'Tesna zemlja': Preživljavanje kao jedini preostali oblik smisla

Nitko nije imun na tijesne cipele, a tijesne sobe lako prerastaju u egzistencijalnu nelagodu. Katkad nam je tijesan rok za predaju nečega, a utakmice su napete kad je rezultat tijesan do posljednjeg trenutka. No, što kada se sve oko nas pretvori u tjesnoću koja ne popušta? Takav osjećaj – u različitim razinama života, u naslovu i svijetu romana Tesna zemlja Ognjena Aksentijevića – dobiva svoje najdoslovnije i najšire ostvarenje.

Postoje knjige koje čitatelja u svoj svijet uvode postupno i one koje ga u njega bacaju bez jasnih koordinata. Tesna zemlja uvjerljivo pripada ovoj drugoj skupini. Već u početnim dionicama postaje jasno da se ne radi o tekstu koji će ponuditi stabilnu fabularnu liniju ni čvrsto usidren pripovjedni glas, nego o romanu koji vlastitu logiku gradi postupno, iznutra. Radnja je smještena u Tranzitaniju, sumorno, hladno mjesto čija se atmosfera preslikava na svoje stanovnike; prostor koji i indikativnim imenom sugerira trajno stanje prolaza i nestabilnosti. Roman prati Emila Hubača, protagonista koji se iz svijeta ne povlači spektakularno, nego nizom sitnih odustajanja.

Emil je lik koji ne uspijeva uspostaviti kontinuitet sa stvarnošću koja ga okružuje i koja se neumoljivo mijenja: prodaje sve knjige koje posjeduje, izbjegava odnose i naposljetku pokušava napustiti zemlju na ukradenom biciklu, ali bez jasne ideje kamo zapravo ide. Upravo ta nedorečenost cilja važna je koliko i sam čin odlaska. Umjesto priče o bijegu, roman se tako oblikuje kao niz pokušaja da se razumije od i iz čega se uopće bježi – iz prostora, iz obitelji ili iz vlastitih naslijeđenih obrazaca.

Pripovjedni postupak utemeljen je na asocijativnom usložnjavanju epizoda koje se ne razvijaju linearno, nego se neprestano prelijevaju između sadašnjosti i prošlosti. Takvo narativno kretanje dodatno je razlomljeno umetnutim kurzivnim dionicama u kojima se glas približava sveznajućoj perspektivi i retrospektivno rekonstruira epizode iz Emilova odrastanja. Učestale analepse pritom ne djeluju kao puki formalni zahvati, nego i kao način da se prikaže kako svijest – i osobito sjećanje – funkcionira: diskontinuirano, skokovito i selektivno.

U početku čitanja takav postupak može djelovati zahtjevno, pa i zamorno, osobito na prvih četrdesetak stranica kada čitatelj još nije „ulovio“ unutarnju logiku teksta. No, jednom kada se na taj ritam pristane, postaje jasno da upravo u razlomljenosti leži jedna od značajnijih originalnosti romana. 

Na razini jezika tekst povremeno sklizava u izraženu poetiziranost – primjerice u rečenici „U mračne i ledene, često snegom do prazne tišine zatrpane noći” (str. 147), što ne čudi s obzirom na Aksentijevićeve ranije pjesničke knjige, no takav postupak postaje uvjerljiv tek kada se stilizacija veže uz konkretno, individualizirano iskustvo, što se događa u obiteljskim anegdotama i individualnim opisima „Da vreme prolazi, znao sam samo po noktima koji su rasli i savijali se, krzali i pucali od dužine, zapinjući o tkaninu rukava i nogavica, cepajući čarape” (str. 80). U toj napetosti između osobnog i općeg, kao i između analitičkog i poetskog, Aksentijevićev stil postiže najveću dojmljivost.

Osobnome stilu doprinose i dionice u kojima se misaona preciznost spaja s metaforičkom sugestivnošću. Tako, primjerice, autor može poći od gotovo kliničkog raščlanjivanja tijela, poput razmatranja ljudskog srca – da bi ga potom preveo u usporedbu s mehaničkim kucanjem sata i filozofskim pogledom na prolaznost vremena, čime biološko, tehničko i misaono ulaze u neočekivan, ali funkcionalan odnos. Sličan spoj analitičnosti i poetičnosti vidljiv je i u širim opservacijama o aktualnim društvenim fenomenima, poput razmatranja zamjene riječi migranti sintagmom ljudi u pokretu. Takvi fragmenti djeluju kao refleksije koje bi mogle funkcionirati i izvan konteksta romana, a istodobno zbog nepouzdanog kuta pripovijedanja učvršćuju povjerenje u pripovjedača, jer se odaju dojam da su pripovjedač i čitatelj sudionici istoga misaonog procesa. 

Važan sloj romana otvara se u prikazima djetinjstva, gdje se individualna biografija prelama kroz obiteljske odnose i širi društveni kontekst. Emilovo odrastanje okarakterizirano je paradoksom ispunjenih očekivanja i izostanka osjećaja ispunjenosti: „Prošao sam odgoj na najbolji mogući način, s najboljim ocenama i postao osoba koju su od prvog dana zamišljali.” (str. 100). Time se precizno predočava iskustvo socijalizacije koja proizvodi funkcionalnog pojedinca, ali ne nužno i emocionalno stabilnu osobu. Obiteljski prostor pritom nije neutralan, nego opterećen tenzijama i traumama. Otac Vili, obilježen ratnim iskustvom i PTSP-om, funkcionira kao nestabilna i često agresivna figura, čija je opsjednutost maskulinošću u očitom raskoraku s vlastitom neostvarenošću. Njegova prisutnost oblikuje atmosferu straha i nepredvidivosti, dodatno pojačanu epizodama nasilja i prijetećom prisutnošću oružja. S druge strane, majka Nastja ostaje u pasivnijoj, ali ne manje destruktivnoj poziciji, što se dobro sažima u rečenici: „Među njima je, činilo mi se, postojala neka prećutna saglasnost o tome da on komanduje, a ona ne izvršava” (str. 140). Njezina ovisnost o alkoholu dodatno destabilizira već narušenu obiteljsku dinamiku, a u takvom okruženju kuća prestaje biti prostor sigurnosti i postaje mjesto tjeskobe i emocionalne uskraćenosti. Važnu ulogu pritom ima i stalna prisutnost rata, koji pričama i televizijskim slikama ulazi u svakodnevicu te cijeloj generaciji oblikuje atmosferu odrastanja. Rat, iako nije središnja tema, ne ostaje tek pozadina, nego aktivni čimbenik koji je prodro u privatni prostor likova i neprestano sudjeluje u formiranju subjektivnog iskustva.

U tom se okviru može govoriti i o transgeneracijskim traumama koje se ne razrješavaju, nego prenose i transformiraju. Lik Emilove djevojke, Omerte Belgrado, upućuje na mogućnost prekida obrazaca, ali i na ambivalentnost takvog čina, koji nije nužno oslobađajući bez posljedica. Roman te odnose ne razrađuje sustavno, ali ih naznačuje dovoljno da bi sugerirao kako pojedinačne odluke ostaju uvjetovane širim naslijeđem. Emilova stalna potraga za nečim tako se može razumjeti kao potraga za unutarnjim mirom koji izmiče, dijelom i zbog pritiska tih naslijeđenih obrazaca. Tekst pritom implicitno postavlja pitanje u kojoj je mjeri moguće izići iz takvog okvira i što pojedinac uopće može učiniti s iskustvima koja ga oblikuju.

Tematski i atmosferski mogao bi se usporediti s knjigama Jugoslavija, moja domovina Gorana Vojnovića ili Mjesec sja kroz napukla rebra Nikole Leskovara, gdje čujemo glasove postratne generacije koji tematiziraju propitivanje granica, ne samo geografskih nego i egzistencijalnih. Tesna zemlja sugerira osjećaj neobjašnjive skučenosti i otuđenja: čak i prostor uz koji su vezane najintimnije uspomene doživljava se kao stran, fragmentiran i gotovo slučajno zatečen. Time se precizno hvata temeljni osjećaj dislokacije. Istodobno, tekst gradi ambivalentan odnos prema zavičaju: s jedne strane prisutna je snažna emocionalna vezanost, a s druge izrazito negativan odnos prema njemu kao administrativnoj, pa i ideološkoj kategoriji. 

Upravo u tom raskoraku tekst implicitno artikulira razliku između države i domovine. To dolazi do izražaja u jednoj od ključnih dionica: „Zavičaj jedini ćuti i trpi u čoveku. Sve drugo su kopije tuđih vizija za svet: države, pokrajine, sela i gradovi, porodice i familije, bezlične zastave i grbovi. (...) Zavičaj ne možeš da objasniš, zato im i smeta. On ne bi da osvaja, da raste i da se upoređuje s drugima” (str. 157). 

U tom kontekstu, roman donekle relativizira i širi europski okvir, sugerirajući da ni on ne nudi stabilan identitetski oslonac, nego tek još jednu razinu apstrakcije koja ne uspijeva razriješiti temeljni osjećaj nepripadanja, ali također prokazuje da je porodica „rodbinska verzija države koja te konstantno uređuje, usmerava, formira” (str. 145).

Na razini tematskog zahvata roman pokazuje izrazitu ambiciju, ali upravo tu dolazi i do njegove najuočljivije slabosti. U relativno skromnom opsegu (oko 170 stranica) zahvaća čitav niz aktualnih problema – od korporativne depresije i burnouta, položaja stranih radnika i ksenofobije, preko patrijarhata, propasti industrije i policijske brutalnosti, do kritike konzumerizma, militarizma, masovnog turizma i jezičnog nacionalizma. Takva disperzija tema ostavlja dojam širine, ali ujedno onemogućuje njihovu dublju razradu: većina ostaje na razini usputnih opservacija koje se tek okrznu o problem, bez da ga uspiju zahvatiti iz osobitijeg ili interpretativno produktivnijeg kuta.

Iako su te opservacije često pronicljive i zanimljive kao glas mlađe generacije koja artikulira vlastito iskustvo suvremenosti, njihov kumulativni učinak ostaje ograničen. Na kraju romana ne stječe se dojam značajnijeg pomaka u razumijevanju tih fenomena, niti tekst gradi dovoljno snažan distopijski okvir koji bi čitatelja izmjestio ili uzdrmao. Svijet koji prikazuje jest sumoran, ali ne i iznenađujući.

Unatoč tomu, roman otvara snažnu dilemu: može li se u uvjetima nasilja i nesigurnosti uopće sačuvati čovjekoljubivost. Ta nenametljiva, ali važna okosnica ostaje jedna od njegovih najupečatljivijih točaka. Tesna zemlja pritom uspostavlja prostor za promišljanje o pitanju što od čovjeka ostaje kada izgubi temeljne oslonce poput prostora, pripadnosti i jezika, a preživljavanje postane jedini preostali oblik smisla.