Povratak religiji

U svojoj posljednjoj knjizi Terry Eagleton ispituje odnos kulture i religije, od prosvjetiteljstva do postmodernizma. Kada je moć religije počela da slabi, njene različite funkcije su preuzele nauka, filozofija, kultura i politika. Autor preispituje ideju o tome da je religija 'zamijenjena' kulturom, pokazujući kroz period od dva vijeka da ni jedna od oblasti koje su zamijenile religiju nije bila ni toliko uspješna ni uvjerljiva koliko nam se možda čini. Religija stalno potvrđuje sposobnost da sjedini "teoriju i praksu, elitu i svjetinu, duh i osjetila, koju kultura nikada nije posve uspjela da oponaša."

Na izvjestan način, Eagletonova knjiga proizvod je njegova višedecenijskog marksističkog bavljenja teologijom i kulturom, ali i posljednjih godina intenzivirane polemike s predstavnicima novog ateizma, poput Richarda Dawkinsa.

Počevši od perioda prosvjetitetljstva, autor analizira kako je religija uspjela da se održi, iako je naizgled poražena. Napad prosvjetiteljstva na religiju prije svega bio je politički, ne teološki, jer mu je cilj bio da jednu vrstu zatucane religioznosti zamijeni racionalnom i civiliziranom. U sljedećim periodima idealizma i romantizma nastaje nacionalizam koji je, kako smatra Eagleton, jedna od najuspješnijih zamjena za religiju.

Autor uvodi i pojam ateizma, te tvrdi da do postmodernizma nije bilo apsolutnog ateizma. Čak ni filozofi poput Nietzschea i Marxa, iako su najčešće takvim smatrani, nijesu apsolutni ateisti, pošto religiju mijenjaju nekim drugim 'bogovima'. U nekim je pogledima Marx religiozniji od Nietzschea, a u drugim pogledima važi obrnuto. Ni nešto kasnije, kod modernista, ne nailazimo na apsolutni ateizam, jer oni smrt boga doživljavaju kao "traumu, uvredu, izvor tjeskobe, kao i razlog za slavlje, (a) posmodernizam ga uopšte ne doživljava." Tako prvi pravi ateisti postaju postmodernisti, koji su se i inspirisali Nietzscheovim pisanjem, jer sumnjaju u svaku vjeru kao dogmatsku. Ovo autorovo previđanje da sumnja u svaku vjeru kao dogmatsku i dalje ne znači da ne ostaje vjera u sumnju, oslabiće argumentaciju prije zaključnog poglavlja.

Drugi dio završnog poglavlja 'Modernizam i poslije njega' možda je i najprovokativniji, jer kao temu nema interpretaciju prethodnih epoha, već savremeni trenutak. Ipak, prethodna poglavlja knjige Eagletonu pojmovno pomažu da u ovom poglavlju konačno i primijeni svoje teze na današnjicu. Autor dolazi do zaključka da je zapadni kapitalizam razvio sekularizam i fundamentalizam, što je svojevrsni dijalektički poduhvat.

Najproblematičniji dio ovog poglavlja i cijele knjige ujedno je to što autor fundamentalizam premješta na Istok, dok na Zapadu vidi pobjedu ateizma nad religijom. Ovakva vrsta pogreške moguća je zbog toga što je autor cijelu argumentaciju o odnosu religije i kulture promišljao iz ugla dominatne zapadne misli posljednja dva vijeka. Zato kada pokušava da analizira sadašnjicu, nužno dijeli svijet na fundamentalni Istok i ateistički Zapad.

Konačno, autor zaključuje da i Zapadu slijedi zaokret ka religiji. Eagleton, očekivano, zaziva ne bilo koju drugu već hrišćansku religiju, smatrajući da naše zajednice moraju iščeznuti, kako bi se stvorile nove zajednice koje će saosjećati sa obespravljenima i siromašnima. Umjesto da kultura zamijeni religiju, koja je postala anahrona i prevaziđena, događa se upravo suprotno – religijsko mišljenje otvara mogućnosti za stvaranje pravednijeg društva.

Knjiga Kultura i smrt Boga Eagletonov je prilog analizi položaja religije i kulture posljednja dva vijeka. Iako početna teza nije radikalno nova teorijska ideja, ono što ovu knjigu čini posebno zanimljivom jeste prije svega autorov karakteristični stil i širina kojom zahvata teme koje obrađuje u šest izdvojenih poglavlja, koja vode do (ne)očekivanog zaključka. I ovog puta Eagleton pokreće značajna i neugodna pitanja, izazivajući nas da mislimo o pukotinama u dominantnom ideološkom diskursu u kojem djelamo i koji nas oblikuje.