Page arrow
Piše: An. Fazekaš

°°Lihenometrija°°°°°°°°°°°°

Large untitled design  21
Četvrtak
22.06.2023.

I.

Dani (njih tri, pet, osam, dvanaest) može proći između izlaska i ulaska u stan otkako dijelim vrijeme između. Zaboravljam hranu, svemu i bilo čemu mogu izbiti rok trajanja; zatvoreni paketi i konzerve dočekaju svoj kraj u kuhinjskim elementima, iako ih uvijek oplakujem. Spontano kultiviram floru i faunu u hladnjaku pa dugo gledam boje i teksture prije nego ih izlijem u kompost i zakopam.
(„Da ih ostavimo još malo?“ pita.)
Plijesan se pojavljuje samo dok ne gledam, sila ujedno iznutra i izvana. Život u transformacijama, nastajanju i nestajanju. Sve ima trajanje / nijedno trajanje ne traje. Nije li strašno (i) smiješno kako kao bića nismo u stanju misliti ni u vječnostima, niti u granicama trajanja; kako duboko {ne} shvaćamo vrijeme.
(„Da vidimo što će se dogoditi…“)
Živjeti između: dvoje/dva: stana, grada, ritma, života, ambijenta: znači dvostruko i upola (svega; vremena). Sve prolazi duplo sporije i brže. Ne mogu računati na unutarnji osjećaj za vrijeme; kako bih držala korak, moram bilježiti i zbrajati unatrag. Odvajati slojeve patina, vremena, trajanja, tijela koja se naslaguju jedno na drugo, plijesni, lišaja, ili pak tražiti odbačene kože i egzoskelete ranijih inačica, poredati ih po oblicima i veličinama……….. Odakle sam krenu/la?

II.

Zahvaljujući iznimno dugom vijeku i pravilnom ritmu rasta, neke se vrste lišaja koriste za geokronološko datiranje, i ta se metoda [u arheologiji, paleontologiji i geomorfologiji] naziva lihenometrijom. Lišaji su kompozitni organizmi koji se razvijaju iz algi ili cijanobakterija, u uzajamnom, simbiotskom odnosu među gljivičnim nitima. Zajedno ta isprepletena tijela oblikuju razmjerno samostalne i samodostatne ekosisteme. Često nalikuju na biljke, ali nisu biljke, nazivaju se mahovinama, ali nisu mahovine. Nemaju korijenje, ali imaju sposobnost fotosinteze. Među najstarijim su organizmima na svijetu i javljaju se na gotovo svim mogućim površinama; mogu preživjeti najekstremnije uvjete na planeti: od arktičkih tundri i vrućih pustinja do unutrašnjosti kamena i površine toksičnih metala. (Ali često ne trpe zagađenje.)
U posljednje vrijeme umjetnost kao da ponovno otkriva prirodu, prožima se sa znanostima i crpi iz njih. Često je transformacija materije minimalna ili je riječ tek o prijenosu prizora iz znanstvenog u umjetnički okvir, jer je svijet već pun složenih ljepota, samo ih zaboravljamo vidjeti ili čuti u polifoniji njihovih i naših prirodnih staništa. Oblici lišaja dolaze u terminologiji koja je beskrajno bogata teksturama, gusta na jeziku: korasti, ljuskasti, listasti, grmasti, zrnasti, nitasti, foliozni, želatinozni… U njihovu je grčkom korijenu λειχήν / leihén; ona/j koji liže, koja licka. Rastu manje od milimetra godišnje i žive dugo dugo, iako je uglavnom teško ustanoviti je li riječ o životnom vijeku jednog, istog lišaja.

III.

(„Taj non-*****y… Odakle je? odakle ti dolazi? Gdje je smješten… mislim, u tvom tijelu?“ pita/š.)
More mi seže do golog dupeta, sunce tuče u desnu lopaticu. U posljednje vrijeme oblijeću me varijacije na to pitanje, ali u ovom je nespretnom isprekidanom nizu riječi dosad najljepše oblikovano. Svejedno ne znam (još, ili ne znam sasvim, ili naprosto ne znam) odgovoriti.
Pričam o tome kako mi je dugo trebalo da probijem uobičajene narative s fokusom na disforiji, da shvatim da postoje i drugi kutevi iz kojih je moguće aktivnije pristupiti r*du, ili radije, odstupiti od njega. Kako niti disforija nije monolitna, ponekad se javlja naizmjence ili u shizofrenoj mješavini s euforijom, ponekad se povlači na neko vrijeme; ne dolazi ni uvijek jasno vezana za tijelo i njegove rodovane dijelove pa je teško isprva shvatiti da jedan njezin krak seže možda upravo onamo. Kako je čvorovito ako si osoba koja je tako uspješno savladala izvedbe propisanog r*da da pitanja najprije izmiču tvojoj vlastitoj pažnji, onda se čine nezahvalnima, šupljom pozom privilegirane ne/vidljivosti. Strahuješ i od reakcija okoline koja ima svoje ideje o svemu pa misliš da možda nema veze, ne mora sve stati u jedan život, ne moraš o svemu pričati i možda je ovako okej, možda je u redu neke stvari propustiti, ispustiti, prigušiti…….. Ali onda ipak nije, i taj zapostavljeni dio traži svoj prostor i bridi. U ovom sam vremenu i trajanju, i prigušiti ovdje ovako sada dio svoga bića, znači gušiti čitavo. Lipanjsko je more još uvijek svježe, miješa se; prema dnu hladno od jučerašnjeg vjetra, pri površini zagrijano od sunca jutrošnjeg jutra. Gađam stopalima među sitne ježince, nikako da se odvažim kliznuti posve unutra. Nije smješteno (nije smješteno), kažem u puno riječi koje ne znam ponoviti; pomiče se i premješta, i unutra je, duboko, a ponekad posve vani; i postoji oduvijek, ali nikada nije isto, neprestano se mijenja, širi i mutira, svaka sljedeća forma sadrži prethodnu, iako izgleda malo ili posve drugačije.. biti *nb* je i estetika koja dolazi u nekoliko androginih edicija, u igri rodovanim praksama i markerima koji će oblikovati sretni genderfuck, ali to nije ono što me zanima pa zazirem i od terminologije, sada kad sam već prastara a ipak sam se nekako našla u ovoj formi ovdje. + i sam/a mi kažeš da sam kameleon/ka jer me vidiš u varijacijama moga spektra, a ja znam što ti ne znaš, da su još razne nebrojene u meni kao godovi, a druge neizbrojene tek slijede...

