Booksa je zatvorena od 21. srpnja do 26. kolovoza! /  Booksa is on a summer break from July 21st until August 26th.

'Nikada ne znate kamo će vas kratka priča odvesti.'

Foto: Marko Uzelac, FEKP.

Četvrtak
13.06.2024.

Provela sam nekoliko vrlo zanimljivih i inspirativnih sati tijekom vrućeg zagrebačkog prijepodneva s Chloe Aridjis, književnicom meksičko-američkog podrijetla s londonskom adresom i gošćom ovogodišnjeg Festivala europske kratke priče. Autorica je tri romana: Knjiga oblaka koji u Francuskoj dobio nagradu za debitantsku knjigu godine na stranom jeziku (Prix du Premier Roman Etranger), Asunder i Sea Monsters koji je nagrađen 2020. PEN/Faulkner Nagradom za fikciju. Chloe je pisala za različite umjetničke časopise i bila je gostujuća kustosica na izložbi Leonore Carrington u muzeju Tate u Liverpoolu. Studirala je komparativnu književnost na Harvardu i doktorirala na Oxfordu iz francuske magije i poezije 19. stoljeća. Nagrađena je stipendijom Guggenheim 2014. godine, a 2020. godine nagradom Eccles Centre & Hay Festival Writers Award. Njezina najnovija knjiga je Dialogue with a Somnambulist: Stories, Essays and a Portrait Gallery.

Kao pasioniranu čitateljicu i povjesničarku umjetnosti, zanimali su me autoričini pogledi na premrežavanje vizualnog i tekstualnog, njezina razmišljanja o održavanju balansa između prošlosti i sadašnjosti, ali i književnom potencijalu koji produktivno može pomicati granice stvarnosti prema kudikamo prihvatljivijoj budućnosti.  

Možemo početi s tvojim kozmopolitskim pogledom na svijet, pa i književnost. Kako su tvoje odrastanje i migracije utjecale na tvoje pisanje?

Da, ja sam rezultat nekoliko migracija: moj otac je Meksikanac, a njegov djed bio je Grk iz Smyrne. Borio se protiv Turaka i otišao je 1922. godine, prvo u Bruxelles, a zatim od tamo u malo meksičko selo 1926. godine, gdje je moj otac rođen. Moja majka potječe iz židovske migracije iz Poljske, Sankt Peterburga i Litve koja je u Sjedinjene Američke Države emigrirala krajem 19. stoljeća zbog pogroma. Provela sam djetinjstvo u Nizozemskoj, a zatim smo se preselili u Meksiko kad mi je bilo osam godina. Dakle, vrlo sam svjesna činjenice da sam u svom pisanju, pogotovo u svojim romanima, vrlo zainteresirana za marginalizirane likove i figure unutar društva.

Živeći u Berlinu dugi niz godina, to je bio svojevrsni dobrovoljni progon. Primjećuješ stvari na potpuno drugačiji način kad nisi u svojoj vlastitoj državi. Iako Englesku osjećam kao svoj dom, u usporedbi sa svojim engleskim prijateljima, doživljavam je na neki način udaljenije. Nemam baš istu posvećenost političkoj situaciji zemalja, iako ih vrlo pažljivo pratim. Ali to mi i daje određenu slobodu, ali i vrlo važan osjećaj fluidnosti. Uvijek se osjećam kao nomad i želim zadržati tu slobodu jer mislim da je vrlo dobra za maštu i dolazi s određenom dozom samoće. Ali nekako sam to, kao spisateljica, prihvatila.

Tri glavna grada – Ciudad de México, Berlin i London – imaju značajne uloge u tvojoj fikciji i tvojem radu općenito. Zanimalo bi me saznati više o arhitekturi i kulturnoj pozadini ovih gradova u odnosu na marginalizirane likove koje spominješ. Kako oni doživljavaju različite gradove?

To je zapravo moja glavna konstelacija. Svi su ti gradovi vrlo slojeviti na različite načine i svaki ima svoje napetosti. S Meksikom, naravno, tu je kolonijalna prošlost, ali čak i prije toga, pred-hispanička prošlost i ruševine u središtu grada, tipa Templo Mayor. Po tome je sličan Rimu, imate vrlo drevnu arhitekturu i strukturu u središtu grada koja vas uvijek podsjeća na vrlo drevnu prošlost. Međutim, Ciudad de México također ima izvanrednu modernističku arhitekturu. Naša najveća avenija Reforma puna je zaista impresivnih modernističkih zgrada. Roman Sea Monsters smjestila sam u Colonia Romu, područje Ciudad de Méxica gdje nikad nisam živjela, iako moj pripovjedač tamo živi, u kojemu je puno kolonijalnih zgrada. Vrlo je važan i veliki potres 1985. godine, kako se sve unutar grada pomaknulo. Mislim, čini se kao i ovdje 2020. godine, kada imate ove veličanstvene zgrade koje su odjednom na štakama. Dakle, što se događa s psihom grada i njegovim stanovnicima kada grad doživi takvu traumu?

Berlin je, naravno, još uvijek vrlo traumatiziran grad. Moja prva knjiga Knjiga oblaka usmjerena je na lik koji se stalno susreće s prošlošću dok hoda gradom. Dok sam živjela tamo, primijetila sam kako mladi ljudi, i strani i njemački – istočni i zapadni – imaju različite odnose prema povijesti grada. Često sam izlazila noću, prisustvovala različitim otvorenjima i razgovarala s mnogim ljudima, uključujući mnogo prijatelja iz Istočne Njemačke, i primijetila kako svatko ima jedinstvenu vezu s prošlošću grada.

Neki su je odlučili ignorirati. Mnogi mladi ljudi jednostavno su odlazili na zabave u napuštena mjesta s često mračnom poviješću, na neki način ih pretvarajući u žarišta života i uzbuđenja, blokirajući tako prošlost. Drugi su bili opsjednuti prošlošću i mogli su vidjeti Berlin samo kroz taj filter prošlosti. A onda, naravno, imate Stolpersteine, one pločice izvan kuća iz kojih su Židovi deportirani. Imena na tim pločicama konstantan su podsjetnik na zgrade i živote koji su nekad bili tamo. Za mene je to bila vrlo fina kalibracija između doživljavanja grada kakav jest i tog ogromnog kulturnog organizma punog života koji je vrlo inspirativan, ali s vrlo uznemirujućom prošlosti.

A tvoj život u Londonu?

Kad sam se vratila u London nakon života u Berlinu, gdje sam napisala svoj prvi roman, bojala sam se da ću izgubiti nešto. Berlin je bio tako čudan i poticajan za maštu, i bojala sam se da napetosti koje sam tamo osjećala neće biti iste u Londonu. Iako govorim njemački, to nikad neće biti moj prvi jezik. Život na stranom jeziku omogućuje vam fantaziranje na načine na koje ne možete na svom jeziku, gdje sve djeluje doslovnije. Bojala sam se da će povratak u Englesku učiniti da se osjećam manje nadahnutom. Srećom, to se nije dogodilo. Svaki grad, naravno, vrlo je složen i slojevit.

Jedna aktivnost koju radim u Londonu, a koja me čini vrlo bliskom prošlosti grada, je mudlarking. Znaš li što je to? Kad idete i tražite blago na obalama Temze. Kad rijeka opadne, možete ići i tražiti komadiće povijesti, možete pronaći rimske pločice, ostatke cijevi, različite fragmente keramike. Na taj način vrlo blisko osjećam različita stoljeća engleske povijesti. To je nešto o čemu razmišljam u svim svojim romanima, odnos između sebe i grada gdje se granica između nas završava, i koliko je ta granica propusna.

