'U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća': Iza cvijeća – praznina

Prava je rijetkost da se u ovom instant vremenu jednoj knjizi posveti toliko pažnje, i čitalaca i čitateljki, ali i književnika, književnica, te kolega koji se odluče ići korak dalje i ponuditi „uputstvo za upotrebu“ kako (ne)čitati roman, o čemu on jeste, o čemu nije, kako se, valjda ne bismo zbunili i napisali ono što doista mislimo. Roman U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća je objavljen, vrata su otvorena i počinje ono što književnost priziva: niz čitanja, tumačenja i pitanja. Vidljivo i nevidljivo, poruke i pouke, važnost teme, inovativnost, empatija, trauma koju čitatelj i čitateljica nerijetko preuzimaju na sebe, otuda i toliko reakcija, te naizgled jednostavna spoznaja da mnoge rane nastaju upravo u djetinjstvu. Na prvu roman je priča o odrastanju usvojene djevojčice i (ne)mogućnosti uspostavljanja odnosa s bliskim ili naizgled bliskim ljudima, ali on je mnogo više od toga, i u tom smislu je inovativan, ako bismo ga čitali kao priču o praznom prostoru i kuće i osobe koji se sjećanjem nastoji popuniti i oživjeti.

„Šta kriju lijepe kuće na periferiji u kojima je mnogo cvijeća?“ (str. 10.) pitanje izrečeno na početku romana Gabrijele Rukelj Kraškovič unosi nelagodu i uvlači u atmosferu slutnje, tako dok okrećemo stranice gotovo panično pokušavamo otkriti odakle dolazi stvarna opasnost. Sredinom romana dolazi do velikog preokreta, a ono što je u početku naslućeno postaje sve očiglednije. Kuća koja je naizgled lijepa i ispunjena cvijećem postepeno se pretvara u nepodnošljivost. Lijepa kuća skriva nimalo lijep život. Dakle, već od početka roman sugerira da cvijeće nije samo ukras, nego znak nečeg uznemirujućeg i pomalo mračnog. Uvod tako funkcionira kao svojevrsna najava događaja koji će se tek otkriti, dok sve zajedno označava neizgovoreno nasilje. Ljudi koji nastanjuju kuću pretvoreni su u svoje sjene, oni mehanički igraju dodijeljene društvene uloge, poput lutaka čijim koncima upravlja društvo opterećeno predrasudama. Tako da naslovnu metaforu kuće s cvijećem, kao i motiv cvijeća možemo čitati kao simbol prikrivenog nasilja. Cvijeće postaje saveznik bola, ne njegova suprotnost.

Kuća funkcionira kao jedan od likova romana, gotovo kao živo biće koje pamti sve što se u njoj događa, čuva sjećanje i tajne svojih stanovnika. Pripovijedanje djeluje poput filmske kamere koja prelazi s predmeta na predmet, zadržavajući se na detaljima koji se isprva čine usputnim, a potom postaju važni za razumijevanje priče. U njoj su pohranjeni predmeti i uspomene, u njoj se odvija život izdvojen od stvarnosti, i ona nikad „nije postala dom“. Privid savršenstva gradi se kroz stalno prisustvo cvijeća: ono je u kući i vrtu, čak su i zidovi soba prekriveni cvjetnim tapetama. Peku se kolači iz „knjige za svaku ženu“, raspelo i kip Majke Božje su „na svakom metru kvadratnom“, a najradije viđen gost je sveštenik koji dolazi blagosloviti „sretni“ dom i za to uzeti veću sumu novca. Tako se život u kući organizira oko tri elementa: cvijeća, religije i kulinarke, koji zajedno stvaraju sliku reda, pobožnosti i blagostanja. To su ujedno i tri najjača elementa koji postaju sredstvo prikrivanja stvarnosti. A kakva je stvarnost u toj kući zakićenoj cvijećem svjedoči i jedna od najefektnijih rečenica u romanu. Naime, socijalna radnica koja je dvadeset godina ranije posjećivala usvojenu djevojčicu, pri susretu na izložbi njenih slika izgovorit će naizgled sasvim običnu rečenicu, ali u kontekstu svega što znamo, ta rečenica poprima zastrašujuće značenje: „Trebala si ranije napustiti kuću s cvijećem.“ (str. 100.) Rečenica ne djeluje samo kao podsjetnik za prošlost, nego mijenja i čitateljsko razumijevanje kuće u cvijeću koja ima nešto od čega je trebalo čim prije pobjeći.

Ono po čemu se ovaj roman izdvaja jeste emocija naratorice, odnosno odsustvo emocije iz pričanja priče i dosljednost s kojom je ona nosi od prve do posljednje stranice. Tako se stiče utisak da je roman pisan prvenstveno za sebe, tek onda za druge. Nije posrijedi samo priča, ni način na koji je ispripovijedana, nego pečat koji je priča ostavila na život one koja ga je (pre)živjela. Naratoričin glas tokom cijelog romana djeluje kao izuzetno pouzdan. Taj glas ne osuđuje, ne procjenjuje što je trebalo ili nije trebalo učiniti, on iznosi ono što se dogodilo, ali opet ne „samo“ dogodilo, nego donosi jedan širi porodični, ali i društveni kontekst. Pripovijedanje najčešće vezuje za predmete u kući i vrtu koji često postaju zanimljiviji od ljudi jer djeluju življe i originalnije. Posebnu atmosferu stvara muzika, gotovo svaku važnu životnu prekretnicu obilježava pjesma koju djevojčica sluša na radiju, pa popularna šlagerska muzika osamdesetih i devedesetih godina postaje svojevrsna mapa njenog odrastanja i pamćenja.

Kada je riječ o likovima u romanu važnija su sjećanja na njih nego što su oni ostvareni kao književno uvjerljivi likovi. Njihovi psihološki portreti daju se samo naslutiti, ponekad se kaže nešto o tome što su oni, i to saznajemo iz njihovih postupaka. Četiri su lika koji se izdvajaju i koji su zaslužni za naratoričin život i okolnosti u kojima je odrastala. Oni nemaju imena, određeni su odnosom prema djevojčici i prostoru kojem pripadaju: majka iz kuće s cvijećem, otac iz kuće s cvijećem, prava majka i pravi otac. Takvo imenovanje, i ono po čemu razlikujemo dvije majke i dva oca, upućuje da identitet ovih likova nije ključan sam po sebi, nego da je najvažnije mjesto koje oni zauzimaju u životu naratorice. Oni skoro da ne postoje kao pojedinci, nego su nosioci određenih uloga i emocionalnih odnosa.

Slično se događa i sa drugim likovima. Prijatelji, komšije i poznanici označeni su inicijalima imena i prezimena, ali ih obilježavaju postupci koji ih čine upečatljivim. Tako u romanu postoji žena koja urla na sina, omiljena nećakinja, susjedi alkoholičari, socijalna radnica, kurva koja počini samoubistvo. Svi ti likovi grade sliku zajednice u kojoj se patnja vidi, ali se rijetko zaustavlja. Upravo kroz odsustvo imena data je funkcija likova, odnosno porodice i prijatelja. U njenom sjećanju ljudi često ostaju tek kao obrisi, glasovi ili inicijali, dok je emocionalni trag koji su ostavili važniji od njihovog punog identiteta. Imena bi likove učinila živim, stvarnim, a naratorica na to kao da nije spremna. Zato inicijali nisu samo formalni postupak, nego dio poetike fragmentarnog sjećanja. Istovremeno, naratorica provodi istraživanje, pri čemu direktno kaže da istražuje pravu i udomiteljsku porodicu „za potrebe ove knjige“. Tokom radnje povremeno navodi i izvore pretraživanja: telefonski imenik, instrumenti, knjige, novine. Ono što ne zna ili čega se jasno ne može sjetiti nastoji pronaći u tragovima koji ostavljaju ljudi i dokumenti.