IV.

Kojekakve su teorije trebale objasniti razlike i sličnosti u prirodi, razdijeliti bića u vrste i rodove. (A što ako smo kompozitni organizam? Ako smo ni-niti?) Činjenica da je velika većina naše povijesti zakrivena vremenom koje ostaje nevidljivo, koje rekonstruiramo trapavo i manjkavo, tjera znanost u spekulaciju i fikciju; u umjetnost u kojoj je moguće urednije poslagati elemente. Teorija rekapitulacije u sferi biologije ustvrđuje da razvoj embrija, od oplodnje do izlijeganja odnosno poroda, zrcali evolucijski razvoj životinjskih predaka vrste. „Ontogenija rekapitulira filogeniju,“ slavno je izrazio Ernst (Heinrich Philipp August) Haeckel, jedan od najznačajnijih zoologa druge polovice devetnaestog stoljeća, oslanjajući se ponajviše na estetiku stvari. Pored teorije koja ne drži vodu i niza (kojekakvih) entuzijastičnih knjiga o svijetu i životu, najljepše je i najznačajnije nasljeđe Ernsta H. knjiga Umjetnički oblici prirode (Kunstformen der Natur, 1899-1904), kolekcija od stotinu litografija različitih organizama, stvorenih prema njegovim ilustracijama. Znanost i umjetnost bile su tada prisne. Srodnost znanstvenog i umjetničkog pristupa svijetu nije bila samo snažnija, bila je bolje prihvaćena, bila je jasnija. Polazište je znatiželja, titrava žudnja da se nešto rastavi i razumije, ali i sačuva i pomalo skrije. Obje su gonjene ljubavlju i ljepotom, erosom i njegovim mrakom. Kunstformen su bile nadaleko inspirativne, osobito za likovne umjetnosti razdoblja i razvoj estetike art nouveau. I lijepe su, izuzetno, možda i suviše lijepe i pravilne i fino komponirane da bi utjelovile prirodu kakva jest i kakvom je možemo vidjeti.

V.

Kada je riječ bila o vjeri, Haeckel se priklanjao monizmu, u kojemu je vidio srodnost sa svojim znanstvenim postulatima; sve je jedno jedinstveno, božansko je sveprisutno i u svemu jednako. A na početku svoga, još jednoga ljeta, mrštim se i zabavljam: kako monizam stoji u odnosu prema ne/binarnosti? Je li monizam bolji ili gori od binariziranog svijeta, više ili manje tlačiteljski? Sve dodiruje sve ostalo, mijenja i odražava sve ostalo, ali opet je to lijepljenje svega u jedno nekako nasilno, onako kako je nasilna simetrija na kojoj je EH inzistirao, i u njoj uživao. Vrijedi napomenuti da Haeckelova znanost nije sasvim znanost kako o njoj volimo danas misliti, ali niti najsuvremenija od suvremene znanosti nije objektivna, nije neutralna; posve je ljudska. Senzibilan i obrazovan ravnomjerno u prirodnim znanostima i humanistici, filozofiji i umjetnosti, Haeckel je njegovao i stavove pseudoznanstvenog rasizma i bjelačkog suprematizma, od kojih su neke rado citirali nacistički mislioci, dok su ga drugi iz istog ideološkog užasa odbacivali i smještali na popise zabranjenih knjiga. 1871. godine boravio je neko vrijeme u hvarskom samostanu, na otoku pored moga. Volio je književnost romantizma, spekulirao je da će evolucijska izgubljena karika biti pronađena na „izgubljenom kontinentu“ zvanom Lemuria. Svoju je embriološku teoriju potkrijepio prilično maštovitim, ali u stvarnost samo donekle utemeljenim ilustracijama. Živio je u kući u Jeni po imenu „Villa Medusa“. Bio je također eugeničar i značajan broj njegovih znanstvenih uvida opovrgnuti su još za njegova života ili nedugom nakon njegove smrti. Zagovarao je društveni darvinizam i navodno je prvi još 1914. godine Veliki rat nazvao Prvim svjetskim. Nisam nikada posve načisto što bih s tim pokojnim bradatim muškarcima, njihovim teorijama i ilustracijama, njihovim znanostima i fikcijama i jezicima koji nisu moji, a ipak mi se obraćaju i ugrađeni su u moju usnu šupljinu, u dah kojem dajem glas kada želim prijeći udaljenost. Želim ih ostaviti onom mračnom dijelu povijesti, ali možda više vrijedi rastaviti ih na dijelove i probrati……..

