Poezija Karoline Grubišić

Donosimo pjesme Karoline Grubišić nastale na Booksinoj radionici poezije koju vodi Martina Vidaić.

Dok se mrtvi dižu

scena:
rupa u zemlji
kiša srednjoškolskih ruža
krik žene rasut u vjetru
majica slana od suza

scena:
nos bijel, drhtave zjenice
upitne ruke, tanak moral
„ajmo u đir, ne mogu sidit“
di si ti u sebi nestala

možda progledam
kad me prekrste blatom
u ruletu perspektiva
tamo, s Bogom ću se Boga igrati

sutra ću se roditi
u kapsuli tablete za smirenje 
teška kemija za lakši temperament 

Kad bi bila

imala bi njene oči, najtoplije plave
možda njenu sunčanu kosu i trepavice moje
nosila bih te u svojoj jetri
možeš mi i kralješke pomaknuti
ako to garantira tvoj mir
bila bi cvijet mora i stijene
koji ne doseže s frižidera poruke
ali s mojih ramena možeš skočiti u nebo
možda u kantu za smeće
ti si ipak samo papir, tuđa politika
a moja si pribadača u prsa

Kiosk na kantunu

još jedan običan dan
smješkam se suncu k´o idiot
od mediteranskog zraka mi se kiše

neoprezno idem preko zebre
bude li mrtvih, živo mi se jebe

i možda život nije tako loš
kažem na prijateljskoj kavi
makar imam trnje među kralješcima
i mrtvi mi noću ubrzavaju puls

ali u paranoji sam zdrava i spokojna
samo, čekaj, tu na kantunu
idem do kioska po cigare

Karolina Grubišić