Petšest pitanja za Franju Nagulova

Povodom e-izdanja kultne zbirke poezije Tanja Franje Nagulova na Besplatnim elektroničkim knjigama, s njim je razgovarao Davor Ivankovac. Tanja je prvotno objavljena sada već davne 2008. godine. Otada, osim kao pjesnik s petnaestak objavljenih zbirki poezije, Nagulov se afirmirao i kao prozni pisac (tri romana), scenarist (dva cjelovečernja filma) i neumorni književni kritičar koji gotovo u tjednom ritmu objavljuje nove prikaze domaće i strane književne produkcije. Zbirka Tanja nije njegova prva suradnja s Besplatnim elektroničkim knjigama, no dobra je prilika da se podsjetimo na ovu sjajnu, izrazito zapaženu i hvaljenu knjigu, koja danas stoji kao jedna od anticipatorskih zbirki suvremene hrvatske poezije, bilo da govorimo o ponovnom otkrivanju metafore i metajezičnih i intermedijalnih praksi ili pak o strogo konceptualnom pristupu gradnje lirskoga svijeta (lirske radnje) kakav je zavladao u posljednjih nekoliko godina, ali nije naodmet ukazati i na njezin dnevnički (dnevnik studentskog života) karakter, kojemu obol gotovo redovno daju mlađi naraštaji hrvatskoga pjesništva.

Nakon punih sedamnaest godina pojavljuje se drugo, i to izmijenjeno izdanje tvoje kultne zbirke Tanja. Zbirka je dočekana euforično: svi tada važniji kritičari (Mrkonjić, Bagić, Petković, Sanja Jukić...) pisali su o njoj, nagrađivana je, antologizirana... Kako si tada doživio taj nagli pjesnički uspjeh koji te lansirao u sam vrh domaće poezije? Što očekuješ od ovoga e-izdanja Tanje?

Da, nemam utisak da je odonda prošlo toliko godina; ponekad mi se učini da se decenija između 2008. i današnjice gotovo i nije dogodila. Dogodila se, međutim, kao rušenje manje-više svih ambicija (tzv. snova) koji su me tokom mladenačkih godina pokretali. Netko bi to nazvao nužnim, pa i zdravstveno korisnim smirenjem. Meni se međutim čini kako je riječ o procesu na koji ionako ne mogu odveć utjecati. Starim brže od Tanje, to je sigurno. Uostalom, pjesničkom je subjektu lakše uraditi facelifting – besplatno je, ako ništa drugo. Šalu na stranu, pomalo mi se teško uživjeti u „stanje duha“ od prije sedamnaest godina – Tanja je gotovo punoljetna, a ja pojma nemam gdje sam to i u kolikoj mjeri bio lansiran. Činjenica je da je kritika onomad pisala izuzetno pozitivno o Tanji, i činjenica je da i danas ima onih koji pamte tu zbirku. Mada vjerujem kako će e-izdanje mnogima doći kao prvi susret s Tanjom. U međuvremenu, dogodila se u domaćoj i regionalnoj književnosti nekolicina koncepcijski i konceptualno srodnih knjiga poezije. Datumu „rođenja“ usprkos, uopće ne bih bio iznenađen kada bi pitanje mimeze bilo spočitano meni. Doduše, nije da zbog tog strepim, kao što nije realno da takva recepcija, dogodi li se, na mene djeluje neugodno iznenađujuće. Za Tanju sam inače dobio malog Kvirina, Tanja je onomad čitana na Hrvatskom radiju i to je manje-više to. Nastupilo je digitalno doba, a zaborav je jedna od njegovih krucijalnih karakteristika, rekao bih. Štošta je odonda zaboravljeno, a ne želim biti zao prorok pa naviještati kojom će „brzinom“ pjesnički naslovi u budućnosti tek biti zaboravljani. Već sada bih mogao izvući neke primjere brzog, prebrzog zaboravljanja, no za ovu ću se priliku suzdržati. Uostalom, BEK se tu postavio kao brana zaboravu, pa toj inicijativi zato dajmo priliku! 

