Pupčana vrpca (ulomak iz romana)

U susret gostovanju na programu Štefica Cvek u Booksi: Mak Maslać i Lucija Tunković, donosimo ulomak iz romana Pupčana vrpca (Fraktura, 2024.) Lucije Tunković, za koji je autorica dobila regionalno književno priznanje Štefica Cvek. O knjizi je za portal Booksa.hr pisala Dunja Ilić, njenu kritiku čitajte na linku.

Pupčana vrpca

Kraj milenija je. Iz zvučnika trešte Spajsice i Minea,* pijemo dječji šampanjac, oko vrata nosim zlatnu girlandu, a na očima i po čelu tragove metalik ruža koje ondje ostavljaju starije tete u šljokičastim haljinama. Novogodišnji tulum u Adinoj dvokatnici, u ulici satkanoj od kuća u nizu, najbolji je na kojemu sam ikada bila. Tetak Miho i Mama sjede jedno pored drugog na kožnatom kauču i belje se u kameru, Ada čikovima hrani komad torte na plastičnom tanjuru, a baka je pripita. Ružičasta se boja prelijeva s njezinih bucmastih obraza na cvjetne tapete u dnevnom boravku. Miodraga nema nigdje na vidiku, što je vjerojatno i razlog zbog kojeg je toliko dobro raspoložena. Jedem svoju simpatiju očima baš poput onog rebrastog čipsa od paprike koji sam maloprije polizala s desnog kažiprsta. On ima deset godina, plavi pulover i sve prednje zube. Skače po krevetu s drugom djecom, podriguje kolu, a u slobodno se vrijeme tuče pod školskim odmorom. Dok ga promatram skrivena slamkom i šiškama, u trbuhu osjećam sve što sam tog dana pojela. Stariji je od mene i sigurno među najpopularnijima u razredu. Sve djevojčice pišu njegove inicijale pod pitanje o simpatiji u leksikonu, ali on će za ljubav početi mariti tek za pet godina kada primijeti da se Lana preglasno smije na Vanjine šale. Nešto u meni kipi, prebacujem se s jedne noge na drugu. Ne mogu više izdržati. Volim ga, čak i više od Yakka iz Animanijaka. Spuštam se niz stepenice među odrasle za njim, hvatam ga za rukav i pred svima, ali baš svima, prislanjam svoja mala dječja usta na njegova. On me s gađenjem gura od sebe. Padam na pod među ispijene limenke piva, radim anđela u bazenu pepela i pseće dlake, sve dok me Mama ne uzme u krilo, istodobno ponosna i osramoćena mojom hrabrošću. Gladi mi kosu i briše suze zalutalom rođendanskom salvetom.

Mislim da je to bio moj prvi poljubac, ako se to uopće broji. Tada još nisam znala što je to pristanak i bila sam dovoljno naivna da mislim kako mogu imati sve što poželim.

Više uspjeha imam s Ivonom, svojom susjedom i školskom prijateljicom, s kojom se ljubim ispod kreveta poslije škole i igram da se seksamo. Njezina se debela stakla na naočalama cakle, a nogama grabimo po tepihu kao da smo na plivanju. Skupa treniramo. Ona je mršava kao tanke vlasi njezine plave kose, u kojoj slučajno ostavljam češalj dok joj radim frizuru. Bez obzira na sve napore i pokušaje da ga izvadimo češalj sa širokim zupcima odbija poslušnost i ostaje u njezinoj kosi. Moraju je ošišati, zbog čega i danas osjećam krivnju.

Od struganja po tepihu stradavaju mi koljena. Otkako me Tisa prekorila, plišanog polarnog medvjeda okrećem prema zidu da me ne gleda dok se mazim s jastucima. Znam gdje trebam pritisnuti da bih proizvela ugodu i zvuk. Mislim da me nitko ne čuje, ali svi znaju da krevet ne škripi sam od sebe.

Mama je glasnija čak i od kreveta. Gadi mi se to što čujem, ali ne mogu si pomoći. To je za moje male uši kao pjesma sirena; izvlačim se iz kreveta i polaganim se koracima približavam njihovoj sobi. Kroz rupu na vratima, nastalu uslijed jedne od njihovih svađa, do mene dopire slabašna svjetlost lava-lampe. I odjednom sam ponovno u mraku, vrata njihove sobe otvaraju se, a Tata izlazi gol sa spolovilom koje zrakom lamata kao surla afričkog slona u dokumentarcu o životinjama koji skupa gledamo na televiziji. Odabrao Đelo Hadžiselimović. On je ponosan na mene jer već tako mala znam koliko vrsta slonova postoji na svijetu, kao i raspoznati leopardove šare od gepardovih. Volim životinje i želim biti veterinarka, iako mi svi s gađenjem govore da to znači da ću stalno ruku gurati u guzicu kravama. Ni danas mi nije jasno zašto im je toliko stalo do toga da mi zgade snove. I, uostalom, krave nisu jedine životinje. Tata je ošamućen do tolike mjere da i ne primjećuje kako stojim pored zrcala u hodniku, razbijena kao bakina bijela vaza, utopljena u crvenoj boji hodnika. Ujutro ih zatječem za stolom u blagovaonici kako razgovaraju o uobičajenim stvarima – o vremenu, poslu, ratnim zločincima. Ne mogu se koncentrirati, stalno čujem Tatu kako Mami govori da se naprći. Vani je oblačno i sparno. Susjeda iz drugog ulaza se udaje. Njezini roditelji iz podruma iznose plastične stolce i stolove, slažu ih ispred haustora, ukrašavaju buketima, dijele gostima kićanke i rakiju. Ja se nikada neću vjenčati, pogotovo ne pored zida sa svastikom po kojem svi subotom pišaju i kontejnera iz kojeg smo u utorak izvadili "par puta nošene" Nike-tenisice.

Govorim to svima koji mi kažu da će "proći kada se budem udavala". Nisam sigurna znači li to da brak boli čak i više od peglom spaljenog bedra.

Kada gledam Mamu, čini mi se da su možda u pravu. Ona neprestano trubi o tome kako joj je "rat uzeo pet najboljih godina života", iako znam da pritom ne misli samo na beznađe i na uništene ulice rodnoga grada nego i na činjenicu da se zbog otegotnih okolnosti oružanog sukoba tako rano i udala. Nije jedina koja je zbog puške stala pred oltar. Želi da sam svjesna i zahvalna na svemu čega se morala odreći kako bih se ja rodila. Popis je pozamašan i raste iz godine u godinu: mladost, tijelo, sloboda, budućnost. Sve prijateljice s kojima se prije ulicom šetala ruku pod ruku također su vrlo mlade svoja tijela otvorile majčinstvu. U devedesetima smo se svi rađali kao sumanuti jer ništa ne uzbuđuje više od neizvjesnosti – hoće(mo) li preživjeti? Hoće li se vratiti iz rata? Hoćemo li do kraja života živjeti u stanu s njegovim roditeljima? Život se probije kroz pucnjavu i strah, samo da nas podsjeti na to kako je plač češće na strani života. Toplina tijela tada predstavlja ljubav, znači stvarati u svijetu koji oduzima. Nijedna od njih nije otišla na fakultet, ni Josipa, ni Julija, ni Suzana, ali sve su intuitivno razumjele zakone tržišta. Znale su što je to oskudica i kako se spasiti od očaja; dok se životi gase, a kuće čupaju iz temelja, one grade. Svoja tijela koriste kao ogrjev.

Nakon što je rat završio, mnoge od njih ostaju zatočene u odlukama donesenim u izvanrednim situacijama. Prostora za popravak gotovo da i nema; bijela vila na Beverly Hillsu među palmama, o kojoj Mama mašta kao tinejdžerica, postaje samo bolno sjećanje na optimizam mladosti, kao i ona crna lepršava haljina s tankim naramenicama što se veže na leđima i rastvara jednim potezom. "Rat mi je uništio pet najboljih godina života" u prijevodu zapravo znači "Bila sam primorana donositi odluke za koje još nisam bila dovoljno zrela." Udala sam se, a čeoni režanj još mi se nije razvio do kraja. Učinila sam ono što sam morala da bih preživjela.

Njoj kao da se neki nevidljivi šrapnel ugnijezdio u mozgu. Svaki put kada poludi, a poludi često, pokušava ga iščupati iz glave. Na televiziji se prikazuje dokumentarni film o Drugom svjetskom ratu i Hitleru, a ona drhti pod dekom na kauču, zaklapa oči svaki put kada na filmu bacaju bombu, vrišti s ranjenicima na nosilima. "Moj život je stao onda kada sam tek trebala početi živjeti. Nisam izlazila, nisam se zabavljala, prestala sam rasti. Vrijeme u meni je stalo."

* U albumu imam i jednu fotografiju s Mineom. Tata me podigao tako da budem na njezinoj razini, a dok me drži, smije se sav ponosan što stoji pored jedne od najvećih hrvatskih pop-zvijezda. Ona ima plave pramenove i kosu u punđi, nosi crveni prugasti top iz kojeg joj viri pupak i crnu vesticu zakopčanu jednim gumbom. Neugodno mi je, ali smijem se i gledam u kameru.

Lucija Tunković rođena je 1993. u Sisku gdje je završila gimnaziju. Diplomirala je novinarstvo i komparativnu književnost na Sveučilištu u Zagrebu. Kao slobodna novinarka surađuje s brojnim medijima, a od 2019. piše i uređuje blog Tear Party. Pupčana vrpca prvi je njezin roman.