokracija, međutim nije ni old school diktatorima bilo značajno bolje. Želiš li vladati, ne četiri ili pet ili deset godina (što je samo po sebi smiješno i besmisleno), već doživotno, možeš se kladiti da se naveliko rovari protiv tebe. Unutarnji i vanjski neprijatelji nikad ne spavaju, i to je naprosto tako, pa u skladu s tim i diktator mora biti u pripravnosti tj. budan. Također, misli li diktator uistinu biti diktator i dugovječno vladati, ne može dozvoliti neovisno sudstvo, neovisne i slobodne medije, neovisno i slobodno bilo što, jer takve su pojave pogubne i šire se munjevitom brzinom – najednom bi svi bili neovisni i slobodni, a to je, kume, u najsuprotnijoj suprotnosti s prirodom diktature. 

Kompleksni karakteri apsolutnih vladara vrlo su zanimljivi književnicima. Veliki je izazov oslikati takav jedan psihološki profil i pretočiti ga u roman. Možda i najvještiji u ovoj disciplini pokazali su se latinoamerički autori. Ovom prigodom možemo istaknuti tri velika romana koja relativno lako možete pronaći po knjižnicama ili antikvarijatima:

Ja, Vrhovni roman je kojega je 1974. objavio paragvajski književnik Augusto Roa Bastos (1917-2005), a tematizira život Joséa Gaspara Rodrígueza de Francie koji je vladao Paragvajem od 1814., pa sve do svoje smrti 1840. i po našem skromnom mišljenju riječ je o jednom od najvažnijih i najboljih djela o diktatorima i diktaturama.

Prije točno pola stoljeća, 1975., kolumbijski nobelovac Gabriel García Márquez (1927-2014) objavio je roman Jesen patrijarha ili Patrijarhova jesen. Sam Márquez svoje će djelo opisati kao poemu o tiraninu na samrti. Kao modeli za njegova diktatora među ostalima su poslužili Francisco Franco, Gustavo Rojas Pinilla i François Duvalier znan i kao Papa Doc.

Roman Jarčevo slavlje peruanskog književnika i također nobelovca Maria Vargasa Llose (1936-2025) objavljen je 2000. i opisuje okolnosti atentata na dominikanskog diktatora Rafaela Trujilla, način na koji je vladao, te dalekosežne posljedice njegove dugogodišnje vladavine.

Naravno, možemo uz ova tri naslova dodati još i roman Gospodin predsjednik (1946) Miguela Angela Asturiasa (još jedan nobelovac) i El recurso del método (1974) Aleja Carpentiera koji također pripadaju latinoameričkoj prozi o diktatorima i diktaturama. Lista ovog podžanra koji se razvijao paralelno s latinoameričkim diktaturama nadopunjava se i nadopunjavat će se i ubuduće, a ostatak svijeta nismo ni spomenuli.

Diktatori i diktature uspijevaju posvuda, danas im baš lijepo ide, poprimaju različite oblike često se pritom pokušavajući zakamuflirati u demokratski uređena društva, ali to je teško, jer diktatori i njihova strast za doživotnim i apsolutnim vladanjem svim institucijama nikako ne idu ruku pod ruku s demokratskim običajima kao što su trodioba vlasti, slobodni i pošteni izbori i slično. Neki od njih dovijaju se na sve načine ne bi li zadržali uzde u svojim rukama, pa su tako malo predsjednici, malo premijeri, onda opet predsjednici ili što god već, raspisuju izbore koje hametice pokradu, a drugi jednostavno vladaju  grohotom se smijući na sam spomen izbora.

U srcu svake diktature leže teror, nasilje i smrt, kriminal svake vrste, korupcija, enormno bogaćenje s jedne i veliko siromaštvo s druge strane. Htjeli-ne htjeli diktatori, posebice oni koji slute da unatoč njihovim naporima neće moći vladati do kraja, steknu silno bogatstvo i mnogi od njih, nakon što ih svrgnu, uspiju pobjeći i negdje pronaći utočište. Neke od njih stigne nasilna smrt ili suđenje i zatvor (da ne velimo booksa), a oni najuspješniji (najuporniji, najsuroviji) ostanu na tronu desetljećima okruženi strahom, mržnjom, neprijateljima (vanjskim, unutarnjim, uvijek budnim), poslušnicima, fanatičnim sljedbenicima, pa vjerojatno i pokojim prijateljem, i tako do duboke starosti. Među štovateljima i prijateljima nađe se nerijetko i literata, čak i vrlo dobrih literata.

Svima nam je znano da je Knut Hamsun (jope nobelovac) podržavao Hitlera i politiku krvi i tla. Ezra Pound bio je neskriveni fan i podražavatelj Benita Mussolinija čvrsto vjerujući da će njegova vladavina donijeti bolje i pravednije društvo. Našeg, gore spomenutog, G.G. Márqueza možda ne bismo trebali stavljati u isto društvo s Hamsunom i Poundom, no činjenica je da je prijateljevao s Fidelom Castrom (kojega pak nikako ne možemo staviti u isto društvo s Hitlerom i Mussolinijem), ali je činjenica i to da ga je znao i kritizirati.

Bilo kako mu drago, diktatori i diktature često su izvor inspiracije za književnike što i ne čudi – životi diktatora čine se nadrealnima, faktički kao fikcija koju samo treba obraditi i ispisati. Današnji diktatori, dugogodišnji vladari, gospodari života i smrti, također će, ne treba sumnjati, poslužiti kao materijal za neke nove, velike romane. Samo je pitanje hoće li ih poslije svega imati tko čitati.

F.B., 5. rujna 2025., Zagreb