Fascinantno je kako mjesta diljem svijeta imaju slične, ali i različite načine pamćenja povijesti, poput spomeničkih pločica za žrtve Holokausta, koje također imamo ovdje u središtu grada. Kako održavaš prošlost i sadašnjost u određenoj ravnoteži? Jesmo li malo romantični prema prošlosti? Je li romantiziranje prošlosti neizbježno?

Da, ta nostalgija ima razne posljedice. Mislim da se svaka zemlja s time nosi na svoj način. Očito je s Njemačkom, tu je suočavanje s prošlošću. No, povijest koju je Njemačka prošla puno je više od Austrije, recimo, ali postoji vrlo tanka ravnoteža između obnavljanja i življenja u sadašnjosti te prevelike vezanosti za prošlost. Ali sada više nego ikad, s porastom fašizma posvuda, ključno je da ne zaboravimo prošlost i užase 20. stoljeća. I Engleska, naravno. Mislim, glasovanje za Brexit bilo je vrlo nacionalističko i usmjereno protiv imigracije. Uzdizanje prošlosti zaista je opasno. Dakle, da, to je vrlo tanka ravnoteža. Imate Njemačku gdje je vrlo važno ne zaboraviti prošlost, a zatim druge zemlje, gdje je možda manje trenutno, kao u Engleskoj. Meksiko je bio pod španjolskom vlašću tri stoljeća, što i danas utječe na nas. Sada, naša glavna veza je s SAD-om, što je također prilično komplicirano. Mnogi naši trenutni problemi proizlaze iz naše granice sa Sjedinjenim Državama, s oko 12 000 trgovina duž granice koje prodaju oružje kojim se naoružavaju narko karteli. Dakle, imate Španjolsku kao kolonijalnu silu prošlosti, ali Sjedinjene Države su zaista trenutni problematični susjed. Kao što smo spomenule u našem razgovoru ranije danas, vrlo je zanimljiv individualni odnos prema prošlosti naspram kolektivnog.

Mislim da je to nešto što u svojim knjigama pokušavam izbjeći, bilo kakvu preveliku didaktičnost ili preveliku doslovnost. Trudim se ostaviti puno prostora mašti likova ili nešto neodređeno u vezi s time koliko doživljavaju. Na primjer, u mom drugom romanu Asunder, pripovjedačica je muzejska čuvarica u Nacionalnoj galeriji. Njen pradjed također je bio muzejski čuvar tamo, i bio je tamo onog dana kad je sufražetkinja Mary Richardson napala Velázquezovu Rokeby Veneru u ožujku 1914. godine. U tom romanu, također, ona je progonjena duhovima prošlosti. Osjeća se vrlo rastrgano između svojih vlastitih dužnosti, svoje profesije kao čuvarice muzeja koja joj nalaže zaštitu slika, i zatim borbe sufražetkinja za žensko pravo glasa. Ona utjelovljuje taj sukob vrlo jasno s ovim povijesnim likom koji se bori za prava žena i svojim vlastitim vrlo neposrednim pozivom.

Zvuči super, moram to pročitati! Govoreći o osobnoj memoriji, tvoj prvi roman, Knjiga oblaka, objavljen je u Hrvatskoj 2011. Kako se sada osjećaš u vezi s tim romanom i kako se tvoj odnos s prvom knjigom mijenjao tijekom vremena?

Uvijek mislim da su prvi romani misteriozne stvari. Zaista ih ne možete ponoviti jer u taj prvi roman ulažete toliko puno. To je vrhunac tvog života do tog trenutka, bez obzira na to koliko autobiografski bio, i pišeš ne znajući hoćeš li ikada biti objavljen. Ulazite u taj veliki skok u nepoznato i jednostavno sve stavljate u to, jer kada ste jednom objavljeni, pristupate drugačije sljedećoj knjizi, i onda sljedećoj. Kada pišete s tom neizvjesnošću, ne znajući hoće li itko ikada pročitati i jednu riječ koju napišete, tu je određena sloboda, ali i pritisak i želja da vas na neki način pročitaju i da svijet svjedoči toj knjizi.

Iako sam u Berlinu imala dobre prijatelje, to su bile godine vrlo izražene usamljenosti, što više nisam doživjela, ali to je vrlo introvertirana priča. Berlin je grad u kojem sam provela dva ljeta u osamdesetima, pa opet devedesetih. Do vremena kada sam se preselila, tamo početkom 2003. godine i počela pisati knjigu, već sam imala stalnu vezu s gradom. Osjećam kao da je grad protagonist knjige. Radila sam na svojem odnosu s Berlinom, ali i uvođenju drugih glasova i dojmova. Jednostavno bih hodala s bilježnicom i zapisivala. Na kraju sam imala toliko bilješki da sam pokušala stvoriti priču i dati joj neki oblik.

Dok sam čitala Knjigu oblaka, zamislila sam te kao pariškog flâneura, jednostavno šetajući okolo i bilježeći, upijajući grad i što on znači. Možeš li mi sad malo reći o svojoj najnovijoj zbirci kratkih priča? Zanimljivo mi je što su u podnaslovu „priče, eseji i galerija portreta“. To je kao neka vrsta knjige koja eksperimentira sa žanrovima, hibridna knjiga. Što potiče tvoju znatiželju za takvom vrstom istraživanja u tekstu?

Mislim da bi nešto pragmatičniji ili banalniji odgovor bio da su izdavači rekli "znaš, imaš toliko radova koje si pisala u proteklih 15 godina, pisala ih između pisanja knjiga i oko romana, zašto jednostavno ne bismo napravili veliku zbirku?". Tada sam shvatila kako me privlači forma kratke priče i da kroz nju obrađujem stvari koje ne nađu svoje mjesto u romanima. Na primjer, naslovna priča Dialogue with a Somnambulist je priča koju sam napisala u Berlinu dok sam radila na Knjizi oblaka i koja jednostavno nikada nije bila objavljena.

U zbirci postoje određene priče koje nikada nisu bile objavljene, vrsta siročadi koje nisu imale život do sada. Također sam sebi dopustila prepustiti se više fantastičnim sklonostima koje sam ponekad imala s knjigama koje čitam. Ali i s esejima, definitivno sam se bavila stvarima koje me fasciniraju, kao što su psihološke posljedice sovjetskih kozmonauta ili nešto slično. Bila bi to ogromna digresija da sam to stavila u jedan od svojih romana. Ali u formi eseja, zaista sam mogla provesti puno vremena razmišljajući i istražujući.

Svidjela mi se ideja s galerijom portreta. Smatram knjigu malim muzejom mojih interesa u koje spada i moj odnos prema vizualnoj umjetnosti također. Tako da, s galerijom od deset portreta, sviđa mi se ideja da pokušam nekoga oživjeti samo u kratkom komadu teksta, da različiti potezi kistom ili perom na neki način dočaravaju cijelu osobnost ili život. Mislim na to kao na mali muzej, zato se mora nazvati galerijom portreta.

U vezi s likovnim umjetnostima, također često koristiš snažne nadrealističke motive i atmosferu. Sviđa mi se što si također radila na izložbi Leonore Carrington, ona ima cameo u Knjizi oblaka, ako se dobro sjećam. Što ti je interesantno u tim nadrealističkim momentima?

Prije svega, u Meksiku postoji tako snažan osjećaj čuda u svakodnevnom životu da gotovo da nema razlike između stvarnosti i fantazije. Na mene su utjecale Leonora, Remedios Varo i drugi nadrealisti koji su završili živeći u Meksiku, Leonora je bila Britanka, Remedios je bila iz Španjolske. Puno razmišljam o riječi koju si prethodno upotrijebila, hibridnost, pogotovo u kontekstu Leonorinih slika, ona je voljela hibride. Razmišljam i kako su emigranti nekako vrsta hibrida jer donose svoju vlastitu kulturu i jezik sa sobom, ali također žive u novom. Oni su poput kompozita različitih života i iskustava. Nadrealizam me oduvijek jako privlačio i bila sam prilično ljuta što u povijesti nadrealizma umjetnice često nisu bile niti spomenute, uvijek su bile u nekoj fusnoti. Tek početkom dvijetisućitih počelo se više govoriti o Leonori, kada su joj se počele raditi i izložbe.

Prijateljstvo s Leonorom koje je započelo početkom devedesetih sve do njezine smrti, bilo je životno iskustvo koje nisam očekivala. Ali sve dok nije preminula, nije postala dio mog kreativnog života. Dok je bila živa, nedjeljom bismo išli kod nje na čaj i uvijek je govorila tako zanimljive stvari koje bih zapisivala. Kad bismo odlazili iz njene kuće, majka mi je uvijek govorila da sve zapišem za sebe. Tako sam i učinila. Bila je kao živi orakul, zato sam imala toliko materijala s kojim sam mogla raditi. Napisala sam tekst A Leonora Carrington A do Z, onda su me pitali da kuriram izložbu. Potom je tu bio film koji sam napravila s prijateljem Joshom. Čak i sada, idući tjedan snimam nešto s BBC-om. Tako da još uvijek oko pet puta godišnje netko dođe i traži me da pišem ili govorim o Leonori. Kao prisutnost u mom životu, ona je preuzela potpuno drugačiju ulogu.

Da se na trenutak zadržimo na ovoj temi, spomenula si mi da si bila na zanimljivoj spisateljskoj rezidenciji u Madridu. Možeš li nam reći više o tome?

Prošle jeseni pozvana sam na rezidenciju u okviru posebnog programa koji se odvija u Muzeju Prado u Madridu, pokrenuli su novu rezidenciju za pisce. Pozivaju dva pisca godišnje, jednog u sredini, jednog u kasnijem razdoblju karijere, u suradnji s Muzejom Prado i španjolskim Grantom, a sponzorira ih Zaklada Loewe. To je bio zaista divan poziv. Daju vam stan koji je od muzeja udaljen jednu ulicu, tako da svaki dan idete u muzej i provodite sate gledajući slike. Na kraju vas pitaju da svojom kratkom pričom odgovorite na provedeno vrijeme u muzeju. Napisala sam kratku priču koja izlazi ovog mjeseca o jednoj ženi koja kurira izložbu u Pradu o svetom Jeronimu i lavu, koji je njegov pratitelj. Ove godine tamo je bila i Olga Tokarczuk. Divan je prijedlog da pisac reagira na kolekciju slika jer slikari razmišljaju u smjeru intervencije, s drugačijom vrstom odgovora. Kao pisac, upijete cijeli taj svemir, a zatim pronađete način kako ući u njega i stvoriti vlastitu priču. To je bilo vrlo posebno iskustvo.

Jesi li uvijek bila inspirirana slikama?

Da, vrlo sam inspirirana slikama. Ne toliko suvremenima, više onim povijesnim. Naravno, Leonora je dio toga, njemački ekspresionisti mi se također jako sviđaju. Dijalog sa Sonambulistom je kratka priča inspirirana i njemačkim ekspresionističkim filmom Kabinet dr. Caligarija i somnambulistom Cesareom. Zapravo, posljednji draft Knjige oblaka napisala sam u Kunstbiblioteci u Berlinu, tamo sam dva ili tri mjeseca išla svaki dan i pisala. Dakle, ti prostori, knjižnice i muzeji, bili su mi vrlo važni.

Dakle, povijesna mjesta koja nose posebnu vrstu sjećanja.

Točno.

Govorila si prije ponešto o samoći i urbanoj osamljenosti likova, to su teme koje često istražuješ. Pisanje je inherentno usamljeničko iskustvo koje zahtijeva kontemplaciju, pa kako to vidiš u odnosu na neku kolektivnu akciju, na primjer, kako se to odnosi na tvoju grupu Writers Rebel?

