Alen Živković: 'Čvrsto smatram da bi dobra književnost trebala biti i zabavna.'

Ususret gostovanju na festivalu Prvi prozak na vrh jezika i predstavljanju knjige priča Stol za jednoga, razgovarali smo s Alenom Živkovićem, dobitnikom nagrade Prozak 2025. godine.

Od početka pisanja kratkih priča 2023., barem ako je vjerovati tvojoj biografiji na kraju knjige, do nekoliko nagrada, uključujući nagradu Prozak, pa u konačnici i do knjige Stol za jednoga prošlo je relativno malo vremena. Jesi li zamišljao da će tvoj književni put krenuti tako brzo? Što te uopće potaknulo da baš te 2023. godine počneš pisati priče? Zašto baš tada?

Biografiju sam napisao, ne znajući što je uopće relevantno za književni CV, kopirajući i miješajući biografije ranijih laureata Prozaka vodeći se logikom: ako je bilo dovoljno dobro za njih, dobro je i za mene. Jedna je prijašnja dobitnica napomenula koje je godine počela pisati kratke priče pa mi se to učinilo zgodnim za ukrasti. Tek sam kasnije shvatio da ovo implicira nekakav streloviti uzlet. Zapravo pišem manje-više neprekidno od 14. godine života i to kad god uspijem uhvatiti dva sata slobodno. Pisao sam romane istom tehnikom kojom sam sklepao biografiju, besramnom krađom od uzora. Godine 2023. sam se našao s četiri-pet loših romana, jednim pristojnim, ali i s puno kilometara u tipkovnici. Tad sam napokon počeo smatrati da me pisanje ide dosta dobro pa sam bio spreman i nešto podijeliti s javnosti, ali jedini koji su čitali moje romane bili su obitelj i prijatelji od kojih pod a) većina nisu bili veliki čitatelji i pod b) nisam mogao očekivati stvarno iskrenu kritiku. Književni natječaji bili su jedini način da dobijem potvrdu kvalitete ili deluzija. Počeo sam pisati kratke priče iz nužnosti jer gotovo svi natječaji primaju za prijavu kraće prozne tekstove. Trebalo mi je pet-šest priča i nekoliko neuspjelih prijava da se naviknem na ritam kratke priče, ali i da pronađem stil. Potvrdu sam dobio drugim mjestom na natječaju za najbolju kratku priču satiru Slavko Kolar 2024. godine za priču „Tri Sokolova mjesta” i tu me nekako krenulo. Ne mogu reći da sam očekivao da ću već objavljivati knjigu, ali bih lagao kad bih rekao da nisam imao vjere u svoje pisanje.

U pričama se dosta baviš svakodnevicom, i to mahom kroz humor, ironiju i apsurd. Zašto ti je baš taj pristup blizak?

U neku ruku humor mi je oblik pomoćnih kola. Danas je jako teško većinu ljudi natjerati da pročitaju makar jednu knjigu, a često čujem da su knjige dosadne, da ih je pregazilo vrijeme ili društvene mreže. Posljednje što bih kao pisac htio biti je dosadan. Ljudi tekst lakše progutaju ako ih nasmijava, voljni su dati šansu bilo čemu dok god postoji potencijal zabave. Čvrsto smatram da bi dobra književnost trebala ujedno biti i zabavna. Spoj ozbiljnih tema i humora opčinio me otkad sam kao petnaestogodišnjak pogledao Sjećanja na ubojstvo redatelja Bong Joon-hoa i otad pokušavam vlastitim pisanjem probuditi isti osjećaj kakav je u meni izazvao taj film. Uostalom, o današnjem je svijetu teško pisati bez da se posegne za ironijom ili apsurdom. Dovoljno je pročitati jednu izjavu nekog od svjetskih lidera da bih se pomalo osjetio kao lik u jednoj od svojih priča.

Tvoji likovi često pokušavaju ostaviti dojam uspješnih ljudi, uspjeha, čak i kad im stvari očigledno izmiču kontroli. Zašto te zanima taj raskorak između slike koju gradimo o sebi i stvarnosti?

Živimo u svijetu u kojem dobar PR puno znači. Društvene mreže omogućile su nam da do te mjere kontroliramo sliku koju o sebi šaljemo u svijet, da su online i IRL persone gotovo dva različita entiteta. Čak je iskrenost teatralna i neiskrena. Gledao sam nebrojena video u kojima ljudi plaču dok prepričavaju tužnu priču iz svoje prošlosti ili reagiraju na posebno potresne vijesti. U meni takvi videi uglavnom probude radoznalost. Kako je izgledala priprema snimanja, namještanje svjetla, postavljanje kamere na tronožac? Kako sve to odraditi kroz suze? Ili one tek krenu kad se stisne rec? Ta me manipulacija nad vlastitim emocijama intrigira. Nešto je u tome jako ljudsko i zanimljivo. Nadam se da ne ispada da u pričama na likove gledam odozgo jer i sam sudjelujem u tome. Više si pokušavam objasniti zašto to radimo.

Mnoge priče kreću iz vrlo realistične situacije, a zatim skrenu prema apsurdu. U kojem trenutku tijekom pisanja znaš da je priča pronašla svoj pravi ton?

