Page arrow
Bek 728x90px 1Bek logo boja negativ 2 300x250

'Volim život i kad je nepodnošljiv'

Large nadja matejcic Foto: Joshua Zader / Flickr
Naslov knjige: Kako ste? Autor knjige: Barbara Matejčić Izdavač: Heinrich Böll Stiftung - ured za Hrvatsku Godina izdanja: 2015.
Nedjelja
26.06.2016.
Barbara Matejčić, novinarka i urednica fokusirana na društvene teme i ljudska prava, objavila je zbirku od šest narativno-novinarskih priča pod nazivom Kako ste?

Svijet u knjizi je prikazan iz ugla šest osoba koje su marginalizovane, sa kojima je autorka provela određeno vrijeme kako bi ih upoznala i potom nam kroz pisanje na neki način posredovala njihova iskustva. 
Ovaj zadatak predstavlja izazov na dva nivoa – jedan je novinarski, odnosno društveno angažovani nivo, a drugi jeste književni nivo. Ali, ako se i mogu imati predrasude prema pisanju sa tezom, kao onom koje se često zadržava na klišeima, ova knjiga je odličan primjer kako i takvo pisanje može biti uspješno na oba pomenuta nivoa.
Naime, autorka će već u uvodnom tekstu dekonstruisati sve naše predrasude prema ovom žanru, ukoliko smo ih i imali. Ona nas uvodi u zbirku time što govori kako je i pored istraživačkog iskustva na kojem je godinama radila i dalje podložna predrasudama, npr. kako je procijenila mladu tridesetogodišnjakinju koju je upoznala dok je radila sa pacijentima Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju u Varaždinskim Toplicama, kao šminkericu. Naime, izgled djevojke, to što je imala vještačke trepavice, autorki je privukao pažnju. Kasnije, kada je počela da razgovara sa tom pacijentkinjom, saznala je da je djevojka zbog jake boli usljed saobraćajne nesreće, i sa tugom zbog gubitka mlađeg brata koji je koju godinu ranije također poginuo u saobraćajnoj nesreći, sama sebi iščupala trepavice. 
Time što je prije svega pisala o sopstvenim predrasudama, autorka je već na početku knjige vrlo uspješno skrenula pažnju na to da smo svi skloni predrasudama, ali i da se protiv predrasuda može i mora boriti. Možda najbolji način jeste da upoznajemo one koji su u društvu marginalizovani, da kroz pojedinačne priče uočimo sistemsko ugrožavanje marginalizovanih grupa. Naravno, ne upadajući pri tome u zamku da ova pojedinačna iskustva doživimo stereotipno, kao da su ona egzemplarna za cijele grupe, kao da ljudi u ovim pričama progovaraju i u ime 'svojih skupina', što je nešto na šta će nas autorka takođe upozoriti u uvodu.
Prva priča je napisana iz ugla djevojke Ivane, koja je usljed saobraćajne nesreće ostala nepokretna. Ona ima podršku porodice i ljudi koji je vole, ali je i vrlo samosvjesna i uporna kako bi mogla da nastavi sa svojim životom. Njeni problemi su i ekonomske prirode, jer samo nabavka miša koji joj omogućava da koristi kompjuter košta 2400 eura. Na pomisao da će moći da oporavi lijevu ruku, Ivani se otvaraju beskrajne mogućnosti, ali nažalost, do oporavka ruke nije došlo i pored sveg njenog truda. Prikazivanjem svakodnevnih detalja Ivaninog života i načina na koji je tretiraju doktori i medicinske sestre, postaje jasno koliku ulogu sistem zdravstvene zaštite ima u životima pacijenata, a posebno onih koji su teže ozlijeđeni, čiji oporavak je naporan i iziskuje puno truda, prije svega od strane pacijenata.
Slično je i u slučaju četvrte priče, u kojoj je riječ o Branimiru koji je izgubio vid. Ovo je ujedno i jedina priča u kojoj je pripovjedač muškarac. Kao u Ivaninom slučaju, i ovdje autorka skreće pažnju na nedostatke zdravstvenog sistema zaštite, ali može se uočiti i druga narativna sličnost. Naime, autorka kontrastira život ovo dvoje ljudi prije i poslije bolesti. Time ukazuje na granicu između onih koji su viđeni kao 'zdravi' i onih koji su viđeni kao 'bolesni'. Ova granica nije toliko čvrsta koliko se čini. 
Ove bi se priče mogle čitati iz ugla disability teorije, jer s jedne strane bolest je ono oko čega je formiran identitet ovih ljudi i zbog čega ih društvo marginalizuje. Viđeni su kao oni koji su manje sposobni od ostalih, njih karakteriše ne-mogućnost, kao odsustvo mogućnosti. Zato što oni nešto ne mogu (da vide, da se kreću), oni su na margini, i stoga se ne percipiraju kao 'sposobni', pa ni kao 'normalni'. Ali, preuzimajući njihov ugao gledišta, autorka prikazuje da oni mogu i da djelaju, da je ne-mogućnost društveni konstrukt koji ove ljude dodatno ograničava. 
Ujedno, ovim primjerima se ukazuje na ograničenost identitetskih politika. Da bi bili ravnopravni u društvu, i njima je potrebna prije svega ekonomska i institucionalna podrška, ali da bi tu podršku dobili, oni su ugurani u identitete u čijoj je osnovi baš ono što ih i čini marginalizovanim.
Druga priča za temu ima iskustvo žene sa psihijatrijskim poremećajem i oblikovana je kroz dnevničke zabilješke. Autorka obraća pažnju na medicinske dijagnoze, njihovo ustanovljavanje, mijenjanje, kako se prepisuju ljekovi i koji je njihov učinak na stanje pacijentkinje. Ukratko, prikazano je kako medicinski diskurs i praksa pokušavaju da psihičke bolesnike doslovno uguraju u kalupe 'normalnosti'. Moglo bi se, dakle, reći da autorka daje gotovo fukoovsku kritiku zdravstva. 
Još jedna važna stavka u ovoj priči jeste i ukazivanje kako jedan stepen marginalizovanosti često biva dodatno produbljen drugim. Oni i one koji se nađu na margini društva postaju žrtve psihičkog i fizičkog, često i porodičnog, rodno zasnovanog nasilja. Ali sa druge strane, prikazani su i njihovi prijateljski odnosi, u ovom slučaju žensko prijateljstvo, između dvoje ljudi koji se nalaze u sličnoj situaciji. Ti odnosi su komplikovani, nisu uvijek idealni (kao što prijateljski odnosi nisu ni inače), ali su zasnovani na uzajamnom razumijevanju i podršci.
U trećoj, petoj i šestoj priči više nije riječ o ljudima koji su marginalizovani zbog svoje 'nesposobnosti' uzrokovane bolešću, već zbog svoje pripadnosti manjinskim grupama, bilo po nacionalnom, rodnom ili seksualnom osnovu. Tako mlada Romkinja iz malog mjesta mora da se izbori da bi ostvarila pravo na obrazovanje. Kada konačno upiše srednju školu, nema novca za udžbenike, jer joj socijalno obezbjeđuje samo polovinu novca, i to nakon što sama kupi udžbenike. Ali ona ima plan da nastavi da uči, da piše bilješke i da se već nekako snađe. Njen san je da postane policajka, nakon što završi srednju školu, koju djeca iz njenog naselja često ni ne upisuju. 
Srpska porodica iz Osijeka godinama očekuje pravdu, zbog oca porodice koji je tokom ratova devedesetih ubijen, samo na osnovu toga što nije bio Hrvat. Kao i u drugoj priči u kojoj je prikazana višestruka marginalizovanost, i ovdje se nacionalna marginalizovanost povezuje sa ekonomskom nesigurnošću, u slučaju samohrane majke iz Osijeka. U posljednjoj priči, mlade lezbejke bivaju napadnute od strane desničara neposredno nakon splitskog Prajda. 
Svim pričama zajedničko je što su ovi ljudi iznevjereni od strane sistema i što okolina ili ne reaguje nikako da im pomogne, ili su nevidljivi i za osnovna ljudska prava, ili u najdrastičnijim slučajevima i fizički postaju žrtve. Psihološki pritisak koji trpe povezan je s ekonomskom neimaštinom i sa osjećajem nebezbjednosti.
Iako su svih šest iskustava prikazanih u knjizi prije svega iskustva ljudi koji nemaju ravnopravan položaj u društvu i kojima je potrebno mnogo više truda, volje i strpljenja kako bi ostvarili svoja prava, autorka ni jednu priču ne završava pesimistično ili u malodušnosti. Takav stav sažet je u rečenici kojom se završava druga priča: "Ja volim život i kad je nepodnošljiv." Sve su ove priče otvorenog kraja, svi ti ljudi imaju svoje uspone i padove, ali je mogućnost promjene i dalje pred svima njima.
Nekoliko je narativnih postupaka kojima je autorka izbjegla da priče pojednostavi, da iskustva ovih ljudi svede samo na njihovu marginalizovanost, ipak uspijevajući da jasno prikaže teškoće sa kojima se suočavaju, od kojih je nemali dio sistemski i koji dodatno otežava probleme poput fizičke i psihičke bolesti. Autorka različitim pričama prilagođava različite tehnike pripovijedanja, poput unutrašnjeg monologa ili dnevničkog zapisa. Poigrava se i sa vremenskim perspektivama putem čestih reminiscencija u pričama o Ivani i Branimiru. Još jedna narativna tehnika koju autorka vrlo dobro koristi jeste i to što likove dodatno nijansira prikazujući njihove međuljudske odnose, njihove partnere i partnerke, porodicu i prijatelje. 
Tako se Matejčić pokazuje kao novinarka i spisateljica čiji su narativno-novinarski tekstovi vrlo dobro formalno uobličeni, što joj pomaže i u namjeri da nijansirano, ali i kritički, posreduje iskustva ljudi o kojima piše.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu