Petšest pitanja za Ervina Jahića

Povodom e-izdanja zbirke pjesama Kristali Afganistana na portalu Besplatne elektroničke knjige, s autorom Ervinom Jahićem razgovarala je Mateja Jurčević.

Zbirka Kristali Afganistana pojavljuje se u pjesničkom opusu Ervina Jahića kao lirska točka susreta života i smrti, kao mjesto spajanja zemaljskog i nebeskog, osobne nježnosti i društvene represije, a posebno mjesto u suvremenoj poeziji zauzima upravo zato što odbija biti vezana uz trenutak vlastita nastanka, ona ga koristi kao motivsko izvorište za uprizorenje univerzalne dinamike agresije i potlačenosti. Ne samo neposredno reaktivno, nego i meditativno, Jahić razgrađuje tematiku kolektivnog nasilja i samouništenja, tražeći dublje obrasce prema kojima se postupci čovječanstva oblikuju i iracionalno ponavljaju. 

Kristali Afganistana peta je knjiga u Vašemu pjesničkom opusu i premda je nakon nje izašla i nekolicina drugih, aktualnost upravo ove ne jenjava niti postoji sumnja da će joj poruka izblijediti. Naslov plijeni mogućnostima brojnih tumačenja, od lomljivosti geografskih prostora do čvrste kristalne rešetke ljudske povezanosti stavljene na kušnju. Ako se osvrnemo na samo otvaranje knjige, koji su uopće „uvjeti za pjesmu“ i što je polazište svega? Jesu li Eros i Tanatos, i u stvarnom i u simboličkom prostoru, oni koji zaista oblikuju svijet?

„Uvjeti za pjesmu“ dakako mogu biti različiti, i različitog intenziteta, od pjesnika do pjesnika. U mom sadašnjem shvaćanju pjesme oni inzistiraju na tome da je pjesma konkurentski govor zbilji, da ona tu zbilju i intelektualno i emocionalno prevrednuje – i osmišljava i obesmišljava. Kad je riječ o polazištima u Kristalima, moja zamisao je bila da jezik ukaže na krizu, rasap, krah svega našega svijeta, potpuni lom u kojem granice između života i smrti, intimnog i kolektivnog postaju neizdržive.

Jedan dio pjesama koncipiran je kao inventar egzistencijalnih iskustava – od ratnih trauma, preko bolesti, obitelji, do ontoloških pitanja jezika i povijesti. U tom smislu, on se može promatrati kao lirski arhiv, ono što Derrida naziva archive fever – potreba subjekta da zabilježi i time ovlada traumatskom memorijom. Da bih izgradio otpornost prema teroru velike povijesti kroz koju se filtriraju utjecaji ekonomskih i političkih imperija, u prvom dijelu zbirke, suprotno planetarno-folklornoj nepovijesnoj vizuri, prizivam memoriju osobne male povijesti iz perspektive obiteljskog mikrokozma. Drugi dio gradi polifoni identitet lirskog subjekta, kojemu je zadatak posvjedočiti epistemološki kvar svijeta.

U nekom širem smislu, pokušao sam reći da civilizacija i barbarstvo idu u istu rečenicu, benjaminovski sugerirajući da su zapravo suputnici, a ne suparnici. Jednako kao što kultura, za mnoge teoretičare proizvod smrtonosnog nagona Tanatosa, stoji iza civilizacijskog terora, repetitivnih ekstaza nasilja i slavljenja smrti. Danas je više avatara Tanatosa, Eros je naprosto u deficitu. Za mene su oni izašli iz mitološke sfere i posve su djelatni, izvan svakoga teoretiziranja. Vidim ih kao dinamiku postojanja, dvije sile koje neprekidno oblikuju naš svijet. Eros nas vodi stvaranju i susretu, Tanatos nas podsjeća na nestanak i propadanje. Poezija nastaje upravo u toj magnetskoj napetosti između stvaranja i gubitka, života i smrti. Afganistan je metafizički, a ne geopolitički motiv u mojoj poeziji.