Spomenuti kritičari zbirku su okarakterizirali kao ljubavni kanconijer posvećen studentskoj ljubavi, dakako, uz isticanje svih ostalih poetičkih i estetskih osobitosti zbirke. S vremenom, primjećujem, mlađi čitatelji više ukazuju na njezinu hermetičnost. Što se to promijenilo u recepciji zbirke i kako je ti danas vidiš u kontekstu vlastitog cjelokupnog opusa, koji sada broji više od deset pjesničkih uknjiženja? Prešao si u njima i nekoliko poetičkih mijena.

S kvalifikacijom Tanje kao „ljubavnog kanconijera“ (a kakav bi to kanconijer uopće mogao biti ako ne ljubavni?) imao sam „posla“ valjda od trenutka izlaska knjige. Najmanje zbog tog što bi mi kvalifikacija autora ljubavne poezije predstavljala nelagodu, već stoga što ta zbirka – a to tvrdim i danas (kao što sam tvrdio prije sedamnaest godina) – s ljubavlju ima veze koliko moji muzički afiniteti imaju veze s npr. indie rockom (ili moja sveopća netalentiranost s nuklearnom fizikom). Ništa, ali baš ništa u toj knjizi nije ljubavno, i u pravu su mlađi čitatelji što se radije usredotočuju na njenu hermetičnost (mada nisam imao u vidu da Tanja ima i mlađe čitatelje, bar ne mlađe od svog brundavog tvorca). Nekako mi se čini da se u recepciji prije promijenilo ono temeljno – zbirku, sedamnaest godina poslije, pamte rijetki. U kontekstu cjelokupnog opusa, međutim, na Tanju danas gledam pozitivnije no prije recimo pet ili deset godina: kako zbog potpomognutog autorecepcijskog „buđenja“, tako zbog svih faza koje sam s Tanjom prošao da bi naposljetku uslijedilo pomirenje. Tanja i ja smo se pomirili, ali to nije niti može biti „prijelomna vijest“ – znamo da je Tanja pjesnički subjekt i znamo da je autor mrtav.

Poetičke mijene koje sugeriraš po sebi nisu loša stvar, dapače: ako je mijene mogla doživljavati poezija jednog Miroslava Kirina, pa što ne bi mogla i moja? Problem je bio u mojoj opsesivnoj potrebi da sve što napišem i objavim. Rekao bih da nisam jedini koji je taj problem doživio (ili doživljava), ali o tome drugom prilikom. Naime, nije da o tome nisam pisao u više navrata. I nije da zaključci nisu doživljeni na ličnoj razini. Stoga, radije ću stati. Kao dodatak odgovoru mogu konkretizirati u sljedećoj mjeri: smatram da otprilike 2/3 pjesničkih knjiga zabilježenih u postojećoj biobibliografiji nisam trebao objaviti. Em sam time kontaminirao sebe, em ponudio loš primjer drugima. Između „previše“ i „premalo“, da ne misliš da biram krajnosti, biram „taman“. Tko zna, međutim, kako ću gledati na stvar za desetak godina (budem li uopće živ)? S garancijama, kada je stvaralaštvo posrijedi, valja oprezno. 

Povodom ovoga izdanja, intervenirao si u tekst Tanje. Koliko protok vremena autora učini pametnijim, odnosno, o kakvim se zahvatima radilo i u kojoj mjeri je sad ova Tanja nova Tanja?

Suština je, i to mogu reći s punom sigurnošću, ostala nepromijenjena. Protok vremena u tom je smislu odigrao značajnu ulogu; naravno da sam, prirodi rukopisa usprkos, uvidio nečistoće kojima tamo nije mjesto. Njih sam ili u potpunosti eliminirao ili reducirao na mjeru koja ne bi trebala biti estetički pogibeljna. Jesam li u tom nastojanju uspio, prosudit će kako oni koji će Tanju čitati prvi put, tako i oni koji su Tanju ranije čitali. Dakle, ova je Tanja podvrgnuta „kozmetičkom tretmanu“, no ona naposljetku nije nova (niti to može biti). Vrijednost BEK-a, da ne zaboravim, i u mogućnosti je godinama poslije poduzetih intervencija za kojima je zbirka žudjela. Naravno da me u tom smislu Krešina ponuda silno obradovala – pa da vidimo na čemu smo!

Ti si Vinkovčanin, a Tanju si pisao kao student u Osijeku, što je ostavilo dosta traga u pjesmama; čak toliko, rekao bih, da je to možda „najosječkija“ zbirka koju sam ikada pročitao. No na kraju zbirke navode se godine rada na njoj, u rasponu od 2002. do 2024. Ostaje dojam da je to knjiga na kojoj zapravo radiš cijeloga života , a danas si vremenski daleko od osječkih studentskih dana. Imaju li uopće takva lokalna i regionalna čitanja smisla?

Imaju. Taj isti utisak imao sam vrativši se rukopisu 2024., dvadeset i dvije godine nakon prve verzije napisane u bilježnici, a zatim pretipkane na pisaću mašinu (za potrebe Goranova proljeća). Suština, u tome i jest point, ta je da Tanju ne možemo odvojiti od Osijeka, od trećeg kata ondašnjeg Pedagoškog fakulteta, starog studentskog doma, Drave, kolodvora i ostalih (ne)navedenih osječkih lokaliteta kojima sam, tih prvih mjeseci studentskog života, bio naprasno oduševljen. Dakako, ti su se lokaliteti u fizičkoj stvarnosti pretežno izmijenili tokom prethodne dvije decenije. Posebno mi na pamet pada osječka pijaca (tj. tržnica) gdje sam, po cijeni između 2 i 5 kuna (0,27 i 0,66 eura), u jesen 2002. kupio Nolitovo izdanje Wellek-Warrenove Teorije književnosti iz 1974. (knjiga je izvorno publicirana 1948., ako taj podatak kome što znači). Pijacu spominjem zbog dramatične metamorfoze njene fizionomije: onda kada sam tamo pronalazio izgubljene književne teorije i kupovao pljuge na crno, rekao bih, pijacu su činili stolovi skriveni u stalnoj, nepromjenjivoj magli. U osnovi, tadašnja je osječka pijaca bila sasvim nalik tadašnjoj vinkovačkoj pijaci – onoj koju ti radije posjećuješ, a koja bi mi u osvit punoljetnosti služila kao koridor između željezničarskog naselja gdje sam rastao i centra u kojem bih, tražeći Satana P., obično nabasao na djevojčice kojima miriše koža. Nakon čega bih, da pismo bude ispunjeno, prešao na drugu stranu ulice pa nastavio baviti se infantilnom mišlju kao što je moć poezije da promijeni svijet. Dijete, što ćeš…

U međuvremenu si se i sam afirmirao kao jedan od agilnijih književnih kritičara: također pratiš poeziju mladih autora, ali i prozu, prijevode... Kakvo je tvoje viđenje trenutnog stanja književne kritike u Hrvatskoj? Imaju li konstantne žalopojke o nepostojanju kritike ikakvog smisla i temelja u stvarnosti i koja je razlika u odnosu na vrijeme kada si se ti književno afirmirao, ne samo kao pjesnik i prozaik, nego i književni kritičar?

Da budem iskren, sit sam kuknjave o tzv. krizi kritike (možda baš zato što sam i sâm, s vremena na vrijeme, sklon kuknjavi). A sit sam ne zato što o krizi kritike ne možemo govoriti kao o objektivnog razmatranja vrijednoj mogućnosti, već zato što kritiku „bez fige u džepu“ prizivaju svi: onda kada se takva kritika dogodi, obično slijede litanije o kritičarevu nepoštenju (blago rečeno). Drugim riječima, „poštenu“ kritiku nema tko ne zaziva. Suočiti se, međutim, s tzv. negativnom kritikom vlastitog rada… tu bih se zapravo i zaustavio, jer sve je manje-više jasno.

Da budemo jasni, dogodili su se pozitivni pomaci apropos polja književne kritike: postoje portali koji joj ustupaju značajan prostor (Moderna vremena, Booksa i sl.), postoje i portali specijalizirani za književnu kritiku (Kritika HDP, Stav), a bogami i kritičari koji se ne ustručavaju komentirati neopterećeni mogućim reakcijama „pogođenih“; neka su od tih imena mlađa od nas, i to me veseli (npr. Marija Skočibušić ili Luka Rovčanić). Vjerujem u važnost kritičkih čitanja, i vjerujem da tu važnost, usprkos navedenom, podržava veći dio tzv. scene. Jednako tako, vjerujem da je kritika kratkoročno nemoćna pred marketingom (pa i onim gerilskim) poradi kojeg posljedično na rubu nerijetko završavaju i vrijedni naslovi (osobito kada je poezija posrijedi). Stoga se uzdam u njenu dijakronijsku važnost, ne isključujući mogućnost da je takav način razmišljanja o književnoj kritici promašen. Ali bit će da i ja moram vjerovati u nekog jarca.

Uostalom, kriza je u nas primjenjiva na cjelokupnu književnost: ne zato što se ne pojavljuju kvalitetni naslovi, već prije svega zato što smo u najvećoj mogućoj mjeri društvo koje ne čita. Za razbiti iluziju o književnim „hitovima“ dostatno je uputiti se u podatke o posudbi i prodaji naslova. Podaci su egzaktni i, mada ne sve, govore dovoljno. Sve ostalo puke su i uzaludne interpretacije. Za optimizam, s kritikom ili bez nje, teško da ima mjesta. Pa ipak, ponovit ću: i ja moram vjerovati. Budućnost kojom rukovode analfabeti nisam si spreman osvijestiti. Dovoljno je što trpimo takvu sadašnjost – poltronsku i bezubu.

Ovo ti nije prvi susret i suradnja s BEK-om. Već si objavio dvije odlične zbirke, Sadomazoteku i Crveno & Crno = Bijelo, koje se po meni, poetički i kvalitativno naslanjaju na iskustvo Tanje i koje bi trebalo iznova pročitati. Kakvo je tvoje mišljenje o književnosti na novim medijima i koliko često čitaš naša izdanja?

Moje iskustvo s BEK-om (tada DPKM-om) datira iz relativno rane faze tog svakako pohvalnog projekta, a započelo je objavljivanjem Sadomazoteke, ako se ne varam, kojih pet ili šest godina nakon što je BEK/DPKM otpočeo svoj rad. Doduše, spomenuta dva naslova ne smatram odličnima, ali oni mogu donekle pomoći pri čitanjima Tanje (zbog, makar u manjoj mjeri, poetičkog oslanjanja). Bilo kako bilo, BEK je vrelo svima dostupnih brojnih/raznorodnih naslova, i u tom smislu njegova je egzistencija jedna od najopravdanijih u ovdašnjem književnom polju tokom minule četvrti stoljeća. Dakako, osobito za potrebe kritičkih osvrta, da često koristim tu izuzetno bogatu bazu e-knjiga. Osim toga, obično je manje bitno na kojem je mediju djelo objavljeno – ono je ili dobro ili loše. I ono je, činom objavljivanja, podložno sudu javnosti (uključujući kritiku). To je nešto što dugo godina nisam razumio, a što, čini mi se, pojedinci ne shvaćaju ni danas. Dakle, nema nikakve sumnje da se vrhunsko literarno djelo može pojaviti na „beznačajnom“ mediju, kao što i slabo ostvarenje može biti objavljeno u kakvoj reprezentativnoj ediciji. Postoje primjeri koji potvrđuju obje krajnosti. BEK je, što smatram osobito važnim, temeljen na ozbiljnoj uredničkoj politici, te samim tim pruža (u manjoj ili većoj mjeri) kvalitativni kontinuitet koji računa na posvećene čitaoce. Onda kada njih ne bude bilo, nestat će i BEK – no tada će nam, s BEK-om ili bez BEK-a, ionako biti svejedno. 

Više o muškom pjesničkom bloku pronađite na linku! Intervjue s pjesnikinjama čije su zbirke objavljene u sklopu ženskog pjesničkog bloka čitajte na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.