Roman se sastoji iz dva dijela, iako ta podjela nije eksplicitno označena. Ta podjela prepoznaje se postupno, prije svega jer se ponavlja potreba za preživljavanjem. U prvom dijelu je ono vezano uz odrastanje u usvojiteljskoj porodici i potragu za biološkim roditeljima, dok se u drugom dijelu potreba za preživljavanjem dešava nakon što je naratorica otišla od kuće s cvijećem i suočila se s dijagnozom karcinoma. Nije posrijedi nikakva „borba“ za preživljavanjem jer toga u romanu nema, naratorica se ne bori ni kao djevojčica ni kao odrasla osoba, preživljavanje je ovdje sadržano u nastojanju da se opstane u okolnostima koje joj oduzimaju osjećaj sigurnosti i vlastitog života.

U prvom dijelu romana riječ je o odsustvu pažnje, posvećenosti i emocionalne prisutnosti. Ljubavi u usvojiteljskoj porodici gotovo da i nema, ali ono što posebno određuje iskustvo djevojčice jest činjenica da roditelji iz kuće s cvijećem nisu usmjereni prema njoj, i ne samo njoj, riječ je i o potpunoj odsutnosti ljubavi između njih dvoje. Obrazac emocionalnog odsustva posebno se ponavlja u odnosu prema dvjema majkama, biološkoj i usvojiteljskoj, koje na različite načine obilježavaju njezino odrastanje. Biološka majka napušta dijete, ona je žena koja je „voljela alkohol“, a kasnije gubi i sebe i vlastito pamćenje. Usvojiteljka, s druge strane, nije destruktivna na isti način: njezina je odsutnost tiša, ali ništa manje važna. Nedostupna djevojčici, majka iz kuće s cvijećem, negira očeve grubosti i povlači se u svijet prividno skladne porodice koji sama gradi tako što vjeruje da cvijećem može prikazati „sretan i miran“ život koji iznutra nije takav. To je njen svojevrsni bijeg od stvarnosti. Takav bijeg ima i biološka majka, ali u drugačiji svijet – alkohola. Objema paralelni svjetovi donose privid sreće.

Na koncu, sve se završava rečenicama „u kući s cvijećem nema više cvijeća. U kući s cvijećem cvijeća više nema“, (str. 119.) kojima se efektno najavljuje završnica romana i simbolički opisuje smrt majke iz te kuće. Uprkos tišini između majke iz kuće s cvijećem i naratorice, uprkos nerazumijevanju, odsutnosti i bijegu, ona je bila jedina majka u njenom životu. To na neki način potvrđuje i posveta s kraja knjige „Knjigu posvećujem svojoj majci iz kuće s cvijećem“, uz datum njenog rođenja i smrti. Za nju ona nije bila samo osoba, nego i kuća s cvijećem, mjesto na kojem je, uprkos svemu, život bio moguć.

Napuštanje, odrastanje u sekundarnoj porodici, odlazak, bolest, proces pisanja i slikanja kao načini suočavanja sa sobom i djetinjstvom, ali ne i oslobađanja od njih i od prošlosti, u ovom su romanu prikazani kroz iskustvo koje do kraja ne može biti ispričano. Fragmentarna naracija nameće se kao jedini mogući način oblikovanja iskustva traume u priču u kojoj nema propusta, nema nesigurnosti u sjećanju ni pripovijedanju, nema pukotina. Prazni prostor života stanovnika iz kuće, kao i bliskih ljudi koji u nju dolaze, prostor tuge, usamljenosti, nesreće, bolesti i odsutnosti ljubavi, nastoji se ispuniti cvijećem u kući, vrtu, na tapetama, na crtežima i u samoj priči. Međutim, cvijeće ne popunjava prazninu, njegova naglašena prisutnost čini je još većom. Praznina nije nedostatak priče, nego njen pokretač, ona istovremeno i privlači i plaši čitatelja i čitateljicu, privlači ih nada da će u praznini pronaći smisao, a plaši prostor koji je prividno ispunjen cvijećem.