Pokušao sam naglasiti opsceni užitak u teroru, destrukciji, podčinjavanju. Našao sam ga i u jeziku politike, i u jeziku psihoanalize. Sjećamo li se uopće više Bushove izjave da „ratujemo u Iraku za Boga i križ“? Svi američki ratovi, od Afganistana, preko Iraka, Libije i Sirije nisu samo ishodili iz pohlepe za naftom ili nekim drugim resursima, nego ih moramo tumačiti i kao sveti teror, kako bi rekao Eagleton. Boreći se protiv terora vjerskih fanatika, jednako su grozni u svom fanatizmu i, u osnovi, operiraju suspektnim imaginarijem – mutnom kombinacijom kršćanskog i laičko-hedonističkog fundamentalizma. Lagao je, naravno da je lagao Bush, gorljivi „kršćanski ratnik“, da se bori za Boga, samo je bio izvođač radova svjetskog imperija kojim gazduju pohlepne korporacije lišene onostranih intuicija i žudnji. Ali koga briga za to? Ne stignemo ni predahnuti, a grabež političkih kleptomana i ubojica kidnapira teritorije, ruši države, deportira ljude obojene kože... Sad je u fokusu Grenland, sutra nešto drugo. Naš svijet je tragično poremećen i pred moralnim smo ponorom, zar ne?

Afganistan je dakle epizoda svjetske povijesti terora, a tobožnja sloboda za kojem je žudio pokazala se prokletstvom, nipošto blagoslovom. No mimo tog jednog ciklusa naslovljenog „Vani je drugi svijet“, Kristali Afganistana većim su dijelom apologija blizine, neki moj etički i poetski ulog u sugovorništvo svijeta, kojega nastoje isparcelirati na zavađene i neprijateljske hemisfere. Sve više me je strah pojmova zapadno-kršćanska uljudba, islamski kulturno-civilizacijski krug, orijentalno-islamska tradicija... Oni više nisu pojmovi ispunjeni materijalnim sadržajem i dugim sjećanjem, oni su mape razdora, neprijateljske markacije, minska polja. Međusobno se isključuju ili tek jedva trpe.

Naposljetku, polazište za Kristale bilo je želja za razumijevanjem – dodir s drugim bićem, s poviješću, s nasiljem, s nježnošću, s vlastitim ponorima. Uostalom, polazište je ranjivost. A kristali, zar ne, istodobno reflektiraju svjetlost i sijeku kožu? Zato me nije zanimalo opjevati patnju, nego tihu, gotovo mineralnu postojanost boli.

Rat i obitelj, Bog i jezik, bolest i otpor, mi i oni — sve je koncentrirano u jednoj točki gdje se postoji po pravu jačeg. Hijerarhija je to u kojoj se strukture vrha urušavaju na sve što je krhko. Pišete li iz uvjerenja da je svaka podjela, na privatno ili javno, intimno ili političko, sveto ili profano, već prvi korak prema nasilju? Je li poezija pokušaj da se svijet vrati u utopijsko stanje prije svih dioba?

Ne pišem iz uvjerenja da je svaka podjela nužno nasilje, ali pomalo vjerujem da tvrde međe, oštre razdjelnice ili linije razgraničenja mogu lako postati rov. Ne treba čovjek biti antropolog, sociolog niti naročiti poznavatelj psihičkog života da bi naslutio kada kreću problemi. Pjesnička odnosno duhovna intuicija kaže mi da nasilje kreće još od zore čovječanstva, razmiricama Kaina i Abela koje su „razriješene“ ubojstvom. Jedna od najvrednijih ideja čovječanstva koju baštinimo – da smo svi Adamova i Evina djeca, da su nam oni praroditelji i da smo upućeni jedni na druge sudbonosno – kompromitirana je dakle crtanjem tvrdih granica, podjelom na „moje“ i „tvoje“, a potom i rascjepom naše vlastite ličnosti na glavne i sporedne identitete. I odmah je riječ o poetici teritorija, ali i psihologiji moći.