VV.

( iz skice koja nije zaživjela: )

………..još uvijek u našim jezicima, koji su temeljito rodovani, nema ugodnog načina da se identitet mimo, kroz ili preko, ili naprosto ne0100110, ušuška u zamjenice, pridjeve i glagole. pitam se često je li stvar moga straha, nelagode, refleksa introverta, da me pritišće osjećaj klaustrofobije kad želim nešto zaista reći, zaista nekome: kao da ne mogu udahnuti dovoljno zraka dok sam ovdje. možda je nebitno je li ovdje Z****b ili druga mini-metropola u krutim i tromim europskim terenima, možda je bitna stavka da sam ovdje oduvijek, i da su u odrazima ovog mjesta uvijek naslagane moje godine. sve to čini tko sam i gdje sam, i nije bilo ništa manje stvarno i iskreno ako je bilo drugačije, ali s nježnošću ipak želim dio toga pustiti zaboravu, samo kako bih se lakše kretala dalje.

Brbljam i nastavljam koračati, voda mi dopire do pupka, prsa, ključne kosti, grla, brade, nosa, korijena kose. Nastavljam postepeno dalje dublje korak po korak, propadnem nakon krupnog kamena dublje u morsku utrobu, pa koji korak dalje dublje još. Prelazim gusti meki travnati tepih, krupno kamenje koje mi se polagano zakotrlja pod stopalom i ogrebe lak na noktima, do tirkizne dubine šljunčanog dna u koje se zakopam kao periska. Oko tijela i čitavom njegovom površinom osjećam kako milimetar po milimetar iz godine u godinu rastu sitna tijela: korasto ° ljuskasto ° listasto. Šire se, plutaju, plivaju, ližu, pljuckaju, lickaju: grmasto ° zrnasto °° nitasto °° ° foliozno ° °° ° želatinozno ° ° °° ° korasto ° ° °° ° ° °° ° ljuskasto °° °  listasto ° °

▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪

Ne pamtim točno tko je i kojim povodom egzaltirano govorio o lišajevima, ali jest do mjere da sam otvorila njihovu Wiki stranicu i ostavila je dugo među tabovima sigurna da želim neodređeno nešto s lišajevima u nekom trenutku i na neki način. Spuštajući se niz tu stranicu, naišla sam na Haeckelov crtež i zaustavio me, pa je odatle krenula druga zečja rupa. Nosila sam te motive u svoju privatnu morsku rezidenciju gdje sam ubrzo ostala na neko vrijeme posve sama (s Djunom). Odatle pišem.

 

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda će vas zanimati
///šećerna vata///
Homepage untitled design   2023 12 21t143844.166 21.12.2023.

/// ••••••na v••a /// o jeziku o lažima / kraj.

"samo ostavim prostor za odgovor, za svaki slučaj, ostavim lom."

Piše: An. Fazekaš

///šećerna vata///
Homepage thumbnail img 1531 09.11.2023.

Suze pisca / o književnom: radu

"Pisci su si dijelom sami krivi jer često pišu obesjetlovljeno ili rastjelovljeno. Tekst oslobođen mase tijela x gravitacije lakše uvodi čitateljstvo u isti eter, isti zaborav."

Piše: An. Fazekaš

///šećerna vata///
Homepage mucha 26.10.2023.

Killing My Darlings

"U duhu Halloweena, Svih svetih, Samhaina, i sezone škorpionki, otvaram svoje digitalno ognjište i palim prezrene skice."

Piše: An. Fazekaš

///šećerna vata///
Homepage klub %c4%87e voditi mirela daki%c4%87  teoreti%c4%8darka i povjesni%c4%8darka knji%c5%beevnosti s filozofskog fakulteta u zagrebu. 12.10.2023.

………….....………Sekstant (I.)

________prizori seksa u književnosti imaju osobiti status; u zdjelici dolje, blizu zemlje, uz pelvis,

pelvički pod. 

Piše: An. Fazekaš

///šećerna vata///
Homepage cover 1 28.09.2023.

Jesen, u krznu, u koži


'Vidi, da nije možda stigla jesen'



Piše: An. Fazekaš

///šećerna vata///
Homepage untitled design   2023 09 14t112808.868 14.09.2023.

Mistress of Mystery; Queen of Crime; Duchess of Death; Doyenne of Coziness

krv & kakao

Piše: An. Fazekaš

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu