'Vječne i svete' – spisateljice u južnoslavenskim kanonima

U susret predstavljanju zbornika Klasici u susjedstvu, donosimo tekst Ane Marić, jedne od urednica, o položaju spsiateljica u južnoslavenskim kanonima!

Vječne i svete – spisateljice u južnoslavenskim kanonima

Elisaveta Bagrjana (1893 – 1991) prvu pjesničku zbirku Vječna i sveta objavljuje 1927. godine i njome se trajno upisuje u bugarski nacionalni kanon. No, kakav je slučaj s ostalim južnoslavenskim spisateljicama, ima li za njih mjesta u njihovim nacionalnim kanonima, jesu li one uistinu poput Bagrjane "Vječne i svete“ ili još uvijek predstavljaju, da se poslužimo analogijom kratkoproznog naslova Zofke Kveder (1878 – 1926), svojevrsni Misterij žene?

Spisateljice i kanoni

Južnoslavenske se književnosti ne razlikuju uvelike od ostalih nacionalnih književnosti glede pozicije spisateljica u kanonima u kojima su ovjekovječeni tekstovi čiji su sadržaj i forma prošli test vremena. Sudeći prema povijesnim pregledima, kritičarskim i analitičkim doprinosima, one su rijetke, pa gotovo i marginalne, te su ih njihovi suvremenici nerijetko osporavali. Jedan od važnijih razloga tomu, kako to navodi John Guillory, jest činjenica da im je „prije osamnaestoga stoljeća, u pravilu bio onemogućen pristup pismenosti, ili im je bilo zabranjeno pisati i objavljivati žanrove koji su bili smatrani ozbiljnima“ [1].

Što se južnoslavenskih kanona tiče, značajnije se spisateljice javljaju tijekom devetnaestog stoljeća. Primjerice, tada djeluju, hrvatska spisateljica Dragojla Jarnević (1812 – 1875), srpska Milica Stojadinović Srpkinja (1828 – 1878), slovenska Josipina Urbančič Turnograjska (1833 – 1854), te kasnije, za vremena slovenskog realizma, Luiza Pesjak (1828 – 1898) te Pavlina Pajk (1854 – 1901), kao najznačajnije.

Unatoč tomu, u njihovim matičnim kanonima i među muškim kolegama dugo su vremena bile pozicionirane poprilično nisko. Tome ponajbolje svjedoče različiti povijesni pregledi koji u mnogočemu služe kao prvi indikatori pojedinih kanonskih pozicija. Svi su navedeni opusi u povijesnim pregledima, ako su u njih uopće uvršteni, uglavnom negativno vrednovani, te su tek novijim, suvremenim tumačenjima, otkrivene njihove prave vrijednosti, pa samim time i načini na koji se njihove kanonske pozicije mogu prevrednovati. Tome je pridonijela i feministička kritika koja je kao polje svoga istraživačkog interesa uzela i one žanrove koji su dugo kroz povijest književnosti bili smatrani takozvanom nižom, odnosno popularnom književnošću, kao što su pisma, autobiografije i dnevnici [2]. To je značajno doprinijelo mijenjanju kanonske pozicije primjerice Dragojle Jarnević, prve profesionalne hrvatske spisateljice.

19. stoljeće: književni proboj

Dragojla Jarnević nije učestalo ime povijesnih pregleda, a u slučaju kada je na takvim stranicama prisutna, radi se o izuzetno kratkom predstavljanju i to uglavnom uz navođenje kako „je  bila jedna od rijetkih žena koja se oduševila za ilirski pokret, potom, da su joj djela pretežito domoljubne tematike i usmjerena na traženje adekvatnog umjetničkog izraza“ [3]. Njezin opus kao jedan od najvažnijih iz pera spisateljica hrvatskog narodnog preporoda, naišao je na odobravanje od njezinih suvremenika koji su ga „vrednovali uglavnom u kontekstu aktualnih društvenih očekivanja“ [4], dok se vrednovanje istoga nakon spisateljičine smrti poprilično promijenilo. Njezin se opus promatra izvan konteksta razdoblja u kojem je nastajao, te su pri vrednovanju istoga isticane mane njezinog književnog izraza koje karakteriziraju i muške opuse toga razdoblja koji se danas ipak smatraju kanonskim [5]. Dakle, upravo nam ovakav primjer može poslužiti kao prikaz rigoroznijih standarada s kojima su se spisateljice. Takav je slučaj bio i s opusom Josipine Urbančič Turnograjske. Naime, i Turnograjska koja se sa svojim djelom javlja za vremena slovenskog romantizma, stvarala je u skladu s takvom poetikom, zbog čega su je onodobni književni časopisi uvažavali [6], a kasnije je dugo tumačena bez konteksta toga vremena zbog čega su joj, kao i brojim drugim spisateljicama, negirane umjetničke kvalitete.

Kod opusa Dragojle Jarnević važno je naglasiti da je ipak došlo do značajnije promjene u njegovu vrednovanju, te da je došlo do revalorizacije njezine kanonske pozicije. Revalorizacija njezina opusa dešava se 2000. godine kada Irena Lukšić objavljuje autoričin Dnevnik koji potom dobiva brojne osvrte i tumačenja. Tim su novim tumačenjima u Dnevniku prepoznate sljedeće vrijednosti: „Dragojlin se dnevnik čita kao socijalna reportaža; kao političko-didaktički tekst; kao prostor samoočuvanja egzistencijalnoga i kao intimni autoportret žene, samostalne duhovno i tjelesno“ [7].

Opus Milice Stojadinović Srpkinje dobiva stereotipne kritike koje se odnose upravo na njezin spol. Naime, autorici je čitateljstvo zamjeralo to da, iako je bila žena, nije pisala ljubavne pjesme zbog čega je opisivana kao spisateljica koja umjesto srca ima „kamučak u grudima“ [8]. Stereotipno je predstavlja Jovan Skerlić, najuvaženiji srpski povjesničar književnosti početkom 20. stoljeća koji je bio više fasciniran njezinom figurom spisateljice, nego njezinim spisateljskim umijećem koje je negirao, navodeći, između ostaloga, kako je njezina poezija „bezlična, bezizrazna, opšta, suviše prigodna i konvenvencionalna“, njezin jezik i stil, prema njemu „nema osećanja“ [9].

Unatoč negativnim inicijalnim vrednovanjima, danas je, kao što je slučaj s Dragojlom Jarnević, njezina kanonska pozicija rehabilitirana, što se ogleda i u povećanom broju analitičkih doprinosa koji se bave analizama spomenutog dnevnika. Dakle, Jarnević nije jedina čijoj su revalorizaciji doprinijeli novi književni pristupi i čitanja. Danas se najznačajnijih djelom Milice Stojadinović Srpkinje smatra dnevnik U Fruškoj gori koji poznaje brojne interpretacije, a posebno se ističu doprinosi feminističke kritike. Kako ističe Biljana Dojčinović, taj je spisateljičin tekst prozvan ženskim tekstom u kojem se isticao interes za „žene pesnikinje i njeni pokušaji da transkribuje glasove iz 'divlje zone'“ [10]. Njezin opus također odlično svjedoči o stereotipnim pretpostavkama čitateljstva o tome kako tekst koji piše spisateljica treba izgledati, što se, dakako, poklapa s tvrdnjom Beatrice Slame koja problematizira stereotipno prikazivanje i analiziranje ženskih opusa koje ženski stil tumači kao „fluidan, nježan, ljubak, rascvjetan, biljni. Ali ponekad i nadahnut, žestok, te brizga iz dubokih i nekontroliranih snaga“ [11]. Dok se ranije vjerovalo da je to djelo ovo djelo predstavlja zbirku narodnih mudrosti, s folklornim dodacima, u njemu se danas prepoznaje spisateljica čiji stil najavljuje književne postupke i izraze koji će tek postati dio srpske književnosti.

Dok su ove dvije spisateljice pozitivni primjeri promjena u kanonskim vrednovanjima te naknadnog, ali ipak uvrštavanja u kanon, najuvaženije slovenske spisateljice devetnaestoga stoljeća i dalje ostaju na marginama kanona. Iako se njihove pozicije u tradicionalnim tumačenjima donekle poklapaju s ranije spomenutim spisateljicama, a što se najbolje ogleda u negiranju umjetničkih kvaliteta njihovih tekstova kao i u tek povremenom uključivanju u povijesne preglede, za revalorizaciju opusa Josipine Urbančič Turnograjske, Pavline Pajk i Luize Pesjak i dalje su potrebni podrobniji analitički prilozi. Čak ni Zofka Kveder, danas najuvaženija kanonska slovenska autorica, nije imala zavidan položaj u povijesti slovenske književnosti, već je također tek suvremenim analizama zadobila status „prve slovenske klasikinje“ [12].

Opus Josipine Urbančič Turnograjske u tradicionalnim je tumačenjima bio opisan kao lišen umjetničkih kvaliteta, no suvremene analize kao bitne elemente koji se donedavno nisu isticali navode spisateljičinu inovativnost. Primjerice, činjenicu da je upravo Turnograjska među prvima uvela motiv Veronike Deseniške [13] koji danas slovi jednim od najvažnijih i najreprezentativnijih unutar slovenske književnosti, te se također ističe i činjenica kako je među prvima uvrstila motiv žene koja se zajedno s mužem bori za domovinu, a razradila je i motiv osvete među sestrama [14]. Nakon njezine smrti u slovenskoj književnosti narednih desetak godina obilježava odsustvo spisateljica. Tek se šezdesetih i sedamdesetih godina sa svojim djelima javljaju Luiza Pesjak i Pavlina Pajk [15] koje će pratiti još rigoroznije kritike od onih Josipine Urbančič Turnograjske. Naime, literarne kvalitete obaju njihovih opusa odmah su diskvalificirane jer su tumačene kao autorice žanrovske, odnosno tzv. niže proze koja je nastala na podlozi popularnih ljubavnih romana njemačke spisateljice E. Marlitt. U tome je kontekstu, primjerice, bio tumačen roman Beatin dnevnik Luize Pesjak. Pavlina Pajk je s druge strane zbog toga „sentimentalnog idealizma“ bila podvrgnuta izrugivanju slovenskih novostrujaša. Nakon objave romana Slučaji usode (Slučajevi sudbine) koji dobiva izrazito negativne kritike, spisateljica više ne izdaje niti jednu knjigu [16].

Dvadeseto stoljeće: književno etabliranje

U 20. stoljeću spisateljice značajnije zalaze u područje javnog života, a značajan je i porast spisateljica od kojih pojedine čak od svog spisateljskog umijeća i priređuju, a neke se čak i etabliraju u kanonu za vrijeme života. Primjerice, kanon bugarske književnosti dvadesetog stoljeća obilježen je čak trima važnim ženskim opusima – opusima Elisavete Bagrjane, Dore Gabe (1888 – 1983) te Blage Dimitrove (1922 – 2003). Tada se javljaju i prve važnije spisateljice u Makedoniji,  nešto kasnije u odnosu na druge južnoslavenske, odnosno tek šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća, petnaestak godina nakon normiranja makedonskog jezika. [17] (Devetnaestostoljetnu makedonsku književnost iz ženskog pera obilježavaju narodne kazivačice čija su se tek pojedina imena uspjela sačuvati od zaborava.)

Unutar hrvatskog kanona svoje su mjesto pronašle Ivana Brlić Mažuranić (1874 – 1938), kao najetabliranija hrvatska spisateljica, te Vesna Parun (1922 – 2010). Opus Ivane Brlić-Mažuranić, iako od početaka izrazito afirmativno vrednovan, ipak je pretrpio svoje nepravde, koje se na prvom mjestu ogledaju u stereotipnim rodnim tumačenjima. Naime, autorici je svojedobno bilo „dozvoljeno“ stvarati književna djela isključivo zbog činjenice da je pretežito pisala književnost za djecu. Primjerice, Matoš je, govoreći o Hlapiću, legitimizirao njezino stvaralaštvo isticanjem njezine majčinske figure: „Samo mati, samo fino odgojena i vrlo naobražena gospođa mogaše dati takvo biserje“ [18]. Ukratko, žena se spisateljskim radom može baviti samo ako njezino djelovanje odgovara tadašnjoj predodžbi patrijarhalnog društva, odnosno, kada ne odstupa od svoje uloge majke ili supruge.

Ovdje treba navesti i primjere opusa Marije Jurić Zagorke (1873 – 1957) i Slovenke Zofke Kveder. Obje su svojedobno bile isključivane iz matičnih kanona zbog svojevrsne „regresivnosti“ njihovih književnih opusa [19]. Marija Jurić Zagorka ugledala se na popularne povijesne romanse ili lakrdije nastale po devetnaestostoljetnim uzorcima, dok se Zofka Kveder ugledala na obrasce realistične književnosti. Valorizacija opusa Marije Jurić Zagorke i njegova mjesta u kanonu događa se kroz nove pristupe tekstu koji su otvoreni prema ženskom autorstvu i popularnoj književnosti. S druge pak strane, Zofka Kveder je danas bez sumnje najistaknutija slovenska klasikinja, što prije svega proizlazi iz njezinog statusa prve profesionalne slovenske autorice, kao i iz činjenice da su suvremena čitanja ovaj opus prikazala prikladnijim pristupima, analizama i otkrila neke nove vrijednosti njezina opusa. Značajnije se promijenio i status opusa makedonske pjesnikinje Danice Ručigaj koja je nakon smrti pala u književni zaborav. Njezin se status mijenja feminističkim tumačenjima koji naglašavaju njezinu poziciju prve spisateljice koja je odradila i odredila početak makedonskog ženskog pjesništva. Tradicionalna tumačenja koja su mahom stereotipizirala njezin opus tako bivaju problematizirana, a ona se otkriva kao spisateljica koja govori o ženskom iskustvu.

Stereotipna su tumačenja zadesila i kanonski opus Desanke Maksimović, koja je, uz stvaralaštvo za odrasle, pisala i žanr za djecu. Primjerice, o njezinu dječjem pjesništvu pisao je Milan Bogdanović koji je naveo kako je “Od svih naših savremenih pesnika, Desanka Maksimović je naprirodnije predodređena da se približi poeziji djetinjstva. Izvesne odlike njenoga pesničkog talenta kao da su joj zato i date. To je pre svega, njena čista ženstvenost, koja je tako sveže sačuvana u svim njenim stihovima, i kojom psihologijom je ona, kao i svaka prava žena, bliska razumevanju deteta” [20]. Ono u čemu se također ogleda stereotipno tumačenje njezina opusa jest činjenica kako je deklarirano da upravo „Desanka Maksimović ima najženskije stihove [21]“ kojima se pritom preispituje njihova dubina. Stereotipno je bio tumačen i opus druge kanonske spisateljice, Isidore Sekulić. Naime, njoj su tradicionalna tumačenja zamjerala manjak književnih motiva percipiranih kao ženskih. Suvremena tumačenja spomenutih opusa ispravila su ovakva stereotipna viđenja te su dali novi pogled na kanonski priznate tekstove. Primjerice, tradicionalna tumačenja su u Isidori Sekulić prepoznala antifeminističku figuru, dok je suvremenim analizama ona prikazana kao spisateljica koja je izrazito marila za feministička pitanja. Desanka Maksimović je pak suvremenim tumačenjima prepoznata kao svojevrsna remetilačka snaga razdoblja u kojemu je stvarala. Pojedina tumačenja ističu kako je ona u tadašnju srpsku poeziju unijela ekspresionističke, dadaističke, futurističke i nadrealističke elemente [22].

Tri su dvadesetostoljetna bugarska opusa iz ženskog pera također ovjekovječena u kanonu, ali ipak se jedan opus izdvaja kao dominantniji i najznačajniji. To je svakako opus već spomenute Elisavete Bagrjane u čijoj, tako reći, sjeni stvaraju Dora Gabe i Blaga Dimitrova. Naime, govor o dva potonja opusa gotovo da ne mogu proći bez reference na Bagrjanu. Za Gabe se, primjerice, navodi da je autorica „koja ima manje vatre i slobode od Bagrjane, a možda više nježnosti i dovršenosti“ [23]. Nešto bolje u usporedbi s Bagrjanom prolazi opus Dimitrove. Za nju se, na primjer, navodi „ona nastavlja i produbljuje pesničku liniju Jelisavete Bagrjane gradeći svoju originalnu poetiku i razrađujući ljubavnu tematiku do detalja“ [24]. Unatoč tomu, obje se spisateljice u suvremenosti prepoznaju kao samostalne književne figure. O današnjoj uvaženoj kanonskoj poziciji Dore Gabe svjedoči činjenica kako je njezin opus antologiziran, često reizdavan, ali i analitički tumačen. Blaga Dimitrova je pak prepoznata kao osoba koja je modernim, intelektualnim pjesništvom inovirala dotadašnju bugarsku poeziju.

Pojedine spisateljice dvadesetog stoljeća i dalje čekaju na takvu reafirmaciju kakvu su dobile Zagorka, Kveder i Ručigaj. Među njima su, primjerice, hrvatske autorice Adela Milčinović (1879 – 1968) i Jagoda Truhelka (1864 – 1957) koje se, uz Ivanu Brlić-Mažuranić i Mariju Jurić Zagorku navode kao najznačajnije hrvatske spisateljice dvadesetog stoljeća, no njihov opus ipak ostaje nedovoljno istražen. Primjerice, Adela Milčinović i dalje ostaje u sjeni supruga autora, a Jagoda Truhelka u sjeni Ivane Brlić Mažuranić. Pri vrednovanjima njihova opusa krije se još jedan primjer rigoroznijih standarada. Primjerice, za zbirku novela Pod branom koju Adela Milčinović piše sa suprugom, Lunaček ističe kako spisateljica piše o nečemu što je u literaturu već donijela Zofka Kveder. Iz toga se da zaključiti kako on vjeruje da ponavljanje književnih tema i obrazaca nije dozvoljeno jedino spisateljicama.

Dakle, povijesti južnoslavenskih književnosti poznaju tradiciju ženskog autorstva i ono je ovdje suženo i sažeto prikazano, u recepcijskom presjeku njegovih poznatijih figura i opusa. Uz to, ovdje prikazani primjeri pokazuju i da književnopovijesne sistematizacije južnoslavenskih književnosti sve intenzivnije otkrivaju propuste i pukotine vlastita „žanra“ i time, barem u sferi ženskog autorstva, nastoje dohvatiti zamišljenu cjelinu povijesti književnosti.

[1] Guillory, John (1993): Cultural Capital. The Problem of Literary Canon Formation, str. 15.
[2] Robinson, Lillian S. (2002): Izdaj naš tekst. Feministički izazovi književnom kanonu, str. 110.
[3] Lukšić, Irena (2013): Dragojla Jarnević i europski romantizam, str. 11.
[4] Grubišić Pulišelić, Eldi (2007): Odraz preporodnih ideja u Dnevniku Dragojle Jarnević nakon 1848. godine.
[5] Isto.
[6] Lah, Ivan (1921): Josipina Turnograjska: njeno življenje in delo, str. 17.
[7] Sablić Tomić, Helena (2013): Što je nama Dragojla Jarnević danas?, str. 102.
[8] Garonja Radovanac, Slavica (2010): Žena u srpskoj književnosti, str. 28-29.
[9] Skerlić, Jovan (2006): Istorija nove srpske književnosti, str. 166.
[10] Dojčinović, Biljana (2015): Materinski glas u dnevniku Milice Stojadinović Srpkinje, str. 118.
[11] Slama, Beatrice (1983): Od 'ženske književnosti' do 'pisanja u ženskom rodu, str. 87.
[12] Latković, Ivana (2018): „Tri frajle kavaljera Kanona (Žensko autorstvo u prevrednovanjima književnog kanona nakon 2000. godine), str. 127 – 128.
 [13] Lah, Ivan (1921): Josipina Turnograjska: njeno življenje in delo, str. 17.
[14] Delavec Touhami, Mira (2012): Josipina Urbančič Turnograjska: prva slovenska pesnica, pisateljica in skladateljica, str 126.
[15] Isto, str. 34.
[16] Lah, Ivan (1921): Josipina Turnograjska: njeno življenje in delo, str. 33.
[17] Mojsova Čepiševska (2015): „Šuplinova, Ručigaj i Trifunovska na nekolku jazici, str. 127.
[18] Detoni Dujmić, Dunja (1998) Ljepša polovica književnosti, str. 38.
[19] Grgić, Kristina (2009): Marija Jurić Zagorka i kanon modernizma, str. 18.
[20] Bogdanović, Milan (1961): Desanka Maksimović, str. 186. 
[21] Černa, Milada (2000): Značajna godišnjica srpske kulture, str. 94.
[22] Isto, str. 96.
[23] Malinova-Dimitrova, Ljudmila, i Ljudmil Dimitrov (2011): Bagrjana in Slovenija: ob dvajsetletnici smrti Elisavete Bagrjane in dvajsetletnici slovenske neodvisnosti, str. 21.
[24] ] Mladenov, Marin (1997): O savremenoj bugarskoj poeziji, str. 18, 27.