'Sigurna kuća': Kad žrtva progovori

Svijet svakodnevno postaje sve nesigurnije mjesto za život. Nasilje je početak i kraj priče, okvir našeg savremenog života, dominantna odrednica vremena u kojem živimo. Ratovi, naoružanje, oduzimanje prava, maltretiranje, zarobljavanje, glad, ubijanje, a sve u vremenu naprednog „modernog“, naša je stvarnost. Ovo jeste opća slika svijeta u kojoj, s druge strane, jedna vrsta nasilja zauzima posebno mjesto, a to je nasilje prema ženama koje postaje sve prisutnije i brutalnije. Otvaranjem ove teme otvara se niz drugih poput straha, stida, krivice, seksualnosti, mentalnih bolesti, usamljenosti, samoće, osjećaja manje vrijednosti, odsustva empatije i nedostatak dijaloga.

Književnosti regiona ne nedostaje snažnih ženskih glasova koji svojim pisanjem ukazuju na anomalije društva, oštro ga kritikuju, mijenjajući svijet i svijest žena. Upravo na takav način koncipirana je i Sigurna kuća Marine Vujčić, roman koji nam je potreban da se kao kolektiv suočimo sami sa sobom jer tematizira neke od gorućih problema današnjice: obiteljsko nasilje i nasilje prema ženama. Autorica od početka poziva čitatelja/icu na propitivanje stereotipne slike rodnih uloga, medijskog senzacionalizma i nepravde unutar kolektiva i institucionalnog sistema čija bi uloga trebala biti da zaštiti žrtvu, a ovdje se dešava obrnuto: žrtva je osuđena, ne samo od strane institucija, nego i od strane kolektiva. Sve što (ne)čini život žene dato je kroz jasnu, čitljivu i razumljivu prozu koja u prvi plan postavlja identitet žene, kontrolu ženskog tijela i nasilja uslijed nemogućnosti razgovora. Muškarac koji vrši nasilje je kukavica, on ne zna komunicirati, nasilje je odraz njegove nemoći za kojim poseže kao „moćnim“ sredstvom „ukroćivanja“ i manipulacije. S druge strane, žena koja trpi nasilje i ubija da bi preživjela ne može razgovarati ni s njim ni s drugima, jer je strah paralizira.

Sigurna kuća nije fikcija, iako bismo voljeli da jeste, i sve napisano u romanu događa se ženama, živimo u društvu koje za žrtvu priznaje samo mrtvu ženu, „Živa žena ne može biti žrtva jer eno je hoda, diše, nikakva krv joj se ne cijedi niz pleća, modrice su, ako ih je i bilo, sad nevidljive, ima sve udove, oba oka i uha, što je sijala to neka i ženje, ima i gorih stvari od malo nasilja u obitelji.“ (str. 17.) Ovo je priča o (ne)moći društva, o porodičnom zanemarivanju i nerazumijevanju, strahu, ludilu, o rodno uvjetovanom nasilju, fizičkoj moći muškarca, ženskom tijelu kao prostoru za mučenje, priča o silovanju u braku, institucionalnoj nepravdi, priča o univerzitetskom profesoru i njegovoj (nestabilnoj!) supruzi, priča o mučenju i maltretiranju, priča o ubistvu, o retrospekciji jednog života i priča o traženju sigurne kuće u nesigurnom svijetu. Ali, s druge strane, ovo je roman koji dekonstruira patrijarhalni narativ jer priča o trpljenju, nasilju, zločinu, na koncu svojevrsna priča o pobuni, čine da se glavna protagonistica ne samo oslobodi okova patrijarhata, nego ih u potpunosti sruši.

Sigurna kuća mijenja uloge: glavna protagonistica je žrtva nasilja i počiniteljica zločina. Lada Lončar ubila je supruga. Ubistvo nije pokretač priče, ono je njena posljedica. Pokretač priče je borba između spoljašnje fizičke sile, sile nasilja nad kojom nemamo nikakvu vlast koja utiče na životne okolnosti, mijenja ih iz temelja i kojoj se protagonistica godinama nije mogla suprotstaviti. Sada kada je izišla iz ograničenog prostora, koji joj je odredio suprug zlostavljač, četiri zida stana i ušla u četiri zida kaznionice koji su joj odredili pravda i zakon, Lada Lončar reaguje, ali ne javno, nego privatno – pisanjem.

Ladini problemi i diskriminacija počinju još od djetinjstva, ona je od strane porodice zapostavljana i smatrana manje vrijednom, sestra je uvijek bila bolja, posebno je u tim podjelama između nje i sestre veliku ulogu imala majka koja nije imala ni obzira ni razumijevanja za Ladu i njene probleme. Izrasla je u nesigurnu ženu punu slabosti, bez samopouzdanja i mogućnosti da razlikuje ljubav od opsesije, što je bilo dovoljno da se zaljubi u manipulatora. U romanu se prikazuje pasivnom u tolikoj mjeri da čitatelju/ici na momente postaje monotona i u tim dionicama njene pasivnosti radnja romana gubi svoju težinu i postaje narativno neinspirativna. Međutim, kad pomislimo da tome nema kraja, događa se obrat: Lada ubija i tako postaje transgresivna figura, prekoračuje društvenu i zakonsku granicu.

"Guši te i shvaćaš da taj stisak ne popušta, da je prizor koji upravo proživljavaš zadnji koji ćeš doživjeti. (...) U tom stisku, u smrti koja slijedi bilo je rješenje.

A onda je Melita zaplakala tamo u sobi. (...)

Melita te iz sobe dozivala. (...)

Nož.
Napipala si mu dršku kad te Melita treći put dozvala.
U sljedećoj sekundi ta je drška stršala iz njegovih prsa."(str. 188-190.)

U trenutku ubistva ona prestaje biti pasivna i postaje aktivna figura svog života. Nažalost, to traje kratko od ubistva do dolaska policije i izvještavanja medija s mjesta zločina. U tih par trenutaka jedino je vidljiva njena borba za preživljavanje, ali ni tada se ne bori za život zbog sebe nego zbog kćerke jer „kako si mogla biti spremna na umiranje, zaboraviti na dijete koje te treba, bježati od života, kakav god bio, u kojem ona više neće imati majku?" (str. 189.) Melitino dozivanje i plač zaslužni su da Lada za trenutak prelomi svoj strah i pravdu uzima u svoje ruke. Nakon toga iznova slijedi šutnja.

Osuđena i smještena u zatvor, Lada se vraća u poziciju trpljenja. Piše. Ona u zatvoru piše sve ono što je prethodilo događaju zbog kojeg je ostala na životu. Piše ne da bi opravdala ubistvo, o tome roman i ne govori, to nije njegova tema, niti roman propituje ubistvo s moralnog aspekta. Marina Vujčić vješto izbjegava takva klišeizirana mjesta i zna da bi je mogućnost odbrane Lade odvelo u patetiku, ona ostavlja čitatelja/icu da sudi o aspektima ubistva. S tim da sve to ostaje u drugom planu, ovdje je važna pozicija žene u savremenom društvu koja trpi nemoguće uslove života od djetinjstva, školovanja, braka do kaznionice u Požegi, a pri tom gotovo uvijek ostaje nijema i nevidljiva. Takva ostaje do kraja romana.

U ovom romanu svi ignorišu nasilje prema ženi i svi iznova vrše nasilje prema Ladi. Socijalna služba na prijavu nasilja nije uradila ništa konkretno da spasi život Lade i njene kćerke Melite. Isti je slučaj i sa dolaskom policije u njihov dom, a sud nije uzeo u obzir porodično nasilje koje je godinama trpila i njen slučaj karakteriziran je kao „ubojstvo u prekoračenju nužne obrane“. (str. 190.) Na koncu, priču o ubistvu zaokružili su mediji koji su prema ženi-ubojici bili nemilosrdni. Svi glasovi koji se javljaju s početka romana i govore o ubistvu, od novinara, policije, socijalne radnice, komšija, prodavačice u marketu, nisu pojedinačni nego glasovi kolektiva. Lada nema namjeru da se bori s društvom i sistemom, i počinje pisati da bi razumjela sebe i da bi mogla sebe prihvatiti nakon čina ubistva.

"Ti samo naoko postojiš, uronjena u maglu zastoja u kojem nema ništa osim rešetki, ključeva u tuđim rukama, prisilnog rasporeda, žaljenja što nisi pustila da te ubije one ili neke sljedeće noći, da te ubija sve dok od tebe ne ostane više ništa za ubijanje. Ovako je ostalo, a sad više nema tko dovršiti taj posao." (str. 11.)