Volio bih da imam neki jako pametan odgovor na ovo pitanje. Priče za mene krenu od početne ideje koja me zaintrigira, nečeg meni duhovitog ili zanimljivog. Ovisno o ideji, nekad par dana razmišljam o njoj, a nekad samo krenem pisati. Ni u jednom ni u drugom slučaju nemam jasan plan, već puštam da me proces vodi gdje hoće. Važno mi je da u svakom trenutku imam jasnu sliku o likovima, tome što bi oni pomislili i napravili, da se nikad ne osjeti autorova ruka. Do kraja uglavnom nabasam slučajno pa tekst bude uspješan ili uopće ne nabasam pa propadne. Na kraju si dam neki vremenski odmak pa se priči vratim svježim očima. Nekad mi se čini uspješnija nego sam mislio, a nekad kao apsolutni promašaj. Funkcioniram na principu vibre. Ili tekst osjećam ili ne.

Uz zbirku dolazi i playlista za pojedine priče. Možeš li nam reći nešto više o tome, otkud ideja? Da moraš izabrati jednu pjesmu koja bi predstavljala cijelu zbirku, koja bi to bila?

Ideja je došla od urednika Krune Lokotara. On je primijetio da spominjem, poimence ili ne, puno pjesama pa da bi ih bilo zgodno sve popisati zajedno s QR kodovima. Ja nisam ni bio svjestan da se u zbirci toliko pjeva dok nisam počeo slagati listu. Isprva sam bio protiv toga jer lista ne odražava moj osobni ukus, već ukus likova, no to je ono što je Kruno i htio – dati čitatelju uvid u atmosferu priča, njihovu zvučnu kulisu. Kada bih morao izabrati pjesmu koja bi predstavljala cijelu zbirku, tražio bih nekakav presjek između svog ukusa i onog likova. Vjerojatno bi to bilo nešto od Zabranjenog Pušenja. Možda Fikreta. Ta je pjesma savršeni spoj duhovitog i melankoličnog, a i tematski odgovara zbirci.

Po struci si programer i matematičar. Kako se književnost i programiranje nadopunjuju?

Pri programiranju je nužno da svaki problem dobro analiziram, da predvidim sve moguće poteškoće, svaki rubni slučaj i da anticipiram rezultat prije nego krenem raditi, ukratko, da planiram. Pisanju dolazim neopterećen rezultatima, planovima, problemima. Dopuštam si sve poteškoće rješavati u hodu. Oba procesa zahtijevaju određenu kreativnost, ali je njena primjena toliko različita da ih smatram čistim suprotnostima. U ovom se smislu, izvrsno nadopunjavaju. Jedini mi je problem konstantno zurenje u ekran. Tehnički bih pisati mogao i na papiru, ali previše bi mi nedostajali blagodati tehnologije poput brisanja, ubacivanja, copy-pasteanja...

Kako komentiraš položaj mladih autora na domaćoj i regionalnoj književnoj sceni? Što misliš o književnim natječajima i nagradama, kakav je uostalom i Prozak? Koliko su važni za autore/ice koji tek stasaju?

Kad se pokušam sjetiti kojeg mladog autora, uglavnom mi na pamet padaju dobitnici nagrada Prozak i Na vrh jezika. To puno govori o važnosti tih nagrada, ali svjedoči i o manjku prilika. Književni natječaji super su za dobivanje objektivne procjene tvog rada, ali rijetko daju ozbiljniju šansu za proboj na tržište. Potrebno nam je više nagrada poput Prozaka koji jamče objavu knjige. Ja, na primjer, nisam vidio drugog načina da se ukoričim osim preko Prozaka. Važno je naravno podupirati mlade autore i nakon objave kroz festivale, intervjue poput ovoga i predstavljanja. Taj dio još ne mogu komentirati jer mi tek slijedi, ali pretpostavljam da se mladi autori moraju svojski boriti za čitatelje. Prva je prepreka anonimnost, ali sigurno postoji i određeni dobni elitizam, nešto u stilu: što ja mogu dobiti iz te knjige, a da toga već nisam svjestan?

Sama Booksa tu radi odličan posao jer često predstavlja neobjavljene ili nedokazane autore. Sažetak je: više Bookse i više Prozaka.

Za rukopis zbirke nagrađen si 2025. godine Prozakom, a ove godine na festivalu Prvi prozak na vrh jezika napokon predstavljaš ukoričene priče. Što je nagrada značila za tvoj književni rad i što se u tom smislu izdogađalo u proteklih godinu dana?

Nagrada je naravno ogromna motivacija. Pisao sam godinu dana kao mahnit, dovoljno je reći da je od devetnaest priča iz zbirke njih jedanaest nastalo nakon prošlogodišnje dodjele. Također sam upoznao ljude kojima sam se dosad divio iz daleka. Počeo sam se osjećati kao dio in ekipe. Naravno, morao sam se naviknuti na realnost da će to što upravo pišem netko zapravo imati priliku pročitati, da neće trunuti u folderu, ali i preko toga sam brzo prešao. Trenutno je glavna emocija uzbuđenje. Jedva čekam držati zbirku u rukama i nadam se da će je čitati netko osim obitelji i prijatelja.