Iako ljudsko biće ne živi u pretincima, njegovo segmentiranje, redukcija identiteta i razdiobe politički su rentabilne jer ih je kao takve lakše kontrolirati. Jezik ima sposobnost, pokazala je povijest pjesništva, da iznova zamisli. To je njegov (privilegirani) potencijal u rukama majstora. Dakle, poezija može domisliti svijet sa i bez dioba. Ona gotovo da može sve i mimo kakvog mehaničkog htijenja jer je opslužena duhom i maštom.

U pjesmi "Identitet" ne može se, a vjerojatno i ne nastoji, prikriti ironičan prikaz pjesnika-bogova. Je li to znak sumnje u vlastiti poziv ili uvjerenje da književnost vrijedi samo dok ne podlegne samodopadnosti? U zbirci se vlastiti revolt spaja s angažmanom, možemo li uopće govoriti o pravoj angažiranosti, ako ne počiva na unutarnjoj gorčini?

Ironija u „Identitetu“ nije poricanje poziva, nego način da se poziv održi živim.

Pjesnici-bogovi u toj pjesmi nisu stvarni ljudi, nego projekcije veličine koje se lijepe na pisanje poput patine. Ta patina lako postane samodopadnost, dogma, samopotvrđivanje umjesto umjetničke kreativnosti. Ironija je, u tom smislu, higijena jezika — način da se spali lažna aureola prije nego što se ona pretvori u kavez. Ne sumnjam u pisanje kao čin; sumnjam u sve pokušaje da se pisanje pretvori u dokaz vlastite iznimnosti. Književnost vrijedi samo dok je ranjiva. Onoga časa kad povjeruje u vlastitu nedodirljivost, postaje isto što i moć koju kritizira — struktura koja gazi sve što je krhko. Poezija, da bi bila živa, mora biti spremna sumnjati u sebe; inače prestaje biti dijalog i postaje monolog nad oltarom vlastitog imena.

Što se tiče angažmana, smatram da on nije samo pitanje teme, nego ponajprije temperature, načina na koji riječi u nama gore. Revolt bez unutarnje gorčine često ostane deklaracija — gesta bez korijena. Ali gorčina sama po sebi nije dovoljna; ona je tek početak, sirovina. Ako ostane neobrađena, pretvori se u cinizam. Ako se pretoči u jezik, može postati vrsta svjetla. Prava angažiranost nastaje kad osobna nelagoda preraste u empatiju, kad ono što nas izjeda postane prozirno i za tuđu bol, ne samo za vlastitu. U zbirci se revolt i angažman susreću jer jedan bez drugoga ne mogu opstati: revolt je iskra, angažman je plamen koji se oblikuje, rasvjetljava, zagrijava. „Ne pripadam im“ ne znači „iznad sam njih“, nego „ne pristajem biti figura u njihovoj ikonografiji“. Identitet nije nešto što se bira kao kostim — on odabire.

U zbirci postoji široka amplituda različitih manifestacija blizine; i po prostornoj apscisi i po vremenskoj ordinati. Bljesak intuicije ili svemoćni slučaj u stanju su približiti najrazličitije razine stvarnosti, proizvesti metaforičku napetost između inače suprotstavljenih ili makar nespojivih pojava. Na jednom mjestu moj lirski subjekt kaže: „Blizina je nešto neopisivo“, na drugom: „Nema nepotpunosti u blizini“. U jednoj pjesmi, pak, on se pita: „O Blizino, kad si mi blizu / zašto sam se udaljio?“ On valjda time izražava težnju da se ponovo vrati u blaženo stanje neposredne bliskosti s drugima, s univerzumom, pa i sa samim Bogom, ukoliko Blizina nije ništa drugo nego jedan od Božjih sinonima. U pjesnikovoj imaginaciji, baš kao u demijurškoj promisli, svi fenomeni ionako imaju zajedničko ishodište i isti uvir, pa ih ni udaljavanje ne može sasvim odvojiti od blizine – kojoj se na kraju nužno vraćaju.

U čak sedamdeset i tri pjesme susrećemo se s različitim prizorima koje okvirno možemo dijeliti na promatračke, dokumentarističke, intimističke i apelirajuće. Subjekt je to koji vidi, zapisuje, osjeća i govori. Smatrate li znanje oblikom odgovornosti za djelovanje ili etičko svjedočenje? Koliko je teško balansirati društvenu odgovornost i književno estetiziranje?