Zanimljivo je jer sam vrlo svjesno stvorila svoj život kako bih zaštitila svoju samoću. Nemam obitelj kao mnogi drugi pisci. Probudim se ujutro i osim što nahranim mačku, nemam nikoga kome moram odmah posvetiti pažnju. S tim dolazi doza samovanja, ali to također omogućuje svojevrsno potpuno uranjanje u pisanje.

Writers Rebel pokrenuli smo 2019. godine, nakon što su me kontaktirali drugi pisci koji su također bili jako zabrinuti zbog klimatske krize. To nije tema koja se previše pojavljuje u mojoj fikciji, ali me noću drži budnom. To mi je jedna od glavnih briga u životu – budućnost planeta, ali i mnogo drugih vrsta o kojima jako brinem, jer se često ekološke skupine fokusiraju na ljudski opstanak. Što je s životinjama, kukcima, drvećem, koraljima i svim drugim vrstama koje uništavamo? Mi smo prva vrsta koja je izazvala masovno izumiranje. I sramotno je, zastrašujuće da vlade i korporacije još uvijek ne rješavaju to. Tako smo formirali grupu pod nazivom Writers Rebel, književni ogranak aktivističkog Extinction Rebellion. Mi ne blokiramo promet u središtima gradova, ali organiziramo književne maratone i čitanja poput onih na Trafalgar Squareu ili u Tufton Streetu, gdje je puno konzervativnih think tankova koji negiraju klimatske promjene.

Pridružilo nam se mnogo važnih govornika, od Caroline Lucas, koja je vođa Zelene stranke, do Zadie Smith. Naša grupa ima oko dvanaest pisaca, većinom fikcije, većinom romanopisaca, nekih pjesnika i scenarista. Teško je jer i dalje postoji otpor čak i unutar književne zajednice. Ono što nas čeka je toliko ogromno i strašno da većina ljudi o tome ne želi razmišljati. Za mene je to bilo vrlo važno jer je moj otac pjesnik 1985. godine, zajedno s mojom majkom i mnogim latinoameričkim piscima, intelektualcima i umjetnicima, osnovao the Group of 100, što je bila najvažnija ekološka grupa u Latinskoj Americi.

Leonora Carrington je također bila dio toga, kao i García Márquez, Plácido Domingo, Octavio Paz, Francisco Toledo. Njihova je ideja bila, opet, imati pisce i umjetnike koji drže vladu odgovornom za određene stvari. Tri njihove glavne pobjede bile su zaštita migracijskih vrsta: sivog kita, morske kornjače i leptira monarha koji dolaze u Meksiko tijekom svojih migracija. Tako sam odrasla u kućanstvu u kojem sam vidjela kako intelektualci imaju glas i zapravo mogu promijeniti vladinu politiku. Ali to je bilo prije društvenih medija. Stvari su se toliko promijenile da više nemate isti idealizam koji su moji roditelji imali. Mislim da me to jako motiviralo da vjerujem da možemo napraviti razliku.

Važno je govoriti o temama koje si upravo spomenula i moramo pokušati podići svijest o njima koliko god možemo. Mislim da je također važno govoriti o tome što književnost može učiniti u današnjem okruženju. To je veliko pitanje, ali kako vidiš ulogu književnosti?

Da, vrlo veliko pitanje. Ono što je zanimljivo, ne znam za sve zemlje, ali znam za Njemačku, čak i tijekom pandemije, knjižare su ostale otvorene. To mnogo govori o našem stavu prema književnosti. Na neki način, to je jedno mjesto gdje još uvijek možemo pronaći istinu i druge perspektive. Mislim da još uvijek osjećamo da je književnost jedan od temelja naše civilizacije. Sada, s društvenim medijima, kada se sve dovodi u pitanje i kada je vrlo teško znati što je istina, trebamo pisce i kroničare koji na neki način još uvijek njeguju značenje ondje gdje se značenje stalno dovodi u pitanje.

Ponovno, to varira toliko od zemlje do zemlje. Mislim da ponekad, kad se osvrnem na pisce u drugoj polovici 20. stoljeća, vidim kako su zapravo pisci koji su živjeli u vrlo teškim i represivnim režimima putem alegorije uspjeli uhvatiti apsurdnost tih vremena, ali i ogroman utjecaj na psihu. Ponovno, vrlo sam sretna jer sam odrasla kao kći pjesnika jer sam vidjela kako je moj otac, čak i u vrlo teškim trenucima, jednostavno volio proučavati i pisati te kako je književnost postala njegova svojevrsna destilacija misli.

Budući da si gošća Festivalu europske kratke priče, zaokružit ćemo razgovor upravo o kratkoj priči. Koja je po tebi čarolija kratke priče u odnosu na roman i neke dulje forme?

Mislim da u kratkim pričama postoji neka čarobna kompresija gdje postoji intenzitet i koncentracija misli i emocija. Ne bih rekla da su one u romanu razvodnjene, ali očito su romani opsežniji, panoramskog pogleda u odnosu na kratke priče. One jednostavnu potiču drugačiju vrstu fokusa. Iako, s tom formom je bilo toliko eksperimentiranja da je teško raditi bilo kakvu generalizaciju, ali kraći oblik općenito poziva na vrstu destilacije, ne toliko kao kod pjesnika, ali opet, kratka priča je vrsta kratkog ili vrlo intenzivnog putovanja. Od samog početka znam kakav će biti kraj.

Kratke priče su zaista magične. Knjiga oblaka je zapravo proizašla iz kratkih priča. Dvije su me inspirirale: The Walk Roberta Walsera u kojoj protagonistovo lutanje na neki način odražava njegovo mentalno stanje. Zatim jedna Gogoljeva priča iz Luđakovih zapisa. Nakon tih priča, moja priča je samo rasla i rasla. Nikada ne znate kamo će vas odvesti.

Možda će vas zanimati
Intervju
20.03.2024.

'Knjige vježbaju naš mišić empatije. Trebat će nam u budućnosti, baš kao što su nam potrebne i danas.'

Razgovarali smo s Anne Beate Hovind i Katie Paterson koje stoje iza neobičnog projekta pod nazivom 'Knjižnica budućnosti'.

Piše: Anja Tomljenović

Intervju
09.10.2023.

'Mislim da pomalo lijeni pisci pišu samo o svom životu.'

S Ninom Lykke, autoricom romana 'Ne, ne i ne', razgovarali smo o životu, starenju, klišejima i mnogočemu drugome.

Piše: Petra Miočić Mandić

Intervju
13.09.2023.

'Želim pisati točnim riječima jer jezik je prvo čime se manipulira u vremenima sukoba.'

S Davidom Grossmanom razgovarali smo povodom njegova gostovanja na Festivalu svjetske književnosti.

Piše: Petra Miočić Mandić

Intervju
25.08.2023.

'Ogromni prostori slobode': O prevođenju s kineskog jezika

S Katarinom Penđer i Bojanom Tarabićem Dinko Kreho razgovarao je o prijevodu Liua Cixina, prevođenju s kineskog uopće i mnogim drugim zanimljivim temama. 

Piše: Dinko Kreho

Intervju
12.07.2023.

'Je li obrazovanje način izlaska iz geta? Možda je nekad i bio, no više nije tako.'

Giulia Caminito bila je gošća nedavno održanog 'Festivala europske kratke priče', što je bio povod ovome razgovoru. 

Piše: Petra Miočić Mandić

Intervju
05.07.2023.

'Moramo vjerovati ljudima koji prenose svoje priče.'

Sa Shidom Bazyar, autoricom romana 'Nas tri', razgovarali smo povodom gostovanja na Festivalu europske kratke priče.

Piše: Petra Miočić Mandić

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu