Fotografija: Petra Počanić.
Donosimo pjesme Petre Počanić nastale na Booksinoj radionici poezije koju vodi Martina Vidaić.
Skače u svoje sedlo
Provjerava pisaljke
Širi zjenice
Slovo ispred N
Vodoravno
Nisam te dugo vidjela!
Nisi dobro gledala.
Ulica po glavnom gradu
Prvo slovo Lj
Okomito
Jesi vidio kako lijepi oblaci?
Pa ne jede se sve što leti.
Bure se roje
Alpe se kroje
Oštre se kosilice, bušilice, flekserice
Ljudi polako tegle tuđe kofere
Kotači tuku staro kamenje
Jesi čuo potres?
One koji me ne zanimaju, ja ne slušam
Kazaljka je prešla preko koljena
Konja okreće istočno, majka odlazi zapadno
Tamni dio dana
Tri slova
Vodoravno
Tinta je iscurila u more.
Na terasi zveckaju vilice
Ljudi zapišavaju zidove
Ispiru tragove
Otkad je otišao Mile
Više ne znamo ni kad počinje proljeće.
Na rubu šume
osamnaest kilometara
od posljednje stanice metroa,
visoko, na zadnjoj grani,
sjedi škanjac ─
Buteo buteo
koji čeka
i širi krila
kad drugi odlaze.
Na rubu grada
osamnaest kilometara
od posljednjeg živog stabla,
visoko, na zadnjem katu,
sjedi čovjek ─
Homo sapiens
koji čeka
i ni sam ne zna
zašto puca na slobodu.
Protivim se plavoj!
Ali ne onoj pravoj,
morskoj plavoj.
More me naučilo o bojama
više nego sve boje zajedno.
Protivim se infinity pool plavoj,
ukradenom prvom redu do mora
za dva-tri mjeseca snova
ili laži,
ovisi kako gledaš.
Protivim se filter plavoj,
enhanced plavoj, nabrijanoj plavoj,
hashtag blue holiday plavoj,
plavoj s lošom glazbenom podlogom
i tonom plastičnih rekvizita.
Kako se ne protiviti
toj novoj plavoj
koja nas silno želi uvjeriti
da je normalno
da Mediteran više ne miriše na sol
Ne zna ta plava
ča je panin s pašteton i pomidoron,
ni da će te grč čapat
ko skočiš u more
odmah nakon ča si jia.
Ni da ko je ortoped reka
“hodi bos”,
ni pensa na škrape.
Ne zna ta plava
da u more greš i kad su meduze
i da ćemo se pole vrći dakordo
ki po kemu piša.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.