'Haglovi': Između krošanja i košmara

Kada sam počela čitati roman Haglovi, prvijenac vukovarske autorice i prevoditeljice Jelene Živić, neodoljivo su mi se vratila osnovnoškolska lektirna sjećanja na čitanje Kozarčeve Slavonske šume. Kozarčev citat "Nema stabla, koje ne bi znalo jednu tajnu na vidjelo iznijeti; nema ljudske strasti, koja se u tom sumračju nije iskalila…" kao da je, začudo, definirao djelo Jelene Živić. Njen dio slavonske šume i rijeke u ovom je romanu poslužio kao inspiracija i kulisa uzbudljivoj priči o lutanju za mirom i ponovnim upoznavanjem sebe, ali i o opasnoj navezanosti i destruktivnim ranama koje nisu sposobne zacijeliti.

Haglovi su roman s elementima trilera i misterije ispripovijedan primarno iz perspektive protagonistkinje Dine, mlade žene koja se, u želji da se odmakne i oporavi od traumatičnog događaja iz ne tako davne prošlosti, seli iz slavonskog grada u vikendicu u obližnjoj šumi. Ondje se nada novom početku u osami, nesmetanom pisanju romana i suživotu s prirodom i vjernim ljubimcem, hrvatskim ovčarom Velesom. Odmah na početku romana dešava se sudbonosan susret s lovočuvarom Nikolom, također osamljenim likom koji obitava u istim šumskim bespućima pored Dunava (sama riječ hagl označava područje potopljeno vodom povremeno spojeno s Dunavom). Dina s Nikolom započinje nedefinirani odnos kroz koji na vidjelo izlaze sjene njene prošlosti te se pod okriljem krošanja ispod kojih grčevito želi pronaći vlastiti mir zapliće u emocionalni i psihički košmar. Čitatelj istovremeno prati i njen odnos s majkom i prijateljicama, a njeno pripovijedanje povremeno prekidaju ulomci ispričani iz Nikoline perspektive koji polagano slažu slagalicu njegova djetinjstva i trauma koje su ga obilježile.

Roman isprva odaje dojam da je uvelike inspiriran motivima iz slavenske mitologije te se oslanja na mističnu atmosferu slavonskih šuma i vodenih područja. Dinin lik nade polaže u moć prirode kako bi ostvario vlastito iscjeljenje, i to u društvu psa nazvanog po slavenskom božanstvu vezanog uz vode, zemlju, podzemlje, životinje i magiju. Slična mitska povezanost sa šumom razvidna je i u liku Nikole, međutim, potencijal knjige u ovom pogledu ostaje neostvaren. Sile prirode i mitologije ostaju nedovoljno istražene i upregnute, uvelike samo na razini impresija protagonistice. Njen vjerni suputnik Veles, unatoč prominentnosti u njenom životu i tekstu te suprotno (doduše subjektivnim) očekivanjima, u priči ostaje tek običan hrvatski ovčar. Element mističnosti ostvaruje se donekle tek na samom kraju romana, a dojma sam da se mogao mnogo vještije i imaginativnije uklopiti u priču.

Dinin lik obilježen je dijagnozom depresije i tom bolešću objašnjavaju se mnogi njeni postupci. Psihološka i emocionalna karakterizacija protagonistice jedan je od uspjelijih dijelova romana i autorica vješto prikazuje njenu samosvijest. Njeno stanje s kontinuiranim izmjenama bezvoljnosti i euforije možda radije ukazuje na neki drugi psihički poremećaj; u svakom slučaju, na roman se lako može gledati i kao na kompliciranu mrežu ženske psihe opterećene bijegom od traumatične prošlosti, potragom za identitetom i nesnalaženjem u vrtlogu žudnje i želje za pripadanjem. Međutim, Dinina previranja primarno su vezana uz muške likove te sebe ponajviše definira s obzirom na ljubavne odnose u kojima se nalazi. To je razvidno već od prvih stranica romana koji započinje upoznavanjem s lovočuvarom Nikolom - Dina gotovo odmah postaje opsesivna i misli joj okupiraju razmišljanja o njihovim susretima, agonija oko čekanja na njegove poruke, maštanja o vezi koja još ne postoji. Njena raspoloženja uvjetovana su njegovim postupcima i ponašanjem prema njoj, kao da nema identitet odvojen od romantičnih partnera. S obzirom da autorica ulazi i u njen odnos s majkom i prijateljicama te im daje naznake kompleksnosti, šteta je što njima nije posvetila više pažnje, već ih je ostavila površnima i nedovoljno istraženima.

Lik Nikole, osim kroz odnos s Dinom, pojavljuje se u kratkim poglavljima koji prekidaju glavnu priču te daju uvid u okolnosti njegovog djetinjstva i odrastanja. On je duboko ranjena i istraumatizirana osoba koju autorica nimalo ne štedi. Imajući u vidu njegovu perspektivu, mnogo je lakše shvatiti njegov i Dinin odnos, međutim, raspletom radnje autorica (iako možda nesvjesno) perpetuira narativ o okrutnosti kakvom prečesto svjedočimo, a koji upravo književnost ima sposobnost do kraja razgolititi. Naime, Nikolina motivacija, osim olakog shvaćanja istine da ranjeni ljudi stvaraju ranjene ljude, ostaje neobjašnjena, a likovi postaju tek jedna u moru vijesti na kakve smo u patrijarhalnom okruženju navikli. Iako njegova nedostatna karakterna i psihološka razrađenost naizgled doprinosi napetosti i misteriji radnje, nedovoljna posvećenost njegovom stanju i razmišljanjima u ključnim trenucima romana odaje dojam ili autorske indiferentnosti, ili izbjegavanja hvatanja u koštac s istraživanjem motivacija u najužasnijim trenucima ljudskosti.

Autorici se, međutim, svakako može pripisati talent za pripovijedanje, stvaranje atmosfere i zainteresiranost za motive koji grade zanimljivost u žanrovskoj književnosti. Njen stil pisanja pitak je i dopadljiv, nerijetko poetičan, te lako drži čitatelja zaintrigiranim, u neizvjesnosti i željnim saznati što više o likovima. Problem, međutim, nastaje u krojenju radnje, pri čemu se autorica nerijetko pretjerano fokusira na narativne rukavce koje naposljetku ne razradi dovoljno, ili nesvrsishodno ponavlja određene detalje. Primjerice, jedna od bitnih karakteristika Dininog lika jest njena potreba za pisanjem, i kroz taj motiv najočitije je njeno stanje, odnosno, izmjena perioda inspiracije i mahnitog pisanja te onih sušnih tijekom kojih se hrva s voljom. No, pisanje tek potvrđuje ono što već osjeća ili s čim se bori, uz tek naznaku neke veće uloge i povezanosti s raspletom romana, što mi se također čini kao propuštena prilika za istraživanje metafizičkog aspekta kreativnog čina koje bi nesumnjivo doprinijelo atmosferi i kvaliteti romana.

Isto tako, kada se u obzir uzme sam rasplet, značajan dio teksta čini se kao prazan hod u kojem autorica vježba pisanje, poetičnost, dočaravanje ambijenta i karakterizaciju, a zaboravlja na fabulu. Ipak, u sjećanju ostaju autoričini opisi prirode, siline šume i Dunava, i očigledna naklonost prema životu u zajedništvu s njom naspram zagušujućem gradu. Upravo zbog toga rekla bih da u romanu postoji naglašena ekološka crta te ustrajanje na nenadmašnoj ljepoti postojanja što bliže biljnom i životinjskom svijetu, u skladu i poštovanju neiskvarenog krajolika. Ovaj dio, autorica je spretno uklopila u priču i stvorila vrlo lijep impresionistički krajolik.

Brzinskim istraživanjem izdavačke kuće Morana saznaje se da se radi o nakladniku koji primarno daje vidljivost ženskim glasovima - i utoliko je ovaj roman dobrodošao i vrijedan pažnje. Ženska perspektiva u Haglovima pažljivo je secirana, a Jelena Živić stvorila je kompleksan i punokrvni lik koji će nesumnjivo naći svoje mjesto među čitateljima, osobito onima naklonjenima djelima žanrovske književnosti. Nagovještaj mističnosti, složeni ženski emocionalni i duševni svijet te atmosferičnost i pitoresknost svakako su jače strane romana. I premda pati od podosta nedorečenosti, nedosljednosti i propuštenih prilika, vjerujem da su sve to tegobe prvijenca i neispunjenih očekivanja koja će autorica u nekoj novoj prilici, uz neke nove šumske i riječne pustolovine, nadonaditi.