Booksa je zatvorena od 21. srpnja do 26. kolovoza! /  Booksa is on a summer break from July 21st until August 26th.
Piše: Luca Kozina

'Drugi album': Prokletstvo druge knjige?

Alina Vilchenko, Pexels.

Naslov knjige: Drugi album Autor knjige: Nada Kaurin Knežević Izdavač: Imprimatur Godina izdanja: 2023
Utorak
09.07.2024.

Kad sam saznala da je autorica Nada Kaurin Knežević objavila novu knjigu, roman Drugi album, požurila sam “rezervirati” je za svoju kritiku. Ne samo zato što sam upravo ovdje pisala o njenom vrlo dobrom (i, nažalost, nedovoljno medijski pokrivenom) prvijencu Dijagnoza, već i zato što me jako intrigira fenomen “druge knjige”.

Naime, događa se da debitanti u prvijencima “ispucaju” najbolje od svog talenta i mašte, zbog čega druga knjiga čitateljima može biti razočaravajuća. Zato novi autori osjećaju možda još veći pritisak pišući drugu knjigu. Ona je, što bi Ameri rekli, make or break situacija. Ili će se autori stabilizirati na književnoj sceni ili će novi uradak pokazati da (još) nemaju nešto svoje za reći. Čini se da je i sama autorica razmišljala po sličnoj liniji jer je naziv romana “Drugi album”. Kao što objašnjava u nedavnom interjvuu za portal After5:  (...) Znala sam da su moje junakinje u potrazi za drugom prilikom, a znala sam i da je drugi album najteže napisati. Tim naslovom sam se htjela poigrati s tzv. 'prokletstvom drugog albuma'." Pa hajdemo vidjeti je li ovim romanom Kaurin Knežević uspjela izbjeći to famozno “prokletstvo drugoga".

Prvo bih naglasila da je ovaj put u pitanju druga forma – roman. Iako se često s jedva prikrivenim prijezirom govori da su kratke priče samo vježba za roman, u pitanju su dvije forme čije razlike i sličnosti nisu tako jednoznačne kako se čine na prvi pogled. Zato je i teško pojednostavljeno uspoređivati ove dvije knjige. Iza Drugog albuma, kao i Dijagnoze, stoji širi koncept - sva poglavlja su nazvana prema drugim albumima legendarnih jugoslavenskih i post-jugoslavenskih izvođača. Primjerice Što bi dao da si na mom mjestu (Bijelo Dugme), Dom za vešanje (Goran Bregović) ili Uskladimo toplomjere (TBF). Iako nas naslov romana i naslovi poglavlja u jednu ruku na to navode, autorica ipak nije koristila glazbu kao jedan od tematskih motiva, već je spominje više usputno. Ali za razliku od prvijenca, u Drugom albumu su stil i sveopći mood opušteniji, pa čak i raskošniji (u nekim poglavljima se umeću dijelovi poezije). Osim toga, događajnosti (plot) gotovo pa nema. 

Roman drže protagonistice istog imena: Neva Valečić. Pratimo ih kroz isječke iz njihovih života. Prošlost i sadašnjost se isprepliću onoliko koliko je potrebno da dobijemo uvid u njihove karaktere. Međutim, svako poglavlje je posvećeno jednoj od Neva, ali pri kraju se događa svojevrsni mini obrat koji ih na jedan trenutak postavlja u isto vrijeme i prostor.

Jedna od njih, nazovimo je Neva A, naoko je prosječna mlada žena. Razvedena i zaposlena majka koja živi u glavnom gradu i trebala bi biti sretna. Ali iz nekog razloga nije. Neva B slična je svojoj dvojnici, samo što je znatno samodestruktivnija od Neve A. Upušta se u rizične seksualne eskapade sa sumnjivim tipovima i eksplozivnije je naravi. No bez obzira na njihove razlike, obje ih muči to što nisu sretne u vlastitoj koži, što su stalno u potrazi za srećom, a ispunile su sve preduvjete za ovaj najvažniji životni cilj. Čak i majčinstvo, koje se još uvijek podrazumijeva kao najviši stupanj sreće, koja bezuvjetno čeka baš svaku majku. U tom pogledu protagonistice ostavljaju dojam da su sebične jer su toliko opterećene potragom za srećom, ali i traumama iz prošlosti da nemaju emocionalnog i mentalnog kapaciteta da u potpunosti ostvare iskren odnos sa svojom djecom.