"Dok se tvoja pripovjedačica ne ukaže, dok ne probije zatvorski zvučni zid, ti si jedina vlasnica svoje tragedije. Sva je na tvojim plećima i u tvojoj glavi. Nosiš je kao teret koji ti je dodijeljen greškom, a sad si sama kriva što ga nemaš snage nositi." (str. 13-14.)

"Pobijedio si. To je sad finalno, definitivno, neoborivo. Nakon svega, ti si žrtva u svemu ovome. U svemu ovome. Žrtva je uvijek onaj ko je mrtav, čak i ako se onaj tko preživi više ne može smatrati živim." (str. 82.)

Pripovijedanjem priče u drugom licu Lada je iznova prekoračila granicu, ovaj put između vanjskog i unutrašnjeg jer ona, opet nakratko, dok traje pisanje izlazi iz zatvorski omeđenog prostora vlastitog postojanja. Pisanjem ne traži razumijevanje, ni empatiju, niti se opravdava, ona pisanjem pokušava spasiti sebe jer gdje god pogleda vidi „njegove prijeteće šake, njegovu krv na pločicama, onaj nož u njegovim prsima, rotirajuća policijeska svjetla (...). To su slike koje pokušavaš pobijediti riječima.“ (str. 122.)

Njena priča je realističan i otkrivajući prikaz žene, njenog psihičkog i seksualnog zlostavljanja. Pisanjem o događajima koji su prethodili ubistvu, Lada preživljava svoju kaznu kako za pogrešne izbore tako i za ubistvo, ona riječima izražava najbolnija, najdublja iskustva, podrazumijevajući ili imajući na umu rizik da će biti nerazumljiva, ignorisana i da će pobuditi bijes ili prezir. Njeno pisanje je vid otpora.

Ladina priča je ponekad potresna, na trenutke nevjerovatna, a onda postane nedinamična, ali i naivna. Mnogo je takvih dijelova romana, ali daleko najslabiji i najneuvjerljiviji dio jeste kada suprug lažira karcinom. Zatim, pojavljuju se mnogi sporedni likovi, kao npr. žene s kojima dijeli zatvorsku sobu, čije priče funkcioniraju kao nasilno umetnute u tekst, a ništa ne doprinose radnji, ili sestra s kojom odnos ostaje na površini. Nije to jedini odnos u romanu koji ostaje na površini, takav je i odnos majka-kćerka (Lada - Melita, i odnos Lada - njena majka), koji je nekoliko puta pokušao zauzeti mjesto u romanu, ali bezuspješno. Romanom se detaljno govori o psihološkim slojevima nasilja, tekst je angažovan, ali i često se transparentno kritikuje rad institucija, tako je naratorska pozicija usmjerena na dekodiranje nedostataka u radu institucija. A čitatelju/ici je to jasno i bez da se direktno kaže. Ponekad ono što mi otkrivamo iz teksta, ono što se da naslutiti jeste mnogo moćnije od direktnog upiranja prsta u krivca/e.

Roman nije samo tekst, on je i važan istraživački projekat, a zatim pisanjem o jednoj od tema o kojima se nerado govori, osnažuju se i ohrabruju i druge/i da govore i da mijenjaju sistem u kojem žive. Sigurna kuća jeste svojevrsna prekretnica u regionalnoj književnosti, jer donosi neke od najznačajnijih tema koje sve više ulaze u književnost koju pišu žene: rodno uvjetovano nasilje, nasilje u porodici i društveno nasilje, tako se prekida šutnja i prikazuje licemjerje kolektiva. Marina Vujčić je autorica koja je odlučila temeljno istražiti odnos društva prema ženi, istražiti sistem koji ne štiti ženu, govoriti o porodici koja odbacuje ženu, istražiti ljubav kao problem, progovoriti o mentalnom zdravlju, i odlučna je u borbi za istinu i slobodu za koju su se žene vremenom borile, a koja je danas sve više u opasnosti da nam bude ukinuta. Sigurna kuća je važan, inovativan i značajan roman regionalne književnosti čiji glas „preuzimaju“ i drugi umjetnički mediji poput pozorišta u kojem ćemo uskoro gledati Ladu Lončar i nadati se da će glasovi (ne)vidljivih žena zauzeti centralno mjesto ne samo u romanu, pozorištu, performansu na trgovima, nego u životu.