Znanje je u poeziji i odgovornost i alat. Kada pjesnik osjeća, vidi i zapisuje, on to ne radi samo za sebe, nego i za one koji možda ne mogu ili ne umiju vidjeti. Znanje je oblik etičkog svjedočenja, jer svijet koji se ne imenuje možebitno i ne postoji. Ali ono je i poziv na djelovanje: tko zna, ne može ostati ravnodušan. Svaka zabilježena fragilnost izravni ili neizravni je poziv na reakciju. Balans između društvene odgovornosti i književnog estetiziranja, međutim, uvijek je osjetljiv. Poezija koja pretjerano inzistira na etici može postati didaktična, a ona koja se potpuno prepušta estetici može izgubiti težinu stvarnog iskustva.

Ipak, upravo u toj napetosti nastaje život stihova: kad je forma istodobno svjedočanstvo i uvid u realnost. Estetika nije ukras; ona je način da bol, revolt i gorčina postanu razumljivi i dirljivi, a ne hladni registri događaja. Subjekt u pjesmama iz Kristala ne stoji izvan svijeta, on ga osjeća u svim njegovim dimenzijama, barem se nadam. I nadam se da većina stihova nosi težinu te vidljivosti: vidjeti znači biti odgovoran, a zapisati znači oblikovati etiku kroz jezik.

Osim što ste pjesnik, kritičar ste, urednik i antologičar. Za potonje je posebno važan istančan osjećaj za kolektivna kretanja, za ulogu pojedinca u velikim gibanjima. Koliko je svijest o „drugome” bila važna za nastajanje ove zbirke?

Čini mi se da sam o tome već nešto implicite rekao. U pravu ste, svaki od spomenutih angažmana susreću se u istom temelju: svijesti o drugome. Ne pišemo u vakuumu. Pišemo o svijetu i za svijet koji postoji ili o svijetu koji bi mogao biti. Svijest o drugome ključna je jer bez nje stih ostaje samo oblik, a ne čin susreta. Drugi/drugost je mjesto koje nas prisiljava da prepoznamo vlastitu ranjivost i, istodobno, da prepoznamo ranjivost drugih. Za nastajanje Kristala Afganistana ta svijest o drugome bila je gotovo središnji motiv. Ne radi se samo o opažanju patnje ili nasilja; radi se o pokušaju da se kroz poeziju prepozna tko smo kad stojimo nasuprot tuđoj boli. Svaka pjesma, bilo da je intimistička bilo dokumentaristička, nastaje iz osjećaja da nisam sam, da postoji nit koja povezuje moje iskustvo i iskustvo drugih. Drugost ovdje nije apstraktna kategorija – ona je impuls koji pokreće stih, oblikuje jezik i daje mu, nadam se, etičku težinu.

Bez te svijesti poezija bi bila zatvorena u vlastitoj estetici; s njom, pak, stih postaje prostor susreta, zrcalo i svjedočanstvo, gdje osobno i kolektivno, privatno i javno mogu razgovarati.

Ova je zbirka u svome prvom, tiskanom izdanju izašla 2007. godine. Društvo, politika i svijet od tada su se uvelike promijenili. Mislite li da će s novim izdanjem zbirke na portalu Besplatne elektroničke knjige doći i novi slojevi čitanja? Koja su Vaša očekivanja?

Pjesništvo je duhovni medij. A duhovni promet nema roka valjanosti. Svako novo čitanje čini ga živim, daje mu na trajnosti. Nadam se da će netko zaviriti i među retke moje knjige. Hvalevrijedan projekt Besplatnih elektroničkih knjiga u dvadeset i kusur godina, po meni, jedna je o najvažnijih domaćih platformi za promicanje vrijedne književnosti. Utoliko sam baš zahvalan kolegi Pintariću, Vama kao urednici i DPKM-u što će se moja knjiga naći u društvu ponajboljih naslova naše novije književnosti.

Više detalja o novom muškom pjesničkom bloku pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.