Kaurin Knežević odlično portretira kompleksnost majčinstva – bez patetike prikazuje suptilno nježne trenutke, ali se isto ne ustručava pokazati da Neve ponekad samo odrađuju tu ulogu (npr. kada sin Vito plače u naručju Neve B, a ona čim on zaspe, provjerava poruke na Tinderu) ili je privremeno pauziraju (npr. Neva A se sklanja na selo “da se pronađe”). Ona to ne radi deklarativno, već pokazuje kroz suptilne detalje u scenama. Ovaj “sebičan” aspekt ženske, pogotovo majčinske ličnosti, podsjeća me na način prikazivanja ženskih likova Elene Ferrante: naoko su ostvarenje suvremenog ženstvenog ideala, ali pod tom fasadom krčka bijes, tuga, buntovnost i osjećaj nepripadanja. Ne mogu dugo disati u tim uvjetima jer, bez obzira na svoju otpornost, pucaju iznutra. A kada puknu, onda tek vidimo punokrvna ljudska bića u njima, a ne "samo" ženske likove.

Doduše, svjesne su da djeci trebaju omogućiti drukčiji život nego njima njihovi roditelji. “Ja ću biti drukčija majka”, kaže Neva A, pritom se referirajući na vlastitu strogu i emocionalno hladnu majku koja predstavlja roditelje milenijalaca (Neva je bila dijete za vrijeme rata u BiH). Odgojne metode, odnosno ne-metode ondašnjih roditelja su na neki način jedan od razloga zašto je mlađim generacijama teško osjećati se ispunjenima. Nisu ni oni bili ispunjeni svojim ulogama, ali nisu imali toliko (barem deklarativne) slobode koja bi im omogućila aktivno preispitivanje života ili čak odlazak iz toksičnih okruženja (npr. brak, odakle obje Neve imaju mogućnost da izađu).

Upravo ta sloboda čini život novih generacija znatno kompleksnijim. Za Nevu A sloboda znači provođenje vremena sama sa sobom da se pronađe, dok Neva B misli da je sloboda pronalazak one prave ljubavi kroz samoponištavanje: “Naučili ste primati ljubav jedino kroz bol.” Međutim, obje na kraju shvaćaju da to nije to. “Ova kuća nije novi početak”, kaže Neva A, “u njoj nema nove mene. Ne nalazim ništa što nisam već jednom pronašla i tri puta preokrenula.” Neva B kaže: “Izgleda da sam nakon dva desetljeća pokušaja ljubavi pronašla jedino samu sebe.” Možda je poanta u tome da se nema što novo ili drukčije pronaći, već prihvatiti ono što je stalno tu – a to smo mi sami.

Stilski gledano, roman je obilježen dinamičnim razgovornim jezikom koji se možda najbolje očituje u brzo-izmjenjujućim dijalozima između Neva i njihovih bližnjih. Ali ima i poetičnih dijelova koji, zajedno s introspektivnim elementima, daju tekstu tečnost. Isto tako, zanimljivo je kako se stihovi počinju pojavljivati u drugoj polovici romana, kako Neva B počinje polako rastvarati sliku o sebi.

Iako se na početku teksta činilo da će kraj biti posvećen “presudi” je li izbjegnuto “prokletstvo drugog albuma”, tu ću presudu na kraju izostaviti. Svako djelo je samo za sebe i svako iole dobro napisala je neka druga verzija autora. Jer ako ista “verzija” autora piše nova djela, piše ustvari istu knjigu. Ali u ovom slučaju ipak možemo reći da verzija autorice prve knjige nije identična onoj koja je napisala Drugi album. Da, zanimaju je iste teme – nemogućnost življenja svog autentičnog ja u suvremenom društvu – ali je u ovom slučaju uspješno suzila fokus na sirovo i često neugodno žensko iskustvo. Doduše, usprkos namjerno nestrukturiranoj strukturi, romanu ipak nedostaje još vezivnog tkiva, malo čvršćeg od onog uspostavljenog “online prepoznavanjem” Neve A i Neve B.

Roman odgovara senzibilitetu čitatelja koji vole uzburkanost i fluidnost, koji ne čitaju zbog zapleta i raspleta, već se žele zavući u najsramnije dijelove likova, tj. sebe. S druge strane, oni koji traže strukturu, stabilnost i smiraj, to neće dobiti. Njima bih preporučila da, kao protagonistice ovog romana, traže “drugu priliku” za književnu “sreću”.

Možda će vas zanimati
Kritike
02.02.2021.

Dijagnoze suvremenog društva

Zbirka priča 'Dijagnoza' Nade Kaurin Knežević hvata se u koštac s univerzalnim, ali ujedno za ovo doba karakterističnim temama – ponekad manje, ponekad više uspješno.

Piše: Luca Kozina

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu