Sukladno važećim mjerama klub Booksa je zatvoren. / Due to COVID-19 Booksa is closed.
Close
Page arrow

Neispunjeno obećanje proljeća

Large rabbit Foto: holosmoss / Flickr
Naslov knjige: Početne koordinate Autor knjige: Monika Herceg Izdavač: SKUD Ivan Goran Kovačić Godina izdanja: 2018.
Ponedjeljak
03.09.2018.
"Analogija propadanja tijela / i jesenskog propadanja / potpuna je" stihovi su pjesme Puni krug i svojevrstan motto prve zbirke pjesama mlade pjesnikinje Monike Herceg, za koju je autorica 2017. godine nagrađena nagradom Goran za mlade pjesnike, a ubrzo nakon toga i Nagradom sv. Kvirina. Pjesnički prvijenac Početne koordinate prvenstveno je istaknut u obrazloženjima kao koherentna i zaokružena knjiga, u kojoj se smrt pojavljuje kao središnja, sveprisutna sila što odzvanja u cikličnosti prirode.
Na početku, riječ je o teškoj, tjeskobnoj i mračnoj knjizi koja rastvara povijest obiteljske bolesti, potražujući klice zla, ludila i smrti. U pomalo morbidnome obiteljskom albumu Monike Herceg daleko smo od idealizirane slike djetinjstva i obitelji, jer lirski subjekt prebire po najbolnijim uspomenama skicirajući nesretne i traumatične događaje iz obiteljske povijesti. Četiri ciklusa zbirke, koja korespondiraju i s četirima godišnjim dobima, u naslovu nose neku vrstu smrti [zmijske smrti (podrijetlo), ptičje smrti (bijeg), mačje smrti (izbjeglištvo), zečje smrti (povratak)] te uz uvodnu i zaključnu pjesmu najavljuju motivsko-tematski inventar knjige (uvodna: "pažljivo stupamo iza granice šume / svjesni da je ispod nas / netaknuta smrt / staza prohodna rijetkima / put u obiteljsko stablo"). 
Svaka pjesma donosi novu priču o smrti, bolesti, neobičnim događajima ili običajima, dok se protagonisti uglavnom ponavljaju te čine intiman krug i atmosferu izdvojenoga, seoskog mjesta. Iako kratke, pjesme su narativne te prevladavaju glagoli i složeni sintaktički oblici. Zahvaljujući tim "živim vrstama riječi" (Stein), smrt, bolest ili ljudska nesreća u Početnim koordinatama nisu tek slutnja, kakva zazorna i nespoznatljiva sila, već konkretna i otjelotvorena stvarnost, koju dodatno podcrtavaju morbidne i neobične slike što ih pjesnikinja nerijetko koristi.

Primjerice, u pjesmi gluhe mačke, jednoj od ponajboljih u knjizi, svjedočimo udaru groma u mladu Katu: "prvi grom udario je u našu štalu,/ a drugi u mladu katu / zakopali su je do glave / u vrt kraj gredica luka / i čekali dva dana / da joj proklijaju ruke / iz mokre crnice". U pjesmi rast čitamo o tome kako su "rezali drveće kao svinje / i ponekad se činilo da više krvi isteče / kad hrastu odrežu povezanost s tlom,/ nego kad svinju objese da izađe iz nje ostatak smrti."
Nadalje, ljudska se nesreća motivski veže uz dolazak jeseni i zime te se spomenuta kohezivnost tijela i krajolika ponajviše otkriva u kontrastiranju hladnoće i mraka zime te sunca i svjetlosti proljeća: "i nitko nije mogao dokučiti / s koje je strane zima ušla u krvotok" (pjesma zarazne bolesti), "njihove glave / još pune osunčanih livada / postavili su oko sela kao ulične svjetiljke" (pjesma glave), "pa trbuha puna mlade svjetlosti / utisne jutro u maternicu" (pjesma plodnost), "dok kopam tunele / držeći krijesnice u ustima / ispod naše kuće" (pjesma bačva). 
Neke od ponajboljih dijelova knjige čine upravo oni stihovi koji u kozmičkoj povezanosti uspijevaju kontrastom dočarati tmurnu atmosferu, dajući ovoj iskrenoj, autobiografskoj knjizi i dozu mističnosti. Vidljivo je to u pjesmi lov: "noć izrasta iz lisičjih kralježnjaka / odvajajući se od mokrog tijela / neprimjetno poput zemljinog okreta / njuške su napete praćke / zrak im zvecka brkovima / kao da vjetar stresa zvijezde / u duboku bjelinu."


Međutim, ono što se može prigovoriti Početnim koordinatama jesu ponavljanja i pojednostavljivanja slika koja strše kada se knjiga promatra u cjelini, poput motiva 'svijetljenja u mraku', koji će na više mjesta poslužiti kao kontrapunkt mračnoj obiteljskoj fotografiji (pjesma brat: "i ponekad / kad nitko ne gleda / svijetli u mraku"; pjesma šestar u ruci: "imamo samo sedam godina zajedno / i kad nitko ne gleda / svijetlimo u mraku"; pjesma ruke: "s tisućama svjetlećih riječi koje su umirile / svaku zvijer koja je prilazila"). 
Česta ponavljanja i pomanjkanje gradacije kroz knjigu dovode i do zasićenja motivima, te gotovo čitava zbirka nosi sumoran ton. Naime, tek u zadnjemu ciklusu zečje smrti (povratak), počevši od pjesme nasljedne bolesti pa sve do kraja knjige, može se zamijetiti lagani porast u intenzitetu i prisutnosti smrti. U tim pjesmama dolazi do suočavanja s očevom smrću, te se čitav prvi dio knjige može čitati i kao preludij za konačno suočavanje s najstrašnijim događajem koji je najviše izmijenio život protagonistkinje (zbližavanje sa smrću: "otac je umro / sve je širom otvoreno / i bog se može provući / kroz cijelu kuću da nikad ne saznamo / propuh je"). Lagani zaokret drugoga dijela knjige proizlazi i iz kronologije zbirke koja, baš poput obiteljskoga albuma, kreće od priča o precima i najudaljenijih događaja (primjerice, od pjesme o bakinoj mami ili bakinu bratu). Na početku se o životnim nedaćama pjeva s većom distancom, dok je u posljednjemu dijelu knjige lirski subjekt mnogo prisutniji, a pjesme su pitkije i emocionalno nabijenije. 
Također, još jedna zamjerka ide u smjeru ritma pjesama, posebice u prvome dijelu knjige, gdje dolazi do nerijetkog zapinjanja u stihovima zbog nespretna cijepanja složene sintakse (pjesma uroci: "brzo se propio / baka kaže jer nije pazio / da ustaje na lijevu nogu / i nju prvu nazuva / rano je išao na vlak za željezaru"; zarazne bolesti: "kad je cijela prešla u spore / njene smrznute oči bacili su / na dno jezera koje nabuja kao tijesto / u proljetnim mjesecima / da vodene rusalke otope neizbježnost bolesti / pod neuhranjenim rebrima").
Mora se priznati da je jak naglasak na konkretnosti smrti umanjio uzbudljivost čitanja, kao i oslabio ugođaj mističnosti za koju je njena tema imala potencijala, posebice zbog prisutnosti motiva iz slavenske mitologije. Za usporedbu može poslužiti knjiga Na kraju taj vrt (2016.) Gorana Čolakhodžića, u čijoj je podlozi također smrt voljene osobe te kohezivnost tijela/krajolika. Naime, Čolakhodžićeva se knjiga ne zbija sva u konkretan gubitak, već mnogo toga prepušta slutnji, lirskim naznakama i pretapanjima. Zbog toga u većoj mjeri uspijeva sačuvati snovitost i zagonetnost, kao i svježinu u osjećanju prolaznosti života.
Naposljetku, može se zaključiti da pjesnički prvijenac Monike Herceg uspješno dočarava komornu, turobnu atmosferu, kakva se može pronaći, primjerice, u Bergmanovoj Jesenjoj sonati ili Čehovljevoj drami Tri sestre. Riječ je o proživljenoj i prizemljenoj, vrlo mračnoj i izravnoj knjizi. U njoj izostaje klasična katarza kojoj se čitatelj možda nada, a često i očekivana eufonija stihova. Kada se zaklopi knjiga, zgusnutost tragičnih trenutaka izazvat će osjećaj empatije prema protagonistkinji koja, okupljajući kobne događaje na jednome mjestu, potražuje vlastiti identitet i iskupljenje. Iskupljenje pak, kao i obećanje boljega života, ostaje negdje između redaka, baš kao i proljeće koje nikada ne ulazi.
Možda će vas zanimati
Poezija
Homepage monika 21.03.2018.

Sklonište za žene

Objavljujemo novu pjesmu Monike Herceg uoči njena gostovanja na Booksinoj tribini 'Poezija na živo' 3.4.

Piše: Booksa

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu