Andrea Cote (tri pjesme)

Iz buduće antologije kolumbijske poezije, koja nastaje na inicijativu Marija Angela Quintera i kroz prijevode Željke Somun, predstavljamo prvu pjesnikinju: Andreu Cote. U nastavku pročitajte njene tri pjesme!

O odsutnosti

Za boga nenastanjenosti
podižu se nevidljivi hramovi
na vjetrometini pustinje.
I za njega
patuljasta stabla k pijesku naginju svoje grane
ponizne, 
odane.
Da se ne bi pouzdao
u to da postoji bog odsutnosti,
gospodar pustinje
i svih pojava koje,
poput sjene,
postoje snagom svjetlosti koja ih odbija.

Ono buduće

Dovodim djecu do ruba ponora
dajem im da jedu suho korijenje,
tako će znati da ima spoznaje
koja nadilazi prašinu.
Pitaju me što je obzor
kažem budućnost, tek da nešto kažem.
Puštam ih na najužarenijoj planini,
pitam se je li u redu da se dodiruju
i ako su pili od istog života,
nek sad piju od iste smrti.
Vapaj korijenja
izbija iz asfalta,
zvuk uzdrhtala kamenoloma,
krhotine neba,
tračak svjetla
pada po njima, i po svemu.
I tako čekamo,
na milost legijama što se potucaju,
insektima,
čije sićušno hodočašće
na koljena baca 
svaku seobu. 
Događaj čovječnosti.
ono što opstaje uništavanjem.
Očiju punih nove svjetlosti
pitaju me što ima doći.
Kažem im da je vrijeme klatno
i da svako toliko tresne o pod,
kao sad.

Obje pjesme iz zbirke Žar zemlje, Fervor de Tierra, Tusquets, 2024.

Ta životinja

Postoji jedan vlak u sjećanju, na pepeljastim mu tračnicama rastu slojevi mahovine.
To je vlak prošlosti, utvara koja reži i dijeli na dva dijela djetinji san.
Svako kloparanje lokomotive u mojoj zemlji podrazumijeva zastrašujuć zvuk.
Ali ovdje, znaš već, popnem se na vlak kao u neko sedlo,
a za mnom i ostali.
Toliko smo blizu da drhtaj jednog tijela zadire u moje disanje
i ne smeta mi što netko nepoznat 
polaže glavu na moje rame.
Štošta činimo u vlaku, spavanje nije vrijedno spomena,
šminkamo se, jedemo, govorimo različitim jezicima.
Vrućina koja naliježe na nas, ta pleća ispružena
nad svijetom
to je ta životinja o kojoj ti čitavo vrijeme govorim.

Pjesme drage Beth, Visor, 2025.

Andrea Cote (Kolumbija) autorica je knjiga poezije: Puerto Calcinado (2003.), Cosas Frágiles (2008.), La Ruina que Nombro (2015.), En las praderas del fin del mundo (2019.) i knjige kao umjetničkog predmeta, Chinatown a toda hora. Njezinu pjesničku zbirku Fervor de tierra objavila je izdavačka kuća Tusquets 2024. godine. Objavila je i knjige proze: Una fotógrafa al desnudo: biografía de Tina Modotti (2005.) i Blanca Varela o la escritura de la soledad (2004.). Sastavila je Antologiju kolumbijskih pjesnikinja Pájaros de Sombra (2019.). Doktorirala je hispanoameričku književnost na Sveučilištu u Pennsylvaniji. Primila je sljedeće nagrade: Premio Nacional de Poesía de la Universidad Externado de Colombia (2003.), međunarodnu nagradu Poesía Puentes u Strugi (2005.), Premio Cittá de Castrovillari Prize (2010.) za Porto in Cenere, talijanski prijevod djela Puerto Calcinado i International Latino Book Award (2020.) za najbolju pjesničku antologiju. Francuski prijevod djela Puerto Calcinado objavljen je 2015., a 2024. talijanski prijevod djela La ruina que nombro, pod naslovom La Rovina che nomino. Pjesničku nagradu Casa de América primila je 2024. Njezini su tekstovi prevedeni na engleski, francuski, njemački, katalonski, talijanski, portugalski, makedonski, arapski, poljski, grčki, ruski i kineski. Gošća je velikih pjesničkih festivala i sajmova knjiga u Rusiji, Italiji, Španjolskoj i u drugim zemljama Latinske Amerike. Na španjolski je prevodila pjesnike Jerichoa Browna, Tracy K. Smith i Kahlila Gibrana. Profesorica je pjesništva na dvojezičnom magistarskom programu kreativnog pisanja na Sveučilištu u El Pasu, u